Tišina koja govori

četvrtak, 11.10.2018.

Poput paučine




U Rijeci sam na još jednoj od onih simpatičnih snimanja koja imaju komplicirane nazive i traju cijelo jutro. Čekam "drugu rundu" i imam nekih pola sata pa sam izašla vani u park.

Ne volim čekaonice. Sterilne zidove, miris bolnice i ukočene izraze lica ostalih ljudi koji isto nešto čekaju. Onda moje strepnje i moja nervoza postane još jača. Kao da u sebe upijam negativu ostalih ljudi umjesto da pokušam upiti što više pozitive.

Zato sam tu u parku. Slušam šum lišća, pišem ovo sada i mogu slijedećih pola sata zamišljati da sam na nekoj klupici kraj mora i da čekam zalazak sunca.

I razmišljam kako je jučer bilo točno mjesec dana kako mi se nešto čudno i ludo pozitivno počelo događati. I tada, prije mjesec dana -tada nisam imala pojma da je tako važno. Možda sam negdje duboko u sebi osjetila neki "klick"....ali potpuno svjesna postala sam tek prije nekoliko dana. U zivot mi se ušuljao netko tko me razumije. I to sada, kad ni samu sebe ne razumijem. I svaka njegova riječ pogađa točno tamo gdje treba. Postala sam svjesna svojih najdubljih strahova a svi misle da je Suzi jako hrabra. Vraga je hrabra...Suzi dobro glumi. Jer nema izbora. I jer je naučila kroz godine da mora sama. Toliko toga sam prošla sama u ove četiri godine a i u godinama prije. I osim ove zadnje dvije od kad sam razvedena ja nisam trebala biti sama u svemu tome. A bila sam. I nema goreg osjećaja....

Odjednom - na neki čudan način nisam sama. I premda je tek malo opipljivo -poput neke najtanje paučine - tu je...veza između dvije duše obje napačene kompliciranim životom i obje očajnički traže nekog da ne budu same...

Ne znam što je to. Kako to nazvati? Prijateljstvo? Možda....možda i nešto više. Ali je dobro. Nekad ti neke stvari jednostavno postanu u sekundi jasne...kao da su sudbinski određene. I život opet ima smisla. Život više nije samo briga o zdravlju, hodanje po bolnicama i šetnja psa, koji mi je donio neizmjernu radost ali na neki način nije dovoljan. Život je postao opet skoro normalan.

Shvatila sam da duboko u sebi nosim neke strahove i da me to koči. Banalne sitnice kao što je pustiti psa sa povodca bez straha da će pobjeći. Kao da ga moram stalno imati pod kontrolom. Trebalo je puno nagovaranja i jedan pogled pun topline i ja sam ju konačno pustila. I ona nije pobjegla. Ostala je uz mene. Trčkarala je ispred mene i onda bi se okrenula da vidi gdje sam. Ni ona ne može zamisliti život bez mene a ja sam se bojala da će se oteti kontroli....i tu mi je postalo jasno. Moram naučiti stvari pustiti "sa lajne"... ne mogu sve držati pod kontrolom. I ne moram. Jer onaj kome je stalo neće otići. Čak i ako nije vezan na povodcu...

- 09:37 - Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< listopad, 2018 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Kolovoz 2019 (1)
Listopad 2018 (1)
Kolovoz 2018 (1)
Srpanj 2018 (1)
Lipanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Prosinac 2017 (1)
Studeni 2017 (1)
Listopad 2017 (1)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (1)
Travanj 2017 (2)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (2)
Rujan 2016 (1)
Kolovoz 2016 (1)
Srpanj 2016 (2)
Lipanj 2016 (3)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (3)
Ožujak 2016 (2)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (6)
Listopad 2015 (6)
Rujan 2015 (6)
Kolovoz 2015 (9)
Srpanj 2015 (6)
Lipanj 2015 (5)
Svibanj 2015 (7)
Travanj 2015 (18)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • Kad sam imala trinaest godina, pisala sam dnevnik. Kao i većina curica. Jer sam htjela neke svoje misli zapisati, ali da ostanu skrivene. Nisam htjela da itko dozna o čemu razmišljam. To je bilo onda. Sada, tridesetak godina kasnije, opet želim zapisati neke svoje misli, ali želim da ih netko pročita. Možda moje misli nekima neće značiti ništa. A možda će nekome značiti sve....

Linkovi




  • "Ono što ostaje je naše djelo i životi koje mijenjamo. Ne postoji taj uspjeh koji će nam značiti više od divnih ljudi koje smo upoznali zbog njega.".


    NEOBRANJIVO

    Kako da te ne volim kad svi misle da te volim
    kako da ne gorim kada misle svi da gorim
    nameće se kao greška nešto čemu ne znam ime
    i kako da ne boli kad svak pita boli li me

    Samo pravo, samo pravo
    srce moje sanjivo
    kako da se brani
    što je neobranjivo

    samo hrabro, samo hrabro
    to mora biti rješivo,
    ali čime da se tješi
    što je neutješivo



    Silente na facebooku



    Misleći da ima izbor
    Ne shvaća tko koga vreba
    Srce moje grabežljivo
    Ni puknut ne zna kako treba





  • Suzana Gubina

    Create Your Badge

    LOVAC NA ČUDESA

    Slobodno ko ptica
    šetaš mi kroz san
    i glumiš da si dijete
    a ja glumim da sam ja

    Tiha kao srce
    i besplatna ko dah
    mirišeš na sol
    i mirišeš na mrak

    Ne gledam u ime
    ni u perje koje nosiš
    šapni mi što piješ
    da ti mogu reći tko si

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa

    Slobodna ko ptica
    i predvidljiva ko dan
    glumiš da si dijete,
    a ja glumim da spavam

    Snažan kao prva ljubav
    s lovorom u kosi
    opijen kao luda rijeka
    što me tebi nosi

    Barabama ostavljam svijet,
    a nek oni ostave mi tebe
    samo tebe volim
    i kad ne volim sebe

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa


    Ja ti čuvam leđa
    ja te sanjam dok sam budan,
    al ne zamjeri svijetu
    on nije navik'o na čuda

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa

    tekst: Sanin Karamehmedović
    glazba: Tibor Karamehmedović


    Lovac na čudesa - SILENTE