Silente, hvala...
Sjetila sam se jednog razgovora kojeg sam vodila sa svojom šesnaestogodišnjakinjom jednu večer u Zagrebu, dok smo se odmarale od popodnevne šetnje uz piće. Noć je pala, ali imali smo sreću da nije bilo hladno tih dana. A nas dvije je ionako hranila sreća zbog koncerta na kojem smo bile dan prije pa ne bi osjetile hladnoću ni da je vani bio debeli minus.
Dok smo sjedile tako, i razgovarale o svemu i svačemu, o čemu već mogu razgovarati majka i kći, smijale smo se i osjećale se jednostavno sretno. I onda je moja kći odjednom pitala: "Mama, kako se vi roditelji ne bojite pustiti nas djecu van subotom? Mislim, mi budemo vani do dva tri ujutro. Zar je moguće da se ne brinete?" Možda ovo pitanje nije došlo, onako, ničim izazvano. Ne sjećam se baš što je bila tema minutu prije toga, ali mene je pitanje svejedno iznenadilo. Pogledala sam ju u čudu, nesigurna u to što bi joj trebala odgovoriti. Jer, naravno da se brinemo. Kad su oni vani, mobitel je uvijek u mojoj blizini, a nekada mi se dogodi da ga tražim po deset minuta jer smetnem s uma gdje sam ga ostavila. Kad oni izlaze, ne spava se, jednostavno san neće na oči. Čitaju se knjige, surfa se po internetu, gledaju se filmovi do kasno u noć...ali me nemojte pitati o čemu se radi na filmu jer koncentracija je obično na nuli. Naravno da se brinemo...Rekla sam joj to. Ali isto tako, ja znam da nemam izbora. I znam koliko ti u tim godinama znači taj petak ili subota, izlazak s prijateljima i onaj osjećaj da si slobodan i da roditelji ne mogu kontrolirati svaki tvoj korak. I vjerojatno je baš u toj slobodi "problem".
"Ali, mama, ti nisi vidjela što se vani događa. Bude svašta. Par puta je hitna morala dolaziti. Sjećaš se, pričala sam ti...."
Dok sam se suzdržavala da se ne nasmijem, uživajući u njenom iskrenom pogledu i činjenici da ona i dalje pokušava shvatiti kako je moguće da se njena mama ne brine, i da li je mama uopće svjesna kakve sve opasnosti vladaju vani, shvatila sam da je sama sebi, a i meni dala odgovor. Ona je imala sve jako dobro posloženo u svojoj glavi. Znala je za opasnosti, bila svjesna što smije, a što ne smije, i to je bilo najvažnije od svega. A znala je još nešto: da uvijek, u svakom trenutku može doći meni i razgovarati. O bilo čemu, bezveznim stvarima i o onim malo bitnijim, koje neki možda smatraju tabu temama.
A nije uvijek tako. I previše često čujem od nekih svojih prijateljica da se zgražaju nad tim što klinci u današnje vrijeme rade, nose, slušaju. Seks je tabu tema o kojoj se ne smije niti razmišljati, a kamoli razgovarati. Zabrane su postale način odgoja. Zabrani im internet, facebook, izlaske, alkohol, cigarete...sve im zabrani i oni će biti sigurni. Jer, život je opasan. Treba ih zaštiti. Ali, nitko s njima ne razgovara. A kad nekome nešto zabraniš, a on to svejedno želi napraviti....napraviti će to, ali vi to nećete ni znati. To je tako...htjeli mi to priznati sebi ili ne. Nije bit u tome da im zabranimo nešto nego da ih naučimo razmišljati i donositi prave odluke u životu. I opet će griješiti....svi smo griješili. I još griješimo. Svaki dan napravim neku grešku za koju znam da ću prije ili kasnije požaliti. Pa što onda? To je život.
Najveća greška koju mi "odrasli" uporno radimo je ta da zaboravimo da smo bili u njihovim godinama. I zaboravimo da se život promijenio. Ono što se nama nekad činilo nezamislivo sa 14 ili 15 godina, danas je koliko-toliko normalno. Znam da ovo zvuči kao da pametujem, i znam da ima onih koji će reći da nije istina ovo što pišem i da je ta današnja mladež grozna i da je sve bilo drukčije nekad, naravno....puuuuno bolje. A ja kažem: razmislite još jednom, probajte se sjetiti svojih šesnaest godina, i sjetit ćete se da ste i vi izlazili vani, uživali u svojoj slobodi, dok su vaši roditelji bili budni i strepili da se ništa ne dogodi. I govorili kako je nekad sve bilo bolje. Onda, kad su oni bili mladi....
I razgovarajte...o svemu, nema tabu tema. Pobijedite u sebi sram i predrasude, i dajte svojoj djeci priliku da vam se povjere. Da vam kažu što žele, o čemu sanjaju, čega se boje. Možda imaju neki problem u životu, o kojem ne znaju na koji način razgovarati, a možda je sve u redu. Nema veze...važno je da oni znaju da sa vama mogu razgovarati o svemu. Bez straha od osude, bez srama. A zabrane stvarno nikome nikada nisu donijele ništa dobro. Zabranite svojoj četrnaestogodišnjakinji da ima facebook profil, a da joj niste objasnili čega se zapravo bojite, i ona će ga napraviti sama. Nećete ni znati. Napraviti će profil pod lažnim imenom, jer sve njene prijateljice su na facebooku, jedino ona nije. I neće shvatiti zašto joj to branite. Neće razumijeti vaš strah od ljudi koji se isto tako kriju iza lažnih profila i vrebaju. Misliti će da ste samo jedan od onih staromodnih roditelja koji nikad ništa ne dopuštaju i glavna riječ u riječniku mu je: NE! I onda je takva curica tek u pravoj opasnosti. Jer se našla u svijetu interneta bez ikakve kontrole, a ne zna kako se u tom svijetu treba ponašati....Svi vi koji mislite da ste riješili sve s time što kompjuter stoji usred dnevnog boravka, pa znate što vam djeca rade...razmislite još jednom. Sjetite se pametnih telefona, i odlaska na spavanje .... Zabrane ne nose ništa pametno...donose laži, koje vuku sa sobom nove laži....samo to. I potencijalnu opasnost....
Eto, kamo me razmišljanje o jednom "bezazlenom" razgovoru sa mojom kčeri doveo....znam da ima jako puno onih koji se ne slažu samnom. I da sad govore da djeci jednostavno jasno i glasno treba reći NE ! Jer što oni znaju? Valjda smo mi pametniji od njih, zar ne? ....
Da sam ja napisala tekst na blogu koji nije direktno vezan za Silente je već čudo samo po sebi, znam...Ali, na neki način, možda malo veze ima. Ako ništa drugo, onda zbog toga jer su oni postali jedna od onih stvari u kojoj ja i moja kći uživamo zajedno, nekad na čuđenje mojih a i njenih prijateljica. I jer su postali tema naših razgovora skoro svakodnevno. Priče o njihovim stihovima, značenju, razgovori o njima kao ljudima, emociji koju su nam pružili. To je ona neka zajednička točka koja nas je povezala u trenu kad je tako jako bitno znati kako razgovarati sa jednom šesnaestogodišnjakinjom. Kad te veže ista ljubav, ista emocija, onda je lakše razgovarati i o drugim stvarima.
Rekla mi je prije odlaska u Zagreb, na koncert u Dom sportova, da želi ići u Zagreb samnom kao sa nekom prijateljicom. I tako sam se i osjećala. Ona zna da sam ja mama, uvijek u svakom trenu, ona koja se brine za nju, koja je možda nekad i ljuta i frustrirana. Ali isto tako zna da samnom može o svemu razgovarati....
Nekad mislim da je to samo moj osobni dojam da me uz Silente veže neka posebna priča i da im imam toliko toga za zahvaliti. Nekad mi se čini da možda pretjerujem....
Sinoć sam čula priču o jednom posebnom dječaku koji živi u svom svijetu. Autizam je riječ koju malo tko razumije. On ne reagira na svijet oko sebe poput drugih dječaka u toj dobi i teško je nekad doprijeti do njega. Ali ima jedna stvar na koju reagira: na glazbu Silentea. I kako da ostanem ravnodušna kad čujem takvu priču? Djeca su najiskrenija stvorenja, a ovakva djeca pogotovo. I dok nekom drugom sličnom djetetu treba čokoladica ili bombon kao motivacija da riješe neki zadatak, ovaj maleni dječak želi samo jedno: da mu mama pusti "Tercu na tišinu". Dječak sa veselim osmijehom koji pjeva "samo pravo srce moje sanjivo" je najveća nagrada mami koja je nevjerojatno hrabra, ali iznad svega tako jako sretna kad vidi da postoji nešto što njenom malenom dječačiću toliko pomaže i znači. Kad sam čula tu priču, u sekundi mi je postalo jasno da u tim čarobnim ljudima stvarno postoji nešto posebno. Svakog od nas veže neka priča, i svatko od nas ima neki svoj motiv zašto ih voli....svima su ušli u živote kad je to bilo najpotrebnije...Nadam se da oni to znaju. Zaslužili su znati koliko su važni. Ovakve priče znače više od sto Porina. Nema te nagrade koja se može mjeriti sa osmijehom dječaka ili srećom na licu jedne hrabre mame.
Ljubav što se dogodi bez razloga i promijeni ti kroj....Ne znam što drugo reći, osim: Hvala, Silente ....
|
