Tišina koja govori

srijeda, 16.03.2016.

Silente, hvala...



Sjetila sam se jednog razgovora kojeg sam vodila sa svojom šesnaestogodišnjakinjom jednu večer u Zagrebu, dok smo se odmarale od popodnevne šetnje uz piće. Noć je pala, ali imali smo sreću da nije bilo hladno tih dana. A nas dvije je ionako hranila sreća zbog koncerta na kojem smo bile dan prije pa ne bi osjetile hladnoću ni da je vani bio debeli minus.

Dok smo sjedile tako, i razgovarale o svemu i svačemu, o čemu već mogu razgovarati majka i kći, smijale smo se i osjećale se jednostavno sretno. I onda je moja kći odjednom pitala: "Mama, kako se vi roditelji ne bojite pustiti nas djecu van subotom? Mislim, mi budemo vani do dva tri ujutro. Zar je moguće da se ne brinete?" Možda ovo pitanje nije došlo, onako, ničim izazvano. Ne sjećam se baš što je bila tema minutu prije toga, ali mene je pitanje svejedno iznenadilo. Pogledala sam ju u čudu, nesigurna u to što bi joj trebala odgovoriti. Jer, naravno da se brinemo. Kad su oni vani, mobitel je uvijek u mojoj blizini, a nekada mi se dogodi da ga tražim po deset minuta jer smetnem s uma gdje sam ga ostavila. Kad oni izlaze, ne spava se, jednostavno san neće na oči. Čitaju se knjige, surfa se po internetu, gledaju se filmovi do kasno u noć...ali me nemojte pitati o čemu se radi na filmu jer koncentracija je obično na nuli. Naravno da se brinemo...Rekla sam joj to. Ali isto tako, ja znam da nemam izbora. I znam koliko ti u tim godinama znači taj petak ili subota, izlazak s prijateljima i onaj osjećaj da si slobodan i da roditelji ne mogu kontrolirati svaki tvoj korak. I vjerojatno je baš u toj slobodi "problem".

"Ali, mama, ti nisi vidjela što se vani događa. Bude svašta. Par puta je hitna morala dolaziti. Sjećaš se, pričala sam ti...."

Dok sam se suzdržavala da se ne nasmijem, uživajući u njenom iskrenom pogledu i činjenici da ona i dalje pokušava shvatiti kako je moguće da se njena mama ne brine, i da li je mama uopće svjesna kakve sve opasnosti vladaju vani, shvatila sam da je sama sebi, a i meni dala odgovor. Ona je imala sve jako dobro posloženo u svojoj glavi. Znala je za opasnosti, bila svjesna što smije, a što ne smije, i to je bilo najvažnije od svega. A znala je još nešto: da uvijek, u svakom trenutku može doći meni i razgovarati. O bilo čemu, bezveznim stvarima i o onim malo bitnijim, koje neki možda smatraju tabu temama.

A nije uvijek tako. I previše često čujem od nekih svojih prijateljica da se zgražaju nad tim što klinci u današnje vrijeme rade, nose, slušaju. Seks je tabu tema o kojoj se ne smije niti razmišljati, a kamoli razgovarati. Zabrane su postale način odgoja. Zabrani im internet, facebook, izlaske, alkohol, cigarete...sve im zabrani i oni će biti sigurni. Jer, život je opasan. Treba ih zaštiti. Ali, nitko s njima ne razgovara. A kad nekome nešto zabraniš, a on to svejedno želi napraviti....napraviti će to, ali vi to nećete ni znati. To je tako...htjeli mi to priznati sebi ili ne. Nije bit u tome da im zabranimo nešto nego da ih naučimo razmišljati i donositi prave odluke u životu. I opet će griješiti....svi smo griješili. I još griješimo. Svaki dan napravim neku grešku za koju znam da ću prije ili kasnije požaliti. Pa što onda? To je život.

Najveća greška koju mi "odrasli" uporno radimo je ta da zaboravimo da smo bili u njihovim godinama. I zaboravimo da se život promijenio. Ono što se nama nekad činilo nezamislivo sa 14 ili 15 godina, danas je koliko-toliko normalno. Znam da ovo zvuči kao da pametujem, i znam da ima onih koji će reći da nije istina ovo što pišem i da je ta današnja mladež grozna i da je sve bilo drukčije nekad, naravno....puuuuno bolje. A ja kažem: razmislite još jednom, probajte se sjetiti svojih šesnaest godina, i sjetit ćete se da ste i vi izlazili vani, uživali u svojoj slobodi, dok su vaši roditelji bili budni i strepili da se ništa ne dogodi. I govorili kako je nekad sve bilo bolje. Onda, kad su oni bili mladi....

I razgovarajte...o svemu, nema tabu tema. Pobijedite u sebi sram i predrasude, i dajte svojoj djeci priliku da vam se povjere. Da vam kažu što žele, o čemu sanjaju, čega se boje. Možda imaju neki problem u životu, o kojem ne znaju na koji način razgovarati, a možda je sve u redu. Nema veze...važno je da oni znaju da sa vama mogu razgovarati o svemu. Bez straha od osude, bez srama. A zabrane stvarno nikome nikada nisu donijele ništa dobro. Zabranite svojoj četrnaestogodišnjakinji da ima facebook profil, a da joj niste objasnili čega se zapravo bojite, i ona će ga napraviti sama. Nećete ni znati. Napraviti će profil pod lažnim imenom, jer sve njene prijateljice su na facebooku, jedino ona nije. I neće shvatiti zašto joj to branite. Neće razumijeti vaš strah od ljudi koji se isto tako kriju iza lažnih profila i vrebaju. Misliti će da ste samo jedan od onih staromodnih roditelja koji nikad ništa ne dopuštaju i glavna riječ u riječniku mu je: NE! I onda je takva curica tek u pravoj opasnosti. Jer se našla u svijetu interneta bez ikakve kontrole, a ne zna kako se u tom svijetu treba ponašati....Svi vi koji mislite da ste riješili sve s time što kompjuter stoji usred dnevnog boravka, pa znate što vam djeca rade...razmislite još jednom. Sjetite se pametnih telefona, i odlaska na spavanje .... Zabrane ne nose ništa pametno...donose laži, koje vuku sa sobom nove laži....samo to. I potencijalnu opasnost....

Eto, kamo me razmišljanje o jednom "bezazlenom" razgovoru sa mojom kčeri doveo....znam da ima jako puno onih koji se ne slažu samnom. I da sad govore da djeci jednostavno jasno i glasno treba reći NE ! Jer što oni znaju? Valjda smo mi pametniji od njih, zar ne? ....

Da sam ja napisala tekst na blogu koji nije direktno vezan za Silente je već čudo samo po sebi, znam...Ali, na neki način, možda malo veze ima. Ako ništa drugo, onda zbog toga jer su oni postali jedna od onih stvari u kojoj ja i moja kći uživamo zajedno, nekad na čuđenje mojih a i njenih prijateljica. I jer su postali tema naših razgovora skoro svakodnevno. Priče o njihovim stihovima, značenju, razgovori o njima kao ljudima, emociji koju su nam pružili. To je ona neka zajednička točka koja nas je povezala u trenu kad je tako jako bitno znati kako razgovarati sa jednom šesnaestogodišnjakinjom. Kad te veže ista ljubav, ista emocija, onda je lakše razgovarati i o drugim stvarima.
Rekla mi je prije odlaska u Zagreb, na koncert u Dom sportova, da želi ići u Zagreb samnom kao sa nekom prijateljicom. I tako sam se i osjećala. Ona zna da sam ja mama, uvijek u svakom trenu, ona koja se brine za nju, koja je možda nekad i ljuta i frustrirana. Ali isto tako zna da samnom može o svemu razgovarati....

Nekad mislim da je to samo moj osobni dojam da me uz Silente veže neka posebna priča i da im imam toliko toga za zahvaliti. Nekad mi se čini da možda pretjerujem....

Sinoć sam čula priču o jednom posebnom dječaku koji živi u svom svijetu. Autizam je riječ koju malo tko razumije. On ne reagira na svijet oko sebe poput drugih dječaka u toj dobi i teško je nekad doprijeti do njega. Ali ima jedna stvar na koju reagira: na glazbu Silentea. I kako da ostanem ravnodušna kad čujem takvu priču? Djeca su najiskrenija stvorenja, a ovakva djeca pogotovo. I dok nekom drugom sličnom djetetu treba čokoladica ili bombon kao motivacija da riješe neki zadatak, ovaj maleni dječak želi samo jedno: da mu mama pusti "Tercu na tišinu". Dječak sa veselim osmijehom koji pjeva "samo pravo srce moje sanjivo" je najveća nagrada mami koja je nevjerojatno hrabra, ali iznad svega tako jako sretna kad vidi da postoji nešto što njenom malenom dječačiću toliko pomaže i znači. Kad sam čula tu priču, u sekundi mi je postalo jasno da u tim čarobnim ljudima stvarno postoji nešto posebno. Svakog od nas veže neka priča, i svatko od nas ima neki svoj motiv zašto ih voli....svima su ušli u živote kad je to bilo najpotrebnije...Nadam se da oni to znaju. Zaslužili su znati koliko su važni. Ovakve priče znače više od sto Porina. Nema te nagrade koja se može mjeriti sa osmijehom dječaka ili srećom na licu jedne hrabre mame.

Ljubav što se dogodi bez razloga i promijeni ti kroj....Ne znam što drugo reći, osim: Hvala, Silente ....



- 08:45 - Komentari (1) - Isprintaj - #

utorak, 08.03.2016.

Lažne ko suze na licima klauna...





Imala sam možda šesnaest godina. Srednja škola, svakodnevno druženje sa prijateljicama, prve simpatije, prve kave...Puno toga ti se dogodi prvi put u tim godinama. Prve ljubavi, ali i prva povrijeđena srca.

Prijateljice...bilo ih je, ne baš puno...ali bile su tu. Djevojke sa kojima sam mogla uvijek razgovarati o svemu, sa kojima sam počela prvi put izlaziti, ispijati prve kave za vrijeme slobodnih satova ili ukradenih satova...ona famozna markiranja u srednjoj školi, jer je život bio zanimljiviji u gradu nego u učionici. Ništa strašno, po koji neopravdani sat, u zamjenu za toplu čokoladu, gusti sa šlagom ili skriveni poljubac neke simpatije...mladost.

Bilo je i prijatelja, možda više nego prijateljica. Ne znam zašto, nekako sam se uvijek bolje slagala sa momcima moje dobi, i uvijek sam imala nekoliko prijatelja sa kojima sam mogla satima razgovarati o svemu. I tada, ali i sada, kao da sam imala osjećaj da pravu iskrenost mogu dobiti jedino od nekog tko u meni ne vidi konkurenciju. A žena je ženi na žalost, jako često trn u oku. Voljela bih da nije tako, ali jest.

Osim prijateljica, u srednjoj školi, uvijek je bilo i onih par djevojaka koje su iz nekog razloga smatrale da me moraju poniziti zato je nisam bila kao one. Jer, budimo realni, ja baš i nisam bila tipični primjerak djevojke u sweet sixteen godinama. Nisam pušila, nisam pila, sramežljivo sam gledala u svijet ispred sebe, nekad sam se bojala svoje sjene, a opet...izlazila sam, družila se i osmijeh mi nije silazio s lica. A ona silna nagovaranja: "Ma daj, zapali cigaretu...što će ti biti? Ajde, popij s nama piće...ti jedina piješ colu...nisi fora" .... to me nikad nije previše diralo. Gurala sam svoje, tvrdoglavo i ponosno. Djelovala zbog svoje sramežljivosti možda i pomalo bahato. Kad sad razmislim, nisam htjela piti ne zato jer sam mislila da je alkohol loš, nego iz straha da ne izgubim kontrolu nad sobom. Uvijek čvrsto na zemlji, to je ono što sam htjela...i samo me strah natjerao da se nikada ne napijem, i isti me taj strah spasio da ne probam drogu. Nisam bila svetica, bila sam samo uplašena.

Ali, vratimo se na onih nekoliko djevojaka, koje su mislile da su bolje od drugih. Mislile su da me smiju sa podsmijehom gledati, ogovarati, pa čak i smišljati spačke. I smišljale su. Bilo je svačega. Nekad je bilo teško i suze su samo čekale da poteku, a onda bi se u meni opet probudio moj ponos. Ne...nećeš, Suzy...nećeš plakati jer one to nisu zaslužile...
Mislim da se u životu svake djevojke prije ili kasnije pojavi neka takva osoba ... nisu bitne. Prođe to doba, sve djevojke izrastu u žene, odrasle, sa svojim više ili manje sretnim životima, i takve stvari nisu vrijedne pamćenja. Pa ih i ja, kad ih sretnem na ulici nekad pozdravim, popričamo dvije tri riječi...a što im u tim trenutcima prolazi glavom, to ne znam....ne zanima me.

Ono što ne razumijem, je kada i sada u svojoj četrdeset i nekoj godini u svom životu naiđem na takve osobe koje iz ne znam kojeg razloga misle da su bolje od mene. Sve smo mi žene. Sve smo ranjive, sve smo krvave pod kožom. Imamo pravo na ljubav, na osmijeh na licu i na svoje stavove. Nije stvar u emancipaciji, stvar je u zdravom razumu...možda malo i u kućnom odgoju. Cijeli svoj život pokušavam prema svima biti iskrena. Kada mi nešto smeta, to otvoreno kažem. Kada nekog volim, i to kažem...Možda to nije dobro? Možda bi i ja trebala podmuklo hodati svijetom i držati svoje osjećaje za sebe i glumiti da sam bolja od drugih? Kad bih mogla....Kad mi se u ovim godinama u životu pojavi osoba koja misli da me smije sa podsmijehom gledati, ostanem malo u čudu. Od kud joj pravo? Kako smije, što ona zna o meni? O onom što sam prošla, što me pokreće? Takva osoba nije svjesna da me njeno ponašanje ne može povrijediti, jer nisam više balava šesnaestogodišnjakinja koja se boji života i nečijeg oštrijeg pogleda. Ja sam se toliko puta u svom životu morala boriti za svoj stav, svoje mišljenje, pa čak i za svoj život, da se više ne bojim ničega i nikoga...Samo me iznenadi takvo ponašanje.

Žene smo...željne ljubavi, nekog usputnog osmijeha. Sve mi želimo samo jedno...biti sretne. I trebale bi razumijeti jedna drugu i biti jedna drugoj podrška. U nekom idealnom svijetu. Koji ne postoji. A u ovom...ima i dalje nekoliko onih prijateljica koje znaju što mislim i kada šutim. I nekoliko prijatelja sa kojima mogu razgovarati o svemu baš zato jer su muškarci i gledaju na svijet i na mene drugim očima. I ima onih koji još uvijek misle da me poznaju i da su shvatile sve, a u stvari nemaju pojma....

Drage moje, sretan nam svima dan žena...volite, jer voljeti je lijepo. Slušajte dobru glazbu, družite se, napijte se ako vam je to gušt...ali nemojte ljude suditi jer nisu isti poput vas. I nemojte misliti da ste bolje od drugih....nitko nije...

- 17:59 - Komentari (10) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< ožujak, 2016 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Kolovoz 2019 (1)
Listopad 2018 (1)
Kolovoz 2018 (1)
Srpanj 2018 (1)
Lipanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Prosinac 2017 (1)
Studeni 2017 (1)
Listopad 2017 (1)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (1)
Travanj 2017 (2)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (2)
Rujan 2016 (1)
Kolovoz 2016 (1)
Srpanj 2016 (2)
Lipanj 2016 (3)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (3)
Ožujak 2016 (2)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (6)
Listopad 2015 (6)
Rujan 2015 (6)
Kolovoz 2015 (9)
Srpanj 2015 (6)
Lipanj 2015 (5)
Svibanj 2015 (7)
Travanj 2015 (18)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • Kad sam imala trinaest godina, pisala sam dnevnik. Kao i većina curica. Jer sam htjela neke svoje misli zapisati, ali da ostanu skrivene. Nisam htjela da itko dozna o čemu razmišljam. To je bilo onda. Sada, tridesetak godina kasnije, opet želim zapisati neke svoje misli, ali želim da ih netko pročita. Možda moje misli nekima neće značiti ništa. A možda će nekome značiti sve....

Linkovi




  • "Ono što ostaje je naše djelo i životi koje mijenjamo. Ne postoji taj uspjeh koji će nam značiti više od divnih ljudi koje smo upoznali zbog njega.".


    NEOBRANJIVO

    Kako da te ne volim kad svi misle da te volim
    kako da ne gorim kada misle svi da gorim
    nameće se kao greška nešto čemu ne znam ime
    i kako da ne boli kad svak pita boli li me

    Samo pravo, samo pravo
    srce moje sanjivo
    kako da se brani
    što je neobranjivo

    samo hrabro, samo hrabro
    to mora biti rješivo,
    ali čime da se tješi
    što je neutješivo



    Silente na facebooku



    Misleći da ima izbor
    Ne shvaća tko koga vreba
    Srce moje grabežljivo
    Ni puknut ne zna kako treba





  • Suzana Gubina

    Create Your Badge

    LOVAC NA ČUDESA

    Slobodno ko ptica
    šetaš mi kroz san
    i glumiš da si dijete
    a ja glumim da sam ja

    Tiha kao srce
    i besplatna ko dah
    mirišeš na sol
    i mirišeš na mrak

    Ne gledam u ime
    ni u perje koje nosiš
    šapni mi što piješ
    da ti mogu reći tko si

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa

    Slobodna ko ptica
    i predvidljiva ko dan
    glumiš da si dijete,
    a ja glumim da spavam

    Snažan kao prva ljubav
    s lovorom u kosi
    opijen kao luda rijeka
    što me tebi nosi

    Barabama ostavljam svijet,
    a nek oni ostave mi tebe
    samo tebe volim
    i kad ne volim sebe

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa


    Ja ti čuvam leđa
    ja te sanjam dok sam budan,
    al ne zamjeri svijetu
    on nije navik'o na čuda

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa

    tekst: Sanin Karamehmedović
    glazba: Tibor Karamehmedović


    Lovac na čudesa - SILENTE