Tišina koja govori

SAMO PRAVO!

Što nam malo smrti može....

Kad se snovi ostvaruju....

Neobranjivo.....

Slučajna prijateljstva

Sve moje ljubavi

"Ljubav prema prijateljima, moru, djeci, umjetnosti, slobodi, sve su to ljubavi kojima je cilj podsjetiti naše srce na to kako se ono zaslužuje osjećati - sigurno i voljeno...."

"Ljubav je uvijek to nešto posebno, bez obzira u kojem obliku dolazi"

Riječi Brune Šimleše, iz nove knjige "Umjetnost života". Bila sam nedavno na promociji knjige, jer je to jedna od pozitivnijih osoba koje sam vidjela i čula. A pozitive u životu nikad dosta. Ova misao mi je već na promociji bila jedna od bitnijih, od svega što sam čula tada. Jer istina je da je ljubav predivna. I da u životu ima toliko toga što možemo voljeti. Ako si damo priliku. Ne radi se samo o ljubavi prema određenoj osobi, onom nekome tko je "ljubav našeg života". Volimo svoju djecu, roditelje, braću ili sestre, prijatelje. Volimo knjigu koju smo pročitali, pjesmu koju smo čuli. Ili, poput mene, bend koji me je očarao svojom glazbom, skromnošću i iskrenošću.

Sve te ljubavi jednako su jake, a opet ne mogu se uspoređivati. Sve su jednako jake, i jednako vrijedne.
Ali jedna ljubav mora biti na prvom mjestu. I sad kad svi pomisle da ću napisati da je to ljubav prema mužu, ili prema djeci.....ja mislim da je najvažnija ljubav ona koju možeš i moraš osjetiti prema samom sebi. Zvuči sebično? Možda....ali jedino ako volim samu sebe, i poštujem samu sebe, mogu voljeti bilo što drugo u svom životu.

Ta ljubav prema samoj sebi natjerala me na borbu kad mi je bilo najteže. A svaki dan je bitka na svoj način. Da kroz život idem visoko uzdignute glave, i da samu sebe bez srama mogu pogledati u ogledalo i vidjeti osobu koja drži do sebe, do svog mišljenja, stavova, osobu koja je spremna pomoći, barem sitnicom ili uljepšati dan nekome možda osmijehom ako ničim drugim.
I samo dok sam takva osoba, "zaljubljena" u samu sebe, u ono što jesam ili se trudim postati, ja mogu voljeti i druge ljude u mom životu. I jednakom snagom voljeti muža, djecu, prijatelje....Naravno da se te ljubavi nemogu uspoređivati, ali je jačina kojom kuca moje srce jednako, kada se radi o ljubavi prema djetetu ili prema osobi koja dijeli samnom sve već dvadeset godina. Ili kad se radi o pjesmama koje su mi postale toliko važne.

Dok sam bila u tom nekom svom stanju vakuma zbog onog što mi se dogodilo, moje je srce bilo "zaključano" za bilo što drugo što se moglo zbivati oko mene....pa nisam čula pjesmu koja mi se kasnije tako uvukla pod kožu. A sada, ja ne mogu zamisliti dan bez njihovih pjesama. I kad već pišem o ljubavi, kako da ne pišem o Silenteu? Jer tko kaže da jednakom snagom ne mogu voljeti i ljude koje nisam nikada upoznala, koje znam samo zbog njihovih pjesama? Nema u tome ničeg ludog ni čudnog. Ti mladi ljudi su nešto najiskrenije i najdivnije što sam ikada vidjela. Iskreno uživaju u tome što rade i dječije su sretni kad imaju priliku pjevati, svirati....Ne ustručavaju se reči niti u jednom trenutku koliko im je važno da ih ljudi shvate, da im daju priliku...i kako da ih onda ne prihvatiš otvorenog srca, i kako da ne osjetiš ljubav prema njima? A oni iznad svega vole ono što rade, i vole jedni druge. Gledam ih i vidim pravo prijateljstvo.

A ja razmišljam o svojoj obitelji, o svom životu, o svemu i shvatim da sam neizmjerno zahvalna. I naravno da život nije uvijek idealan. Razljute me djeca, budem isfrustrirana ponašanjem muža, situacijom, bilo čime....ali to je život....pun uspona i padova....a kad nekog voliš onda si spreman na padove jer znaš da će nakon toga opet biti bolje.

Puno ljubavi u mom životu....sve jednako važne, sve jednako jake....a meni je puno srce, jer osjećam da je ljubav uzvraćena.
I onda imam želju dati još i još....predivni krug koji se okreće unedogled. Ljubav uzvraćena još jačom ljubavlju....

Rekla si da nikada nisi voljela ovako - S I L E N T E

Ima većih stvari od života....

Kad sam pisala posljednji tekst na blogu, o dragoj prijateljici iz djetinjstva, nisam mogla sanjati da ću danas naletiti baš na nju. Nakon što sam jutros dosta kasno ustala, i jedva se razbudila jakom kavom i omiljenom pjesmom koja je treštila iz laptopa...trebalo je otići po kruh u trgovinu. Mislila sam na brzinu otići, na brzinu kupiti što mi treba i isto tako - na brzinu se vratiti kući. Kiša je visila u zraku, i nije mi se zadržavalo nigdje. Još jedan prvi Maj okupan kišom.....

I onda sam na parkiralištu trgovine ugledala nju. Rijetko se sretnemo na takav način. Ona - vječito u žurbi, posao, dijete, večera, pisanje zadaća, i onda umor i rani odlazak na spavanje....a ja, prisilna domaćica jer sam na bolovanju, imam puno više vremena, ali opet dan nekako proleti.....I kad smo se ugledale na parkingu, iskreno smo se obje obradovale. Zadnji puta smo se vidjele kad mi je donijela poklon za rođendan. I to je na žalost bilo sa mjesec dana zakašnjenja. Ne zato jer je zaboravila, jer i ja i ona nikada ne zaboravimo kad je onoj drugoj rođendan. Ali, nikako nismo mogli naći pravi trenutak. Na moj rođendan, bila je bolesna ona, nakon toga je neka viroza uhvatila sve moje u kući, pa sam onda ja bila u Zagrebu na kontroli i tako je prošlo skoro dva mjeseca. Ali, ona nije zaboravila. I sa skoro dva mjeseca zakašnjenja jedno popodne pokucala na moja vrata i donijela mi predivan cvijet i još po koju sitnicu koje je čuvala čitavo to vrijeme.

I sada, kad smo se konačno ponovo srele, obradovale smo se iskreno jedna drugoj. I u isto vrijeme uskliknule: "Sad moramo na kavu!" I sjedile smo nas dvije sigurno sat vremena i razgovarale o svemu i svačemu. Ali, smo se najviše smijale. Ne znam zbog čega, kad se sretnom sa tom ženom i ja i ona više nemamo četrdeset godina. Opet postanemo one blesave tinejđerice kojima je sve smiješno. Hihotale smo se u kafiću, čak su nas neki ljudi za stolom pokraj, malo čudno gledali. Kad bi ljudi znali kakve priče obje imamo za ispričati. Ja, koja sam prije malo više od godinu dana dobila dijagnozu od koje ti se krv ledi u žilama, i samo velikom srećom sada imam priliku pisati o tome, i ona....koja je prije skoro deset godina ostala bez muža, u sekundi. Mislio bi čovjek da se takve žene nikad više ne mogu od srca nasmijati. A pogledaj nas....sjedimo i zezamo se, kao da tjeramo inat životu.

Pričajući tako danas, na trenutak smo se i uozbiljile. Obje smo se prisjetile kako su nas naše životne situacije ustvari potpuno promjenile. Na bolje, čini mi se. Jer smo shvatile koji su nam prioriteti u životu. Ja već danima o tome razmišljam. Kako sam posljednju godinu prije nego sam se razboljela bila u strašnom stresu. Lomio me život kako god je mogao, i privatno, ali pogotovo na poslu. Nije bilo dana kad nisam bila u grču. I stalno ti neki ambiciozni planovi....samo da još ovo napravim, samo da još ovo kupim...samo da....

I onda mi je život lupio šamar. Da me probudi. Da shvatim što mi je najbitnije u životu. Ja znam da to zvuči kao veliki klišej...to o uživanju u sitnicama. Znam ja i da je novac neophodan u životu. Vjerujte mi, i ja sam tako razmišljala nekad. Svoj život dijelim na dva dijela, prije i poslije bolesti. Ja jednostavno nisam ona ista osoba. Ja sam sad žena koja kad se probudi ujutro, prvo pomisli da je najsretnija žena na svijetu jer je tu, živa, koliko toliko zdrava i da ima priliku proživjeti još jedan dan...sunčan ili kišni, potpuno svejedno. I onda se sjetim da je moglo biti i drugačije. Ali, ne mučim se dugo takvim mislima, odlučna sam u tome da svaki dan provedem što je moguće sretnija i da nađem sreću u milijun malih sitnica. Nekima možda banalnim i smiješnim sitnicama a meni toliko bitnim, najvažnijima na svijetu.....

Zato valjda tolika sreća zbog nekih novih pjesama. Zato se sa otvorenim srcem radujem uspijehu jednog benda za koji sam čula tek prije pola godine. Jer negdje u podsvijesti mislim na to da se moglo dogoditi da ne uspijem u svojoj borbi za samu sebe, i ja nikada ne bi čula za njih. Ne bi nikada uživala u njihovim pjesmama. I ta me pomisao rastužuje, a u isto vrijeme sam neizmjerno sretna što je ispalo drukčije, i ja mogu od jutra do mraka uživati u cijeloj priči koja se razvila oko njih, u njihovim pjesmama, ići na njihove koncerte, mogu plakati od sreće kad čujem novu pjesmu koja me dirne do srži.

Ali, da se vratim mojoj dragoj prijateljici, s kojom zaboravim da nisam više u pubertetu i hihoćem se kao blesava na svaki vic. Obje smo zaključile da imamo jako puno razloga biti sretne bez obzira na situacije u koje nas je život stavio. I ne razmišljamo previše o tome zašto....nema smisla postavljati si ta pitanja....treba smoći snage i krenuti dalje. I krenule smo, obje, uživajući u svakom danu, razmišljajući samo pozitivno, ali ne zaboravljajući što je to što nam je dalo lekciju o životu. Ne treba zaboraviti loše stvari u životu, ali možemo naučiti nešto. Možda su nam se zato takve stvari i dogodile, da nas trgnu.

Kao što nas je nakon više od sat vremena, u isto vrijeme trgnulo zvono na našim mobitelima. Pitali su se dragi ljudi u našem životu gdje smo to zaglavile obje, jer smo došle "samo po kruh" .... i mi smo se zvonko nasmijale obje, i opravdavajući se svojima krenule u nastavak dana....Ali, sa velikim osmijehom na licu, i sa velikim osjećajem sreće što smo se baš danas srele i popile tu kavu ispred trgovine. Sasvim običnu kavu, sa malo mlijeka...ništa posebno, jelda? E pa, jest, to je nešto jako posebno....nema ništa ljepše od toga, neplanirane kave sa osobom koju znaš skoro cijeli život, i koja razmišlja kao i ti....

I ne čini ti se više taj dan tako tmuran kao što se činio da će biti....kiša nije bitna, ni ne primječuješ ju. Ne može ti kiša pokvariti dan, druge stvari su bitne....I provela sam predivno popodne, i opet slušajući pjesme koje nakon nekoliko dana sve do jedne znam napamet, i toliko ih volim, kao da ih oduvijek znam....U mislima sam s njima, nadam se da i oni to možda na sekundu osjete, možda barem čitajući po koju poruku ohrabrenja koji im pošaljem. Želim da znaju da nisu sami, da ih jako puno ljudi voli i razumije, da osjetimo njihov strah ali i njihovu sreću zbog pjesama koje nam poklanjaju...Po ne znam koji put, želim im svu sreću ovog svijeta, jer oni su meni poklonili osmijeh na licu i sreću u srcu. To je najvredniji poklon koji ti netko može dati.

Photo by Dario Bandura