Marketing
Što nam malo smrti može....
I ova bi priča mogla početi kao bajka...možda...Samo, život nije bajka.
Bile smo mlade, ustvari još djeca. Curice koje su tek počele izlaziti, upoznavati svijet oko sebe...onaj svijet odraslih. Ona je bila predivna plavokosa djevojka od svojih petnaest godina i zaljubila se u njega. I od tada, svi su znali...oni su par, i to ništa nije moglo promijeniti. Postojali su samo njih dvoje, godinama. Puno je takvih prvih ljubavi. Puno je mladih parova koji odrastaju zajedno i nikada se ne razdvoje....Tako su i oni, godinama nakon toga, još uvijek zaljubljeni kao prvog dana, rekli ono svoje sudbonosno "Da".... Ona rečenica koju smo svi čuli, a nitko od nas ustvari ne razmišlja o tome što ta rečenica znači: "Dok nas smrt ne rastavi".....nisu vjerojatno ni oni razmišljali o tome. Oni su se samo voljeli, voljeli svoju djecu i život.
I nitko nikada neće moći shvatiti kako se ona sada osjeća. Godinu dana nakon što joj je život na najgori način pokazao svoju moć. Ostala je bez ljubavi svog života, bez dijela sebe. Ja ne želim ni razmišljati o tome kako joj je. Jer to bi značilo razmišljati o tome kako bi bilo meni. A to ne mogu i ne želim.
Koliko puta sam se naljutila na svog muža zbog besmislica, možda posvađala zbog gluposti. I prespavala. I shvatila da stvari nisu ni u pola tako strašne kako su mi se činile na prvi pogled.
Tek sada, kad malo razmišljam o njoj i njemu, shvatim kako sam sretna što imam priliku posvađati se i pomiriti.
A zbog takvih se gluposti znamo ljutiti na ljude u našem životu. Ne samo na muža, nego i na djecu, roditelje, susjede...i nismo svjesni da sve to nije vrijedno toga.
Kažem, ne mogu ni zamisliti kako je to, izgubiti tlo pod nogama na ovakav način, u jednoj sekundi. Kao da ti je netko otrgnuo dio tijela. I nema veze što sam ga poznavala, I što je čovjek bio legenda . Uvijek pozitivan, uvijek s osmijehom na licu, neustrašiv. I svi ga se sjećamo takvog, čovjeka u pravom smislu te riječi.
Danas, više nego ikad, svi smo svjesni da ga nikad nećemo zaboraviti.
Ali, mi ga se sjetimo povremeno, kad vidimo nju, ili kad nas neka sitnica podsjeti na njega, ili kad se vozimo tom prokletom cestom koja ga je uzela....a ona, ona na njega misli u svakom trenutku.
Ja joj se iskreno divim na snazi koju je pokazala posljednjih godinu dana, na hrabrosti i na tome što je uspjela naći način da nastavi svoj život...zbog svoje djece, ali u prvom redu zbog sebe....
Ona je zaslužila da bude sretna, i nadam se da će u tome i uspjeti.....
Goga, ovo je za tebe...nećemo ga nikad zaboraviti.....
Noćas ona nije ona
Post je objavljen 14.05.2015. u 11:39 sati.