Tišina koja govori

četvrtak, 14.05.2015.

Što nam malo smrti može....






I ova bi priča mogla početi kao bajka...možda...Samo, život nije bajka.
Bile smo mlade, ustvari još djeca. Curice koje su tek počele izlaziti, upoznavati svijet oko sebe...onaj svijet odraslih. Ona je bila predivna plavokosa djevojka od svojih petnaest godina i zaljubila se u njega. I od tada, svi su znali...oni su par, i to ništa nije moglo promijeniti. Postojali su samo njih dvoje, godinama. Puno je takvih prvih ljubavi. Puno je mladih parova koji odrastaju zajedno i nikada se ne razdvoje....Tako su i oni, godinama nakon toga, još uvijek zaljubljeni kao prvog dana, rekli ono svoje sudbonosno "Da".... Ona rečenica koju smo svi čuli, a nitko od nas ustvari ne razmišlja o tome što ta rečenica znači: "Dok nas smrt ne rastavi".....nisu vjerojatno ni oni razmišljali o tome. Oni su se samo voljeli, voljeli svoju djecu i život.

I nitko nikada neće moći shvatiti kako se ona sada osjeća. Godinu dana nakon što joj je život na najgori način pokazao svoju moć. Ostala je bez ljubavi svog života, bez dijela sebe. Ja ne želim ni razmišljati o tome kako joj je. Jer to bi značilo razmišljati o tome kako bi bilo meni. A to ne mogu i ne želim.

Koliko puta sam se naljutila na svog muža zbog besmislica, možda posvađala zbog gluposti. I prespavala. I shvatila da stvari nisu ni u pola tako strašne kako su mi se činile na prvi pogled.
Tek sada, kad malo razmišljam o njoj i njemu, shvatim kako sam sretna što imam priliku posvađati se i pomiriti.
A zbog takvih se gluposti znamo ljutiti na ljude u našem životu. Ne samo na muža, nego i na djecu, roditelje, susjede...i nismo svjesni da sve to nije vrijedno toga.

Kažem, ne mogu ni zamisliti kako je to, izgubiti tlo pod nogama na ovakav način, u jednoj sekundi. Kao da ti je netko otrgnuo dio tijela. I nema veze što sam ga poznavala, I što je čovjek bio legenda . Uvijek pozitivan, uvijek s osmijehom na licu, neustrašiv. I svi ga se sjećamo takvog, čovjeka u pravom smislu te riječi.

Danas, više nego ikad, svi smo svjesni da ga nikad nećemo zaboraviti.

Ali, mi ga se sjetimo povremeno, kad vidimo nju, ili kad nas neka sitnica podsjeti na njega, ili kad se vozimo tom prokletom cestom koja ga je uzela....a ona, ona na njega misli u svakom trenutku.

Ja joj se iskreno divim na snazi koju je pokazala posljednjih godinu dana, na hrabrosti i na tome što je uspjela naći način da nastavi svoj život...zbog svoje djece, ali u prvom redu zbog sebe....

Ona je zaslužila da bude sretna, i nadam se da će u tome i uspjeti.....

Goga, ovo je za tebe...nećemo ga nikad zaboraviti.....

Noćas ona nije ona
- 11:39 - Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< svibanj, 2015 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Kolovoz 2019 (1)
Listopad 2018 (1)
Kolovoz 2018 (1)
Srpanj 2018 (1)
Lipanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Prosinac 2017 (1)
Studeni 2017 (1)
Listopad 2017 (1)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (1)
Travanj 2017 (2)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (2)
Rujan 2016 (1)
Kolovoz 2016 (1)
Srpanj 2016 (2)
Lipanj 2016 (3)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (3)
Ožujak 2016 (2)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (6)
Listopad 2015 (6)
Rujan 2015 (6)
Kolovoz 2015 (9)
Srpanj 2015 (6)
Lipanj 2015 (5)
Svibanj 2015 (7)
Travanj 2015 (18)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • Kad sam imala trinaest godina, pisala sam dnevnik. Kao i većina curica. Jer sam htjela neke svoje misli zapisati, ali da ostanu skrivene. Nisam htjela da itko dozna o čemu razmišljam. To je bilo onda. Sada, tridesetak godina kasnije, opet želim zapisati neke svoje misli, ali želim da ih netko pročita. Možda moje misli nekima neće značiti ništa. A možda će nekome značiti sve....

Linkovi




  • "Ono što ostaje je naše djelo i životi koje mijenjamo. Ne postoji taj uspjeh koji će nam značiti više od divnih ljudi koje smo upoznali zbog njega.".


    NEOBRANJIVO

    Kako da te ne volim kad svi misle da te volim
    kako da ne gorim kada misle svi da gorim
    nameće se kao greška nešto čemu ne znam ime
    i kako da ne boli kad svak pita boli li me

    Samo pravo, samo pravo
    srce moje sanjivo
    kako da se brani
    što je neobranjivo

    samo hrabro, samo hrabro
    to mora biti rješivo,
    ali čime da se tješi
    što je neutješivo


    Silente na facebooku



    Misleći da ima izbor
    Ne shvaća tko koga vreba
    Srce moje grabežljivo
    Ni puknut ne zna kako treba





  • Suzana Gubina

    Create Your Badge

    LOVAC NA ČUDESA

    Slobodno ko ptica
    šetaš mi kroz san
    i glumiš da si dijete
    a ja glumim da sam ja

    Tiha kao srce
    i besplatna ko dah
    mirišeš na sol
    i mirišeš na mrak

    Ne gledam u ime
    ni u perje koje nosiš
    šapni mi što piješ
    da ti mogu reći tko si

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa

    Slobodna ko ptica
    i predvidljiva ko dan
    glumiš da si dijete,
    a ja glumim da spavam

    Snažan kao prva ljubav
    s lovorom u kosi
    opijen kao luda rijeka
    što me tebi nosi

    Barabama ostavljam svijet,
    a nek oni ostave mi tebe
    samo tebe volim
    i kad ne volim sebe

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa


    Ja ti čuvam leđa
    ja te sanjam dok sam budan,
    al ne zamjeri svijetu
    on nije navik'o na čuda

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa

    tekst: Sanin Karamehmedović
    glazba: Tibor Karamehmedović

    Lovac na čudesa - SILENTE