Tišina koja govori

srijeda, 27.05.2015.

SAMO PRAVO!





Bilo bi tako lako živjeti i zaboraviti na ono što me zadesilo prije skoro godinu dana da nisu tu te kontrole svaka tri mjeseca.

Znam da je to važno, znam da kroz to moram proći i da je za moje dobro. Ali, život mi se svodi na čekanje kontrole. Čini mi se sve normalno i onda se približi taj dan i svi moji strahovi opet isplivaju na površinu. I treba mi svaki put jako puno samokontrole i samotiješenja da samu sebe uvjerim da je sve u redu, da će sve biti u redu. Jer, garancije nemam. Ali, tako je to u životu. NIkad ne znaš što te može snaći. Ja nisam planirala ovu moju bolest. NIsam mogla zamisliti da će me napasti nešto što kažu većinom napada pušače. Mene, koja nisam zapalila cigaretu u svom životu. Znala sam da sam posebna, (šalim se naravno) ali da sam toliko posebna da me napadne bolest van svake statistike?

Ali, dobro, to je iza mene. Volim razmišljati na takav način. Nisam bolesna. Ja sam to čudovište otkrila na vrijeme, i riješila ga se....posljedice ostaju....ali to je mala žrtva koju moram podnijeti na prema onome što se moglo dogoditi.

I sve bi bilo lijepo i krasno kad bi bilo moguće ne razmišljati o tome "što ako"

Kao da imam tempiranu bombu u sebi koja samo čeka da eksplodira. Svaka tri mjeseca isti stres, isti strah....ista tjeskoba.
I tako sam jučer sjedila u čekaonici kod liječnika i razmišljala o tome kako je život čudan, i kako je borba. I promatrala ljude oko sebe, koji su više manje svi bili u istoj ili goroj situaciji od mene.

"Sve sam ovo shvatila ko borbu, a ova pobjeda me dokrajčila"...... sjetila sam se tih stihova, mada je pjesma ljubavna, i vjerojatno se radi o sasvim drugoj borbi. A možda i ne....jer ljubav, život, zdravlje, sve se nekako svodi na isto....našu borbu da dobijemo ono što želimo, osmijeh osobe koju volimo, još koju godinu života ....

Sve bi bilo puno teže u ovoj mojoj svakodnevnici da nema onog što mi je unijelo toliko sunca u život da ja to ne mogu opisati. Slušajući pjesme najpozitivnijih ljudi koje sam ja ikada vidjela jednostavno zaboravim da život nije uvijek lijep i da dani nisu uvijek sunčani. I koliko god nekome išla na živce pričajući stalno o mom Silenteu, moram....i kažem "mom" jer ih osjećam svojima. Toliko su mi postali bliski, kao da ih osobno poznajem. Jer kad ti netko pomogne da budeš sretan, onda oni postanu dio tebe.

Pa sam i jučer sjedila u čekaonici među svim onim ljudima sa turobnim izrazima lica, i kao da sjedim u nekom parkiću, stavila slušalice na uši i slušala njihove pjesme. Skoro mi je promaklo da me je sestra pozvala jer sam bila na redu. I uz te pjesme, i ta dva predivna glasa koja kao da su me tješila imala sam osjećaj da će sve biti dobro....samo hrabro, samo hrabro....to mora biti riješivo....

I dobro je....čini se da je sve pod kontrolom....život može ići dalje, do slijedeće kontrole.....

A ja se konačno mogu malo mirnije posvetiti nekim drugim stvarima u svom životu....

Hvala njima, mojim najdražim pozitivcima, na ovom osjećaju mirnoće koji su mi pružili....oni to ne znaju, kako bi i mogli znati, ali meni su pomogli na milijun načina.....
Uskoro, na jednom koncertu, tu sasvim blizu mene, nadam se da ću imati priliku stisnuti im ruku i reči im: hvala vam, ljudi....


Neobranjivo - S I L E N T E


- 06:59 - Komentari (1) - Isprintaj - #

četvrtak, 14.05.2015.

Što nam malo smrti može....






I ova bi priča mogla početi kao bajka...možda...Samo, život nije bajka.
Bile smo mlade, ustvari još djeca. Curice koje su tek počele izlaziti, upoznavati svijet oko sebe...onaj svijet odraslih. Ona je bila predivna plavokosa djevojka od svojih petnaest godina i zaljubila se u njega. I od tada, svi su znali...oni su par, i to ništa nije moglo promijeniti. Postojali su samo njih dvoje, godinama. Puno je takvih prvih ljubavi. Puno je mladih parova koji odrastaju zajedno i nikada se ne razdvoje....Tako su i oni, godinama nakon toga, još uvijek zaljubljeni kao prvog dana, rekli ono svoje sudbonosno "Da".... Ona rečenica koju smo svi čuli, a nitko od nas ustvari ne razmišlja o tome što ta rečenica znači: "Dok nas smrt ne rastavi".....nisu vjerojatno ni oni razmišljali o tome. Oni su se samo voljeli, voljeli svoju djecu i život.

I nitko nikada neće moći shvatiti kako se ona sada osjeća. Godinu dana nakon što joj je život na najgori način pokazao svoju moć. Ostala je bez ljubavi svog života, bez dijela sebe. Ja ne želim ni razmišljati o tome kako joj je. Jer to bi značilo razmišljati o tome kako bi bilo meni. A to ne mogu i ne želim.

Koliko puta sam se naljutila na svog muža zbog besmislica, možda posvađala zbog gluposti. I prespavala. I shvatila da stvari nisu ni u pola tako strašne kako su mi se činile na prvi pogled.
Tek sada, kad malo razmišljam o njoj i njemu, shvatim kako sam sretna što imam priliku posvađati se i pomiriti.
A zbog takvih se gluposti znamo ljutiti na ljude u našem životu. Ne samo na muža, nego i na djecu, roditelje, susjede...i nismo svjesni da sve to nije vrijedno toga.

Kažem, ne mogu ni zamisliti kako je to, izgubiti tlo pod nogama na ovakav način, u jednoj sekundi. Kao da ti je netko otrgnuo dio tijela. I nema veze što sam ga poznavala, I što je čovjek bio legenda . Uvijek pozitivan, uvijek s osmijehom na licu, neustrašiv. I svi ga se sjećamo takvog, čovjeka u pravom smislu te riječi.

Danas, više nego ikad, svi smo svjesni da ga nikad nećemo zaboraviti.

Ali, mi ga se sjetimo povremeno, kad vidimo nju, ili kad nas neka sitnica podsjeti na njega, ili kad se vozimo tom prokletom cestom koja ga je uzela....a ona, ona na njega misli u svakom trenutku.

Ja joj se iskreno divim na snazi koju je pokazala posljednjih godinu dana, na hrabrosti i na tome što je uspjela naći način da nastavi svoj život...zbog svoje djece, ali u prvom redu zbog sebe....

Ona je zaslužila da bude sretna, i nadam se da će u tome i uspjeti.....

Goga, ovo je za tebe...nećemo ga nikad zaboraviti.....

Noćas ona nije ona

- 11:39 - Komentari (3) - Isprintaj - #

subota, 09.05.2015.

Kad se snovi ostvaruju....





Kad sam jučer napisala post, još jednom ispunjen emocijama i ljubavlju prema, po meni, najboljem bendu na našoj glazbenoj sceni danas, dobila sam jedan komentar od meni nepoznate osobe. Komentar sam izbrisala, sorry, možda nisam trebala. Možda bih komentar ostavila da je to bio sukob mišljenja, da mi je netko napisao da ne misli poput mene, da mu se sviđaju neke druge pjesme i da ga je nešto drugo dodirnulo u srce kao što je mene Silente. Ali, nije....ovo je bio samo pokušaj da mi netko kaže da je besmisleno toliko voljeti nešto što nema direktno veze sa mojim životom.

Ja sam već na početku ove moje blogerske avanture probala objasniti što je to što me toliko dotaklo kad se radi o njima. Ako nekoga zanima nek pogleda i pročita. Ne bih se ponavljala mada je istina da bi o njima mogla pisati satima jer o njima razmišljam satima. Ja znam da to sve nekome možda zvuči smiješno i banalno. Meni stvarno znači jako puno. Ne samo zbog toga što sam čula njihove pjesme u trenutku kad mi je trebalo nešto da me probudi i da opet počnem živjeti u pravom smislu te riječi, nakon što sam mjesecima razmišljala samo o bolesti i koliko sam imala sreće da sve prođe kako treba. Kad si bolestan razmišljaš samo o toj prokletoj bolesti, a kad stvari krenu na bolje moraš se trgnuti i prestati misliti o tome. A to nije uvijek lako. I onda čuješ predivnu pjesmu punu optimizma i vidiš ljude koji su neizmjerno sretni jer žive, ljube, stvaraju, i dijele svoju ljubav sa drugima. I shvatiš da nema mjesta samosažaljevanju, jer ima još predivnih stvari koje te očekuju u životu. I ne znaš što ti život nosi, jer ni ovo do sada nisam mogla predvidjeti, ali odlučiš da ćeš uživati u svakoj sekundi, dočekati svako jutro s osmijehom na licu i disati punim plučima.

Neću ja sad pisati o tome kakve su njihove pjesme, i da li su oni stvarno nešto najbolje što se moglo dogoditi našoj glazbenoj sceni....jer to je stvar ukusa. Netko možda više voli nešto drugo. Nekoga je možda sa mjesta pomakla sasvim druga vrsta glazbe, koju ja ne bi ni primjetila. Hvala bogu da nismo svi jednaki. Vidim ovih dana da je sve više onih koji misle isto kao ja. Ista emocija nas je oduševila. Čitam komentare meni nepoznatih ljudi i ne mogu vjerovati .... kao da čitam svoje misli. I to ne može biti slučajno....
Nije stvar samo o pjesmama. Čuješ pjesmu na radiju i ne znaš ništa više o cijeloj priči, osim da ti se možda sviđa melodija ili stihovi....i onda kreneš u maleno istraživanje i otkriješ toliko predivnih stvari da ti zastane dah. Sama pomisao o dva brata, toliko senzibilna, sa tolikom ljubavlju prema glazbi, koji pišu pjesme od svojih teenagerskih dana, i stvaraju takve pjesme koje te obore s nogu je predivna. I to predivno prijateljstvo koje veže ovo šestoro ljudi, koji jedni o drugima kažu da su familija, kemija koju osjetiš kad ih promatraš na pozornici, sve je to puno više od obične pjesme koja je negdje na nekoj top listi. I ta njihova iskrena sreća kad vide da ih ljudi vole, i zahvalnost koju pokazuju prema svojoj publici. Kako drukčije im možeš uzvratiti za tu iskrenu ljubav koju pokazuju nego još većom ljubavlju?

Jednom sam rekla da su sve ljubavi jednako važne....ova moja ljubav prema njima i njihovoj glazbi ne znači da nisam svjesna života oko sebe. Ljubav prema mojoj djeci, mužu, prijateljima, to su sve ljubavi koje su mi uljepšale život. I da nije bilo njih ja ne bi imala snage za borbu onda kad mi je ta snaga najviše trebala....ali ne želim ići kroz život zatvorenih očiju i govoriti da postojim samo zato da bih voljela svoju djecu i obitelj, jer se to podrazumijeva.

Život je prepun predivnih sitnica koje ti mogu izmamiti osmijeh na lice svaki dan i zbog kojih vrijedi živjeti. Koje su vrijedne tvoje ljubavi. Nekome će to biti predivan cvijet koji raste u vrtu, možda knjiga koju su pročitali ili film koji su pogledali....a meni su to njihove pjesme. I ta predivna priča o šestoro ljudi koji su toliko zaljubljeni u svoj san i toliko sretni što im se snovi konačno ostvaruju da se ta sreća ocrtava na njihovim licima i u pogledu. Oči sjaje, srce gori, i ta silna energija se širi snažno na sve ljude koji ih vole. Nije to nikakva magija, nikakvo čudo....to je samo ljubav prema onome što radiš. I velika ljubav prema ljudima koji te razumiju i misle isto kao i ti.

Oni koji osjećaju isto što i ja, shvatiti će o čemu pišem i bez mog velikog filozofiranja....drugima želim od sveg srca da i oni nađu neku ljubav koja ih pokreće u životu. Lijepo je biti sretan zbog nekog drugog, zbog vatre u očima onog koji živi svoj san.

I da, ima većih stvari od života.....i zbog takvih stvari vrijedi živjeti.

- 08:51 - Komentari (3) - Isprintaj - #

petak, 08.05.2015.

Neobranjivo.....



NEOBRANJIVO





Nekoliko dana nisam pisala. Ne mogu pisati po naredbi, zato jer mislim da je došlo vrijeme da se oglasim, da napišem par riječi da bi blog bio "živ" - da ne bi pao u zaborav.....Inspiracija je tako čudna stvar. Nekad mislim da nikada više neću imati potrebu napisati niti riječi, da je sve već rečeno, a onda u trenutku nešto me natjera da stanem, zamislim se na trenutak i toliko misli odjednom navre, da mislim da ću puknuti ako to odmah negdje ne zapišem. Emocija, uvijek ista, ili slična, ono što me održava živom ovih dana.

Kako da izbjegnem dok zapisujem svoje misli ono čime počinje svaki moj dan i završava svaka večer već mjesecima? Baš danas, to je još teže nego inače....Silente, uvijek u mislima, jer su mi dali poklon na najljepši mogući način, a da to ne znaju. Dali su mi volju i snagu za život, želju za ljubavlju, emocijama, optimizam. Onu istu ljubav koju su tako iskreno pretočili u svoje pjesme uspjeli su prenijeti na mene. Koliko god pokušala shvatiti što je tako posebno u tim ljudima - ne mogu. Znam samo da sam osjetila ono što su htjeli svojim pjesmama reči, i da je njihova iskrenost i velika ljubav prema onome što rade ono što me oduševljava svaki dan iznova.

Danas je taj dan za koji su se pripremali posljednjih nekoliko mjeseci. Koncert u Tvornici, dva dana za redom, da predstave svoj novi album. A pjesme toliko dobre i toliko snažne, da ne mogu vjerovati da ih slušam tek desetak dana. Tu su, duboko pod kožom, ostavili su traga na meni već sa prvim slušanjem....I ja vjerujem da će oni koji danas i sutra budu na koncertima osjetiti tu njihovu silnu energiju, pozitivnu i snažnu, i da će to biti doživljaj koji će pamtiti zauvijek. A meni je prvi puta nakon dugo vremena žao što ne živim u Zagrebu, jer ništa me ne bi moglo spriječiti da odem na koncert, i to oba dana, jer njihovih pjesama se ne možeš zasititi, a pozitivne energie i ljubavi u životu nikada dosta. Ovako, preostaje mi da uživam u radio prijenosu sutrašnjeg koncerta i da se radujem nekom susretu s njima, tu u mojoj pitomoj Istri.

Dok pišem, pijem jutarnju kavu, onu najdražu, koja najljepše zamiriše i uživam u emisiji Dobro jutro Hrvatska, danas više nego inače, jer je pjesma "Neće rijeka zrakom teći" mojih najdražih ljudi na ovome svijetu - pjesma dana....i to je sitnica koja mi je uljepšala ovo jutro, kao što su mi oni uljepšali svakodnevnicu....vani je predivan dan, sunce, proljeće, kažu da je malo pretoplo....ali koga briga.
Dan je predivan, jer sam ja sretna. I nadam se da su danas i oni još malo sretniji nego inače. I da ih nije strah. Jer strahu mjesta nema....osvojili su naša srca na najljepši mogući način, svojim pjesmama punim emocija, svojom iskrenošću i ljubavlju koju nam nesebično daju. I ta ljubav može biti uzvraćena samo još većom ljubavlju.

Mislila sam da su ovi moji osjećaji, ova sreća što oni postoje, nešto čudno, dok nisam vidjela da nas ima jako puno. Upoznala sam tako puno ljudi iz različitih gradova širom ove lijepe naše, i svi osjećaju isto. Kad slušam ili čitam njihove riječi nekad ne mogu vjerovati, jer kao da čitam svoje misli. I to je nešto predivno. I to je nešto što mi govori da je Silente nešto posebno, i da nije ni malo čudno što su njihove pjesme jedino što želim čuti čim otvorim oči i jedino uz što želim zaspati....

Oni kojima njihove pjesme ništa ne znače ne mogu shvatiti o čemu pričam. I dobro je....ne možemo svi osjećati isto prema istim ljudima, ne pokreće nas sve ista emocija..Vjerojatno se mnogima čini da pretjerujem, ali oni ne znaju ono što ja znam.....da nema Silentea moj bi dan bio siv, ne bi bilo glazbe, ne bi bilo tog divnog osjećaja - poput zaljubljenosti.

Jedna predivna osoba sa dušom pjesnika jednom prilikom je rekla da je to kao da smo zaljubljeni jedno u drugo, kao da dijelimo istu ljubav....ljubav prema glazbi, prema emociji, prema životu.....





- 08:23 - Komentari (1) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 04.05.2015.

Slučajna prijateljstva








Pitam se imate li svi brojeve telefona svojih prijatelja? A facebook prijatelja? Možda onih koje ste upoznali slučajno, jer imate slične interese, slična razmišljanja, ali još niste imali prilike čak ni popiti kavu zajedno? Ako imate takvih prijatelja i stalo vam je do njih....nabavite neki broj telefona i nemojte da vam se jedina komunikacija svede na poruke u inboxu....jer onda se dogodi da te osobe nema dva dana "online" što se još nikada nije dogodilo i vi se iskreno zabrinete.

Zvuči smiješno, zar ne? Zašto bi se zabrinuli za nekoga koga nikada niste osobno upoznali?

Prije nekoliko mjeseci stekla sam facebook prijateljicu, koja živi stotinjak kilometara od mene, i na prvi pogled jedino što bi nas moglo vezati je ljubav prema istom bendu. Jer poput mene i ona je prepoznala u Silenteu ono nešto što toliki drugi nemaju. I tako smo počele komunicirati komentirajući događaje vezane za naše "ljubimce", nove pjesme, koncerte...a usput smo shvatile da i pored te očite ljubavi prema istoj vrsti glazbe imamo iste stavove o toliko drugih stvari. Kao da nas je ista mati rodila, to nam je padalo na pamet. A nismo se nikada upoznale, nikad popile kavu zajedno. Sve što znamo jedna od drugo saznale smo tipkajući uz šalicu jutarnje kave, dopisujući se....A čini mi se da ju poznajem jako dugo. I ta je žena kriva što pišem blog. Jer je čitajući moje postove na facebooku zaključila da bi to mogla dobro raditi, i da imam smisla za pisanje. I hvala joj na tome, jer mi ovaj blog u međuvremenu jako puno znači. Postao je poput malog umjetničkog djela koje umjetnik stvori da bi mogao izraziti svoje osjećaje....

I kada se navikneš na to da s nekim svaki dan razmijeniš barem nekoliko rečenica, barem ovako "virtualno" i znaš da nema puno razloga zbog kojih bi ona bila "offline" duže vrijeme, onda se nađeš u čudu kada prođe skoro dva dana da od nje nema ni glasa....i zabrineš se. I to je ono što je mene začudilo, kad sam razmišljala o tome. Zašto se brinem da li se nešto dogodilo osobi koja je za mene u stvari stranac? O kojoj ne znam skoro ništa? A ja sam provela dan pogledavajući svakih sat vremena da li se slučajno pojavila i sve sam više bila u brizi....Nevjerojatno....

I onda onaj kamen koji je pao sa srca kad sam shvatila da je sve u redu i da je samo prokleta internet veza kriva za to što se nije mogla javiti.....

Zato, nemojte biti stranci jedni drugima. Facebook, internet, twitter, sve nam je to obogatilo život, ali uzmite od ljudi do kojih vam je stalo dobri, stari, broj telefona, i ako mislite da se nešto događa, okrenite broj. Tek toliko da se uvjerite da je sve u redu....Ako je sve u redu, lakše ćemo spavati....a ako se nešto događa, tko zna - možda možemo i pomoći...

U međuvremenu....naši Silentići su dočekali da krene prodaja novog albuma....vijesti o njima, o koncertu u Tvornici, o novim pjesmama sve su češće i sve glasnije i ja sam presretna zbog njih. Album je izašao sa dva različita covera, i to jedan u samo 500 primjeraka, oslikan od pravih umjetnica, koje se nazivaju Diobanaoba...i svaka im čast. Ja sam svoj primjerak naručila, i nadam se da će već sutra biti moj. Kao pravi "poludjeli" fan biti ću ponosni vlasnik dva Cd-a, jednog sa "normalnom" naslovnicom i jednog iz limitirane edicije....i ne mogu opisati koliko sam sretna.....Njima želim da u petak i subotu u Tvornici budu onakvi kakvi su uvijek, iskreni, puni energije i da uživaju u svakoj sekundi. I da ovaj drugi album prestigne Lovca na čudesa i bude samo još jedna stepenica prema vrhu...Pa ćemo vidjeti što nam to srce grabežljivo ima za dati na trećem albumu....kažu da će biti još bolji od ovog i ja im vjerujem.....




- 22:11 - Komentari (4) - Isprintaj - #

nedjelja, 03.05.2015.

Sve moje ljubavi

"Ljubav prema prijateljima, moru, djeci, umjetnosti, slobodi, sve su to ljubavi kojima je cilj podsjetiti naše srce na to kako se ono zaslužuje osjećati - sigurno i voljeno...."

"Ljubav je uvijek to nešto posebno, bez obzira u kojem obliku dolazi"

Riječi Brune Šimleše, iz nove knjige "Umjetnost života". Bila sam nedavno na promociji knjige, jer je to jedna od pozitivnijih osoba koje sam vidjela i čula. A pozitive u životu nikad dosta. Ova misao mi je već na promociji bila jedna od bitnijih, od svega što sam čula tada. Jer istina je da je ljubav predivna. I da u životu ima toliko toga što možemo voljeti. Ako si damo priliku. Ne radi se samo o ljubavi prema određenoj osobi, onom nekome tko je "ljubav našeg života". Volimo svoju djecu, roditelje, braću ili sestre, prijatelje. Volimo knjigu koju smo pročitali, pjesmu koju smo čuli. Ili, poput mene, bend koji me je očarao svojom glazbom, skromnošću i iskrenošću.

Sve te ljubavi jednako su jake, a opet ne mogu se uspoređivati. Sve su jednako jake, i jednako vrijedne.
Ali jedna ljubav mora biti na prvom mjestu. I sad kad svi pomisle da ću napisati da je to ljubav prema mužu, ili prema djeci.....ja mislim da je najvažnija ljubav ona koju možeš i moraš osjetiti prema samom sebi. Zvuči sebično? Možda....ali jedino ako volim samu sebe, i poštujem samu sebe, mogu voljeti bilo što drugo u svom životu.

Ta ljubav prema samoj sebi natjerala me na borbu kad mi je bilo najteže. A svaki dan je bitka na svoj način. Da kroz život idem visoko uzdignute glave, i da samu sebe bez srama mogu pogledati u ogledalo i vidjeti osobu koja drži do sebe, do svog mišljenja, stavova, osobu koja je spremna pomoći, barem sitnicom ili uljepšati dan nekome možda osmijehom ako ničim drugim.
I samo dok sam takva osoba, "zaljubljena" u samu sebe, u ono što jesam ili se trudim postati, ja mogu voljeti i druge ljude u mom životu. I jednakom snagom voljeti muža, djecu, prijatelje....Naravno da se te ljubavi nemogu uspoređivati, ali je jačina kojom kuca moje srce jednako, kada se radi o ljubavi prema djetetu ili prema osobi koja dijeli samnom sve već dvadeset godina. Ili kad se radi o pjesmama koje su mi postale toliko važne.

Dok sam bila u tom nekom svom stanju vakuma zbog onog što mi se dogodilo, moje je srce bilo "zaključano" za bilo što drugo što se moglo zbivati oko mene....pa nisam čula pjesmu koja mi se kasnije tako uvukla pod kožu. A sada, ja ne mogu zamisliti dan bez njihovih pjesama. I kad već pišem o ljubavi, kako da ne pišem o Silenteu? Jer tko kaže da jednakom snagom ne mogu voljeti i ljude koje nisam nikada upoznala, koje znam samo zbog njihovih pjesama? Nema u tome ničeg ludog ni čudnog. Ti mladi ljudi su nešto najiskrenije i najdivnije što sam ikada vidjela. Iskreno uživaju u tome što rade i dječije su sretni kad imaju priliku pjevati, svirati....Ne ustručavaju se reči niti u jednom trenutku koliko im je važno da ih ljudi shvate, da im daju priliku...i kako da ih onda ne prihvatiš otvorenog srca, i kako da ne osjetiš ljubav prema njima? A oni iznad svega vole ono što rade, i vole jedni druge. Gledam ih i vidim pravo prijateljstvo.

A ja razmišljam o svojoj obitelji, o svom životu, o svemu i shvatim da sam neizmjerno zahvalna. I naravno da život nije uvijek idealan. Razljute me djeca, budem isfrustrirana ponašanjem muža, situacijom, bilo čime....ali to je život....pun uspona i padova....a kad nekog voliš onda si spreman na padove jer znaš da će nakon toga opet biti bolje.

Puno ljubavi u mom životu....sve jednako važne, sve jednako jake....a meni je puno srce, jer osjećam da je ljubav uzvraćena.
I onda imam želju dati još i još....predivni krug koji se okreće unedogled. Ljubav uzvraćena još jačom ljubavlju....

Rekla si da nikada nisi voljela ovako - S I L E N T E





- 21:09 - Komentari (1) - Isprintaj - #

petak, 01.05.2015.

Ima većih stvari od života....







Kad sam pisala posljednji tekst na blogu, o dragoj prijateljici iz djetinjstva, nisam mogla sanjati da ću danas naletiti baš na nju. Nakon što sam jutros dosta kasno ustala, i jedva se razbudila jakom kavom i omiljenom pjesmom koja je treštila iz laptopa...trebalo je otići po kruh u trgovinu. Mislila sam na brzinu otići, na brzinu kupiti što mi treba i isto tako - na brzinu se vratiti kući. Kiša je visila u zraku, i nije mi se zadržavalo nigdje. Još jedan prvi Maj okupan kišom.....

I onda sam na parkiralištu trgovine ugledala nju. Rijetko se sretnemo na takav način. Ona - vječito u žurbi, posao, dijete, večera, pisanje zadaća, i onda umor i rani odlazak na spavanje....a ja, prisilna domaćica jer sam na bolovanju, imam puno više vremena, ali opet dan nekako proleti.....I kad smo se ugledale na parkingu, iskreno smo se obje obradovale. Zadnji puta smo se vidjele kad mi je donijela poklon za rođendan. I to je na žalost bilo sa mjesec dana zakašnjenja. Ne zato jer je zaboravila, jer i ja i ona nikada ne zaboravimo kad je onoj drugoj rođendan. Ali, nikako nismo mogli naći pravi trenutak. Na moj rođendan, bila je bolesna ona, nakon toga je neka viroza uhvatila sve moje u kući, pa sam onda ja bila u Zagrebu na kontroli i tako je prošlo skoro dva mjeseca. Ali, ona nije zaboravila. I sa skoro dva mjeseca zakašnjenja jedno popodne pokucala na moja vrata i donijela mi predivan cvijet i još po koju sitnicu koje je čuvala čitavo to vrijeme.

I sada, kad smo se konačno ponovo srele, obradovale smo se iskreno jedna drugoj. I u isto vrijeme uskliknule: "Sad moramo na kavu!" I sjedile smo nas dvije sigurno sat vremena i razgovarale o svemu i svačemu. Ali, smo se najviše smijale. Ne znam zbog čega, kad se sretnom sa tom ženom i ja i ona više nemamo četrdeset godina. Opet postanemo one blesave tinejđerice kojima je sve smiješno. Hihotale smo se u kafiću, čak su nas neki ljudi za stolom pokraj, malo čudno gledali. Kad bi ljudi znali kakve priče obje imamo za ispričati. Ja, koja sam prije malo više od godinu dana dobila dijagnozu od koje ti se krv ledi u žilama, i samo velikom srećom sada imam priliku pisati o tome, i ona....koja je prije skoro deset godina ostala bez muža, u sekundi. Mislio bi čovjek da se takve žene nikad više ne mogu od srca nasmijati. A pogledaj nas....sjedimo i zezamo se, kao da tjeramo inat životu.

Pričajući tako danas, na trenutak smo se i uozbiljile. Obje smo se prisjetile kako su nas naše životne situacije ustvari potpuno promjenile. Na bolje, čini mi se. Jer smo shvatile koji su nam prioriteti u životu. Ja već danima o tome razmišljam. Kako sam posljednju godinu prije nego sam se razboljela bila u strašnom stresu. Lomio me život kako god je mogao, i privatno, ali pogotovo na poslu. Nije bilo dana kad nisam bila u grču. I stalno ti neki ambiciozni planovi....samo da još ovo napravim, samo da još ovo kupim...samo da....

I onda mi je život lupio šamar. Da me probudi. Da shvatim što mi je najbitnije u životu. Ja znam da to zvuči kao veliki klišej...to o uživanju u sitnicama. Znam ja i da je novac neophodan u životu. Vjerujte mi, i ja sam tako razmišljala nekad. Svoj život dijelim na dva dijela, prije i poslije bolesti. Ja jednostavno nisam ona ista osoba. Ja sam sad žena koja kad se probudi ujutro, prvo pomisli da je najsretnija žena na svijetu jer je tu, živa, koliko toliko zdrava i da ima priliku proživjeti još jedan dan...sunčan ili kišni, potpuno svejedno. I onda se sjetim da je moglo biti i drugačije. Ali, ne mučim se dugo takvim mislima, odlučna sam u tome da svaki dan provedem što je moguće sretnija i da nađem sreću u milijun malih sitnica. Nekima možda banalnim i smiješnim sitnicama a meni toliko bitnim, najvažnijima na svijetu.....

Zato valjda tolika sreća zbog nekih novih pjesama. Zato se sa otvorenim srcem radujem uspijehu jednog benda za koji sam čula tek prije pola godine. Jer negdje u podsvijesti mislim na to da se moglo dogoditi da ne uspijem u svojoj borbi za samu sebe, i ja nikada ne bi čula za njih. Ne bi nikada uživala u njihovim pjesmama. I ta me pomisao rastužuje, a u isto vrijeme sam neizmjerno sretna što je ispalo drukčije, i ja mogu od jutra do mraka uživati u cijeloj priči koja se razvila oko njih, u njihovim pjesmama, ići na njihove koncerte, mogu plakati od sreće kad čujem novu pjesmu koja me dirne do srži.

Ali, da se vratim mojoj dragoj prijateljici, s kojom zaboravim da nisam više u pubertetu i hihoćem se kao blesava na svaki vic. Obje smo zaključile da imamo jako puno razloga biti sretne bez obzira na situacije u koje nas je život stavio. I ne razmišljamo previše o tome zašto....nema smisla postavljati si ta pitanja....treba smoći snage i krenuti dalje. I krenule smo, obje, uživajući u svakom danu, razmišljajući samo pozitivno, ali ne zaboravljajući što je to što nam je dalo lekciju o životu. Ne treba zaboraviti loše stvari u životu, ali možemo naučiti nešto. Možda su nam se zato takve stvari i dogodile, da nas trgnu.

Kao što nas je nakon više od sat vremena, u isto vrijeme trgnulo zvono na našim mobitelima. Pitali su se dragi ljudi u našem životu gdje smo to zaglavile obje, jer smo došle "samo po kruh" .... i mi smo se zvonko nasmijale obje, i opravdavajući se svojima krenule u nastavak dana....Ali, sa velikim osmijehom na licu, i sa velikim osjećajem sreće što smo se baš danas srele i popile tu kavu ispred trgovine. Sasvim običnu kavu, sa malo mlijeka...ništa posebno, jelda? E pa, jest, to je nešto jako posebno....nema ništa ljepše od toga, neplanirane kave sa osobom koju znaš skoro cijeli život, i koja razmišlja kao i ti....

I ne čini ti se više taj dan tako tmuran kao što se činio da će biti....kiša nije bitna, ni ne primječuješ ju. Ne može ti kiša pokvariti dan, druge stvari su bitne....I provela sam predivno popodne, i opet slušajući pjesme koje nakon nekoliko dana sve do jedne znam napamet, i toliko ih volim, kao da ih oduvijek znam....U mislima sam s njima, nadam se da i oni to možda na sekundu osjete, možda barem čitajući po koju poruku ohrabrenja koji im pošaljem. Želim da znaju da nisu sami, da ih jako puno ljudi voli i razumije, da osjetimo njihov strah ali i njihovu sreću zbog pjesama koje nam poklanjaju...Po ne znam koji put, želim im svu sreću ovog svijeta, jer oni su meni poklonili osmijeh na licu i sreću u srcu. To je najvredniji poklon koji ti netko može dati.




Photo by Dario Bandura

- 20:34 - Komentari (10) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< svibanj, 2015 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Kolovoz 2019 (1)
Listopad 2018 (1)
Kolovoz 2018 (1)
Srpanj 2018 (1)
Lipanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Prosinac 2017 (1)
Studeni 2017 (1)
Listopad 2017 (1)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (1)
Travanj 2017 (2)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (2)
Rujan 2016 (1)
Kolovoz 2016 (1)
Srpanj 2016 (2)
Lipanj 2016 (3)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (3)
Ožujak 2016 (2)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (6)
Listopad 2015 (6)
Rujan 2015 (6)
Kolovoz 2015 (9)
Srpanj 2015 (6)
Lipanj 2015 (5)
Svibanj 2015 (7)
Travanj 2015 (18)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • Kad sam imala trinaest godina, pisala sam dnevnik. Kao i većina curica. Jer sam htjela neke svoje misli zapisati, ali da ostanu skrivene. Nisam htjela da itko dozna o čemu razmišljam. To je bilo onda. Sada, tridesetak godina kasnije, opet želim zapisati neke svoje misli, ali želim da ih netko pročita. Možda moje misli nekima neće značiti ništa. A možda će nekome značiti sve....

Linkovi




  • "Ono što ostaje je naše djelo i životi koje mijenjamo. Ne postoji taj uspjeh koji će nam značiti više od divnih ljudi koje smo upoznali zbog njega.".


    NEOBRANJIVO

    Kako da te ne volim kad svi misle da te volim
    kako da ne gorim kada misle svi da gorim
    nameće se kao greška nešto čemu ne znam ime
    i kako da ne boli kad svak pita boli li me

    Samo pravo, samo pravo
    srce moje sanjivo
    kako da se brani
    što je neobranjivo

    samo hrabro, samo hrabro
    to mora biti rješivo,
    ali čime da se tješi
    što je neutješivo



    Silente na facebooku



    Misleći da ima izbor
    Ne shvaća tko koga vreba
    Srce moje grabežljivo
    Ni puknut ne zna kako treba





  • Suzana Gubina

    Create Your Badge

    LOVAC NA ČUDESA

    Slobodno ko ptica
    šetaš mi kroz san
    i glumiš da si dijete
    a ja glumim da sam ja

    Tiha kao srce
    i besplatna ko dah
    mirišeš na sol
    i mirišeš na mrak

    Ne gledam u ime
    ni u perje koje nosiš
    šapni mi što piješ
    da ti mogu reći tko si

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa

    Slobodna ko ptica
    i predvidljiva ko dan
    glumiš da si dijete,
    a ja glumim da spavam

    Snažan kao prva ljubav
    s lovorom u kosi
    opijen kao luda rijeka
    što me tebi nosi

    Barabama ostavljam svijet,
    a nek oni ostave mi tebe
    samo tebe volim
    i kad ne volim sebe

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa


    Ja ti čuvam leđa
    ja te sanjam dok sam budan,
    al ne zamjeri svijetu
    on nije navik'o na čuda

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa

    tekst: Sanin Karamehmedović
    glazba: Tibor Karamehmedović


    Lovac na čudesa - SILENTE