Marketing
SAMO PRAVO!
Bilo bi tako lako živjeti i zaboraviti na ono što me zadesilo prije skoro godinu dana da nisu tu te kontrole svaka tri mjeseca.
Znam da je to važno, znam da kroz to moram proći i da je za moje dobro. Ali, život mi se svodi na čekanje kontrole. Čini mi se sve normalno i onda se približi taj dan i svi moji strahovi opet isplivaju na površinu. I treba mi svaki put jako puno samokontrole i samotiješenja da samu sebe uvjerim da je sve u redu, da će sve biti u redu. Jer, garancije nemam. Ali, tako je to u životu. NIkad ne znaš što te može snaći. Ja nisam planirala ovu moju bolest. NIsam mogla zamisliti da će me napasti nešto što kažu većinom napada pušače. Mene, koja nisam zapalila cigaretu u svom životu. Znala sam da sam posebna, (šalim se naravno) ali da sam toliko posebna da me napadne bolest van svake statistike?
Ali, dobro, to je iza mene. Volim razmišljati na takav način. Nisam bolesna. Ja sam to čudovište otkrila na vrijeme, i riješila ga se....posljedice ostaju....ali to je mala žrtva koju moram podnijeti na prema onome što se moglo dogoditi.
I sve bi bilo lijepo i krasno kad bi bilo moguće ne razmišljati o tome "što ako"
Kao da imam tempiranu bombu u sebi koja samo čeka da eksplodira. Svaka tri mjeseca isti stres, isti strah....ista tjeskoba.
I tako sam jučer sjedila u čekaonici kod liječnika i razmišljala o tome kako je život čudan, i kako je borba. I promatrala ljude oko sebe, koji su više manje svi bili u istoj ili goroj situaciji od mene.
"Sve sam ovo shvatila ko borbu, a ova pobjeda me dokrajčila"...... sjetila sam se tih stihova, mada je pjesma ljubavna, i vjerojatno se radi o sasvim drugoj borbi. A možda i ne....jer ljubav, život, zdravlje, sve se nekako svodi na isto....našu borbu da dobijemo ono što želimo, osmijeh osobe koju volimo, još koju godinu života ....
Sve bi bilo puno teže u ovoj mojoj svakodnevnici da nema onog što mi je unijelo toliko sunca u život da ja to ne mogu opisati. Slušajući pjesme najpozitivnijih ljudi koje sam ja ikada vidjela jednostavno zaboravim da život nije uvijek lijep i da dani nisu uvijek sunčani. I koliko god nekome išla na živce pričajući stalno o mom Silenteu, moram....i kažem "mom" jer ih osjećam svojima. Toliko su mi postali bliski, kao da ih osobno poznajem. Jer kad ti netko pomogne da budeš sretan, onda oni postanu dio tebe.
Pa sam i jučer sjedila u čekaonici među svim onim ljudima sa turobnim izrazima lica, i kao da sjedim u nekom parkiću, stavila slušalice na uši i slušala njihove pjesme. Skoro mi je promaklo da me je sestra pozvala jer sam bila na redu. I uz te pjesme, i ta dva predivna glasa koja kao da su me tješila imala sam osjećaj da će sve biti dobro....samo hrabro, samo hrabro....to mora biti riješivo....
I dobro je....čini se da je sve pod kontrolom....život može ići dalje, do slijedeće kontrole.....
A ja se konačno mogu malo mirnije posvetiti nekim drugim stvarima u svom životu....
Hvala njima, mojim najdražim pozitivcima, na ovom osjećaju mirnoće koji su mi pružili....oni to ne znaju, kako bi i mogli znati, ali meni su pomogli na milijun načina.....
Uskoro, na jednom koncertu, tu sasvim blizu mene, nadam se da ću imati priliku stisnuti im ruku i reči im: hvala vam, ljudi....
Neobranjivo - S I L E N T E
Post je objavljen 27.05.2015. u 06:59 sati.