Tišina koja govori

ponedjeljak, 26.10.2015.

Kako misliš srce ti se trga....


Photo by Ana Šesto (600)


Iza mene je vikend opet pun emocija....

A nisam se makla iz kuće. Osim u trgovinu, ali to ne računam. "Tijelom doma, a dušom na nekom sasvim drugom mjestu" To mi je kći rekla u subotu jer sam bila totalno dekoncentrirana i nisam baš slušala što mi govori. Malo me prijekorno pogledala: "Dobro mama, kome ja pričam?" U kojem su se to trenutku uloge zamijenile? Možda prošle godine kad je petnaestogodišnjakinja shvatila u jednom trenu da je njenoj mami potrebna pomoć. Jer je ležala poslije operacije i bespomoćno promatrala hrpu neopeglanog rublja. Ništa joj nije bilo teško, da nije bilo nje, ne znam što bih napravila tih dana. Ionako sam bila na rubu živaca, a i prag boli mi je strašno nizak, kažu liječnici...Svaki pokret je značio mučenje ali zato sam imala obitelj uz sebe koja je radila sve da mi olakša. NIkad im se neću moći dovoljno zahvaliti....

Da, možda je u tom trenu, kad je shvatila da vrlo lako može ostati bez mame, moja djevojčica naglo odrasla. Vidjela sam zrelost u njenim očima, koju prije nisam primjećivala. A ona je promatrala mene i vidjela da se lomim u sebi. Da sam u strašnom grču zbog neizvjesnosti....Bila je tužna i zabrinuta ali to nije pokazivala. Barem je mislila da ne pokazuje. Mame vide sve.

Ali dosta crnih misli. Prošlo svršeno vrijeme. Ne želim više o tim danima razmišljati. Ja sam druga žena, nisam ista ona koja je vodila borbu za samu sebe. Ova žena je jednog dana čula čudesnu pjesmu koja ju je probudila....I izbrisala tugu i brigu sa lica. I od onda je sve drukčije. Osmijeh na licu ne nestaje tako lako, kuća je cijele dane ispunjena glazbom a ljudi oko mene su ponovo sretni. I vrlo mi lako opraštaju moju dekoncentriranost i emotivnost zbog naoko nebitnih stvari ...ako je nekome stalo do tebe, sretan je kad si ti sretan.

Misli su odlutale. Nisam imala u planu opet pričati o stvarima o kojima ne volim ni razmišljati. Ali, kao da je nekad nemoguće pobjeći od svojih misli, uvijek te dostignu.

Moje emotivno proživljavanje vikenda počelo je već sredinom tjedna, sa intervjuom na radiju. Slušala sam polusatnu priču mladića sa dušom rockera, njegovu nikad opušteniju "ispovjed" o tome kako je nastao Silente, što ga je pokretalo i motiviralo, kako vidi svijet oko sebe i potpuno sam mu povjerovala. Divno je bilo čuti da netko sa toliko žara priča o glazbi i o onom što ga pokreče....i sve bi bilo dobro da nisam čula i onaj dio u kojem sam tako dobro prepoznala sebe. O ljudima koji su im rekli, napisali da im je Silente promijenio život...suze su krenule, potpuno nesvjesno. Pekle su u očima dok sam slušala kraj razgovora. Sin me začuđeno sa strane promatrao jer razgovor sam slušala sa slušalicama u ušima pa nije znao o čemu se radi....Pravio se da ne vidi ništa, nije bilo komentara.

Toliko sam puta ponovila točno te riječi: promijenili su mi život, uljepšali ga na toliko načina, i ja više ne znam kako je bilo prije njih. I ne želim znati. Postala sam bolja osoba, sretnija, spremnija pomoći drugome, spremnija voljeti....
Kad sam čula njegove riječi, i toplinu u glasu koja je govorila da mu je drago što su možda nekome na bilo koji način mogli pomoći, suze su same potekle. Da se razumijemo, ne....to nisu tužne suze....

I onda je došla ta subota koju sam ja provela s mislima u Zagrebu. Bol skoro fizička zbog toga što nisam mogla biti na tom koncertu. One suze koje su pekle u očima nekoliko dana prije toga, stalno su bile tu, negdje su vrebale i moje emocije su bile skoro opipljive. Dok je u Zagrebu trajao Tulum i bližilo se 21h ja sam sjedila za svojim laptopom i razmišljala o tome koliko su uzbuđeni ti mladi ljudi dok čekaju da se popnu na pozornicu pred skoro deset tisuća ljudi.
Razmišljala sam o koncertu u Rijeci, sličnom takvom, na kojem ću biti, i koji ne mogu dočekati. Dok sam tako razmišljala o tome kako bi voljela vidjeti barem jednu fotografiju, dobila sam u inbox nekoliko malih snimki od po 15 sekundi od osobe koja točno zna kako se osjećam jer osjećamo slično. U trenutku kad bi svatko mislio samo na to kako da uživa, ona se sjetila mene. Beskrajno sam joj zahvalna na tome. Ona ih poznaje bolje od ikoga i zna koliko zaslužuju samo najbolje....

Ali nije ona bila jedina, mada mi je njena poruka posebno draga. Moj inbox kao da je poludio u jednom trenu. Poruke sa mini snimkama i fotkama stizale su sa raznih strana od nekih osoba koje uopće ne poznajem, osim što znamo da dijelimo istu ljubav. I fotografija od jedne osobe koja me posebno iznenadila, od medicinskog tehničara u bolnici gdje sam operirana. To je osoba kojoj mogu zahvaliti da sam preživjela dan poslije operacije. Bol, suze, strah, što god me mučilo, on je bio tu. Tješio me, pomagao mi, dao mi je točno onu snagu koja mi je trebala. Značio mi je tih dana više od bilo koje tablete protiv bolova. I on je, poput mnogih drugih, prateći moj facebook profil shvatio koliko mi znači Silente. I poslao mi u inbox fotografiju benda na pozornici uz komentar: "Odlični su!" Kao da je bio pomalo iznenađen. A ja sam mu odgovorila samo jednom rečenicom: "Hvala ti, Matija.....i znam "

I opet su suze bile tu.....ne zbog tuge što ne mogu tog trena biti tamo. Nego zbog sreće što ima ljudi na ovom svijetu koji su tog trena pomislili na mene i poklonili mi dio, samo mali dio ludila koji se tamo događao. Nisam sigurna na koji način bi im se ikad mogla zahvaliti na tom poklonu....da li su svjesni koliko mi je značilo?

To je bila moja subota. A nedjelja je prošla u gledanju fotografija i čitanja komentara ljudi koji su bili tamo. Bilo je dobro...znala sam da će biti. Nisam sumnjala ni jednog trena.....a ja sad razmišljam samo o tom petku 13. koji će biti još jedan poseban dan za mene. Jer taj dan neću sjediti kući, u svojoj fotelji, sa laptopom u krilu. Biti ću na koncertu ljudi koji su mi promijenili svakodnevnicu, svijet napravili boljim mjestom i svaku suzu pretvorili u osmijeh.

Oznake: Silente

- 15:44 - Komentari (2) - Isprintaj - #

utorak, 20.10.2015.

"Život je u prosjeku lijep".....

- 18:19 - Komentari (1) - Isprintaj - #

srijeda, 14.10.2015.

...nije sve ko što se čini....



Jutros sam pisala blog. I mislila sam da pišem još jedan od mojih iskrenih tekstova. A u stvari počela sam sa jednom najobičnijom laži. Napisala sam da me ništa ne može i neće iznervirati. Cijela stranica teksta o tome kako je život divan i krasan, kako je sve točno onako kako treba biti, i kako me ne može ništa razljutiti jer sam sretna. O, kako naivno i glupo od mene.

Tekst nisam uspjela ni završiti a kamoli objaviti i moj dan je počeo teći nekim čudnim smjerom. Raspravljanje sa medicinskom sestrom zbog banalnosti kao što je ispričnica, telefonski poziv koji me podsjetio da još ima kretena na ovom svijetu, i to više od nekoliko...i kao šlag na tortu, moj sin koji je još jednom dokazao da biti punoljetan ne znači nužno i biti zrela odrasla osoba....ali neću o njemu. Uvrijedilo bi ga da zna da sam o njemu pisala.

Uglavnom, ne - nije istina da me ništa ne može iživcirati koliko se god trudila da to ne bude tako. Sve su to sitnice. Situacije o kojima sutra neću ni razmišljati ali tu su, stvarne su. Osobe kojima sam dopustila da mi otmu dio mog mira su stvarne, i nisu ni svjesne da su razlog mog nemira. Osim sina. On zna. Ali on je nešto drugo. Njega volim, on je dio mene, i njegov problem je i moj problem. Koliko god on to pokušavao osporiti.

Do prije nešto više od godine dana moj život je bio potpuno drukčiji. Vječita žurba, posao, stres, problemi, život se vrtoglavo odvijao a ja sam jurila za nekakvim mojim ciljevima. Nisam primjetila da sam jureći tako počela gubiti dio sebe. Onaj tako važni dio: koji voli, ljubi, plače zbog ljubavi, sluša dobru glazbu, gleda dobre filmove. I možda bih sebe u toj junjavi potpuno izgubila da mi život nije dao okrutni šamar kad sam to najmanje očekivala. I probudio me.

Već sam o tome pisala, nemojte mi zamjeriti na ponavljanju. Moje misli se ponavljaju, puno o tome razmišljam, pa možda zato često o tome i pišem. Da nije bilo tog "šamara", te pljuske....možda bih sebe potpuno izgubila. Izgubila bih potpuno onu Suzi koja je tako vatreno ljubila nekad, koja se znala naježiti na ljubavnu pjesmu ili čitajući stihove. Nestala bi ona žena koja je širom otvorenih očiju znala gledati u svijet ispred sebe i radovala se svakom novom danu....nestala bi u gužvi i stresu, živcirajući se zbog neplaćenih rata kredita, plaće koja je kasnila ili otrovnih primjedbi žena koje su glumile da su prave prijateljice.

Kad ti bolest izmakne tlo pod nogama i provedeš dva tjedna plačući i sažaljevajući samu sebe u jednom trenutku se pogledaš u ogledalo i shvatiš da plačeš bez ikakvog razloga. Jer te suze nikome ne mogu pomoći a tebi najmanje. I onda shvatiš da se možeš jedino boriti. Nema nazad. Moraš samoj sebi pomoći da bi ti i drugi mogli pomoći. Treba imati puno hrabrosti za taj pogled u ogledalo ali kad progledaš, odjednom sve vidiš tako jasno i čisto. Samo pravo....

I još mi se nešto dogodilo, u tim trenutcima dok sam skupljala snagu za borbu. Shvatila sam koji su mi prioriteti u životu. I prvi puta sam postavila stvari na svoje mjesto. Na mojoj top ljestvici prioriteta jednu sam osobu nekako uvijek ostavila po strani. Nikada joj nisam dala priliku da dođe na tu top ljestvicu...pa makar na zadnje mjesto. Kako, pored svega što sam morala napraviti ili sam mislila da moram napraviti? A ta osoba sam bila ja. Sama sebi nikad toliko bitna, jer svi su ostali bili važniji. Do trena kad sam dobila novu priliku. I tu priliku nisam imala u planu propustiti.

Ja sam sada ona ista osoba od prije nešto više od godine dana, ali sam naučila voljeti sebe. Shvatila sam da jedino ako sam ja sretna mogu usrećiti i ljude koji žive samnom, koje srećem na ulici, koji mi prolaze kroz život. Ta "stara-nova" Suzi više se ne nervira jer je gužva u trgovini, ili jer ju je jutros probudila kiša, pa joj se ne ide van iz kuće, a mora....Više se ne ljuti zbog potpuno nebitnih stvari, a čak i neke vrlo bitne stvari koje se događaju ne mogu ju naljutiti kao što su to nekad činile. Ova žena je nakon toliko godina osjetila što znaći čuti odličnu pjesmu i naježiti se, pogledati dobar film i razniježiti se, ili nešto sasvim banalno....pojesti sladoled od čokolade i pomisliti kako je to nešto najbolje na svijetu. Nakon toliko godina, ova žena je ponovo osjetila što znači disati punim plućima, voljeti cijelim srcem i radovati se svakom novom danu.

Lijepo je tako živjeti. Kad si koliko toliko smiren i sretan onda vidiš i sreću i ljubav u drugim ljudima. Nisi slijep i gluh za tuđe osjećaje. Vidiš toplinu u očima i sreću na licu dragih ljudi i potpuno razumiješ čak i nervozu i frustraciju na licima ljudi do kojih ti je stalo. Jedino to i ima smisla. Radovati se zbog tuđeg uspjeha, i ljutiti se zbog nepravde. Radilo se o nekom tko ti je jako blizak ili o nekome koga voliš i poštuješ iznad svega a nemaš mu to priliku reči kad god ti padne na pamet.

Sretna sam što je tako, i opet znam....nije sve ko što se čini, i ja se još uvijek mogu naljutiti takvih sitnica da me nekad sram i ispričati. Jer, nisam stroj, ipak sam samo žena....od krvi i mesa. Nekad jako dobre volje, a nekad užasno frustirana. Nekad reagiram i preburno, pogotovo kad treba braniti ono do čega mi je stalo. Što da radim...neke emocije je teško kontrolirati. I loše i dobre. One dobre emocije...njih se i ne trudim kontrolirati. Pokazujem ih bez ikakvog straha i srama, hodajući po rubu i ne razmišljajući o tome kako ću biti shvaćena. Onaj tko me voli, shvatiti će. Onaj tko me pogleda u oči dok mu pričam....on zna sve. I moje su oči ogledalo duše...i ako su usne nekad i znale slagati, oči to nikad nisu naučile.

Dan je počeo stresno....samo jedna pomisao me držala na nogama danas....još mjesec dana do jednog Tuluma. I to je dovoljno da zaboravim na sitnice koje su mi danas ukrale mir i nasmiješim se .... ima većih stvari od života....










- 16:27 - Komentari (3) - Isprintaj - #

utorak, 06.10.2015.

ako srce gori - to je dobro....






Kad sam jutros objavila tekstić na blogu nisam mislila na to da će neki, ali ne svi shvatiti čije riječi su me inspirirale da napišem to što sam napisala. Nisam napisala ime osobe koja misli da ako već treba biti kreten u životu, da će se onda truditi da bar bude dobar kreten. I toj riječi "kreten" je tom rečenicom uspio dati pozitivan prizvuk....

Ono malo ljudi koji vrlo pažljivo prate što govori taj mladić koji je tek zakoračio u dvadesetipetu godinu znaju....znati će vjerojatno i on. Ne znam što će misliti o tome da je nešto što je rekao usput u nekoj radijskoj emisiji, možda i ne razmišljajući previše, postalo "moto" i da se citira na facebook profilima.....Možda će mu biti smiješno, možda će misliti da to nema smisla....On je samo iskren, kao i uvijek. Govori ono što misli, radi ono što osjeća....ako mu dođe da burno reagira, reagirati će. Ako mu padne na pamet da opsuje na pozornici, nitko ga u tome neće spriječiti. Nitko ga i ne želi spriječiti, jer kamo sreće da je takve iskrenosti više.....

Ovo je poruka mojoj djeci, iako nisam sigurna čitaju li oni uopće moj blog. Njima je ionako dosta moje priče i vječitih lekcija o životu. Nisu valjda ludi da još i na internetu čitaju o tome...možda. A možda ipak bace oko....Ja sam slušajući Silente postala bolja osoba. A slušajući i promatrajući njega naučila puno toga o životu, koliko god to glupo zvučalo kad se sjetim da se radi o dvadeset godina mlađoj osobi.

I svojoj djeci želim samo jedno: tu istu ljubav prema životu, istu iskrenost u svemu što rade....i svijet će biti njihov.....Biti će loših dana, ali će biti i sretnih....samo ne treba odustati....

To je to, za danas....neću više danas pisati, najozbiljnije to mislim....nema straha. Onima koji misle da sam pretjerala da nije sve tako sjajno kako se čini....nek razmisle još jednom.....

Oni drugi, koji još uvijek sanjaju i kojima srce gori od ljubavi prema onom što rade....nemojte nikad prestati sanjati....

"ako srce gori, to je dobro...neka gori"

- 13:54 - Komentari (1) - Isprintaj - #

Never grow up....






"Nije poanta da svaki od nas dobije šansu niti je poanta praktički u lovcu. To nije nekakva osobnost nekoga. To je više nekakva strategija kako ne bit kreten u životu...."


Savršena tišina....i noć.

Zvuči možda glupo, i možda čak malo i nezahvalno od mene, ali ovo je vrijeme dana koje jedva čekam. Svi spavaju, ili su negdje vani, ja sama sa sobom i svojim mislima. Jedino što smije narušiti ovu tišinu i jedino čemu dajem mrvicu šanse da mi se uvuče u misli je pjesma koja se čuje sa laptopa. Noćas ja nisam ja, jer nešto mi čuči ispod kože.....

Moj prošli tekst na ovom blogu bio je reakcija na izazov. Jer sam bila isprovocirana maskom i nečijim upornim skrivanjem iza lažnog profila. Rezultat svega je da se potvrdila moja sumnja. Ja sad znam o kome se radi. Znala sam i prije ali mi je trebao neki znak da budem potpuno sigurna. Meni je to dovoljno. Svatko ima pravo voditi svoj život kako želi i pojavljivati se u ovom virtualnom svijetu na način koji njemu odgovara. Bez da mene dodirne u svemu tome. Jer sam dovoljno puta rekla da ne mogu funkcionirati sa maskom na licu.....znam da sam poruku prenijela jasno i glasno.

Ni nakon toliko godina ne mogu se naviknuti na to da većina ljudi oko mene nosi maske i ne govori ono što misli. I strašno me to boli. I kad god se razočaram u nekoga ljuta sam na samu sebe, jer sam još jednom dopustila da mi netko napravi isto....laž, dvoličnost, površnost....
Kad si dijete, ili jako, jako mlad vjeruješ svima. I misliš da je cijeli svijet tvoj, i da je istina da će ti se sve želje ispuniti. Što god isplaniraš u svojoj glavi čini ti se kao jako dobar plan, ostvariv plan....Kad ti netko kaže da te voli, ti čuješ "voljeti ću te zauvijek". I kada ti nekog voliš, misliš da je to zadnji puta. Barem sam ja bila takva. Slijepo sam vjerovala svima. Mislila sam da mi nitko neće napraviti nešto što ja ne bi napravila drugome. Mislila sam da su zelene oči, tako opasno zavodljive, oči koje će me pratiti pogledom čitav život. ....prevarila sam se....

Kad isplačeš toliko suza u tim godinama postaneš hladan....pomalo okrutan. Odgovaraš na ljubav sarkazmom i ironijom. Jer ne želiš biti ponovo povrijeđen. Dugo mi je vremena trebalo da nekim drugim očima dam priliku...i te me oči prate pogledom već dvadeset godina. Nekad su ljute, nekad su pune ljubavi, ali su tu....gledaju netremice i tješe pogledom ako je potrebno.

A iskrenost je još uvijek ono što me muči. Još uvijek se borim sa dvoličnostima nekih ljudi oko sebe. Ne mogu shvatiti potrebu nekoga da mi komentarom "zabije nož u leđa" ili otrovnim pogledom pokvari dan.

Zato, kad vidim osobu koja je toliko iskrena da mi se čini da boli, mora mi izmamiti osmijeh na lice. Kako ostati ravnodušan na iskrenost, na otvorenost, pored toliko laži oko mene? Divno je vidjeti i čuti da još postoje osobe koje se ne boje reči svoje mišljenje, koje otvoreno bore za ono u što vjeruju i koje su još uvijek spremne voljeti, patiti ili uživati u životu bez ikakvih kočnica.

Ali, dobro...."glavu gore" ... da nema dvoličnih osoba i srca skorenih u glinu, i da nema povremeno i gorkih suza punih razočarenja to ne bi bio život. Život je takav, nekad gorak, a nekad nevjerojatno sladak. Ja spremno prihvaćam suze i tuđe laži, i prihvaćam i povremeni nož u leđa. I opet će mi izamamiti osmijeh na lice neka pjesma otpjevana i odsvirana iz duše, široki osmijeh i iskrene oči, pa čak i psovka.....

Malo je takvih, iskrenih očiju oko mene. Malo je ljudi u kojima još postoji dijete, i koji odbijaju odrasti. Jer odrasti, to znači izgubiti snove, staviti masku na lice i glumiti.....

"...znaš ono kad si dijete, i onda je nekako sve zabavno i imaš puno stvari koje te zanimaju, nekako je sve ispred tebe, i onda kako ideš stariji i stariji nekako ne možeš izbjeći da ne postaneš glup, ne možeš izbjeći da taj interes nestane iz tebe, nekako uđeš u svoj mali oklop kao nekakva kornjača...."






- 09:38 - Komentari (1) - Isprintaj - #

četvrtak, 01.10.2015.

Nije sve ko što se čini.....







Čudan je osjećaj pisati i biti svjestan da netko sjedi za svojim računalom i čeka da objavim ovaj tekst. Izazvana sam, prihvaćam igru, premda sve u meni govori da ne bi trebala. Nikad nisam voljela čudne, nejasne situacije, možda je kriv moj horoskop a možda sam samo tako odgojena. Govorili su mi da ne znam lagati. Da moje oči govore više nego bi trebale. Naivno i iskreno uvijek bi direktno govorila svima svoje mišljenje, jasno davala do znanja kad bi mi nešto išlo na živce i tako funkcioniram čitav svoj život.

Često sam zbog toga stvorila neprijatelje, rijetki su ljudi koji vole otvorenost i iskrenost. Ili ti na iskrenost odgovore misterijom....to je igra koju ne želim igrati.....

Čitanje između redaka, dvosmislenosti, mala filozofiranja o životu...Ja to razumijem i takve stvari prihvaćam. Razmjenu mišljenja, pa čak i debatu, i to prihvaćam. Ali samo ako je odnos ravnopravan. Nema tajni, nema maski, ne pristajem na igru toplo hladno sa osobama koje pokušavaju ostati anonimne dok se o meni zna sve....što mislim, kako dišem, koga volim ili mrzim.

Nije sve ko što se čini, istina je....

Ne pristajem na to da mi netko drži lekcije o životu jer meni moj život daje dovoljno lekcija. Ne pristajem na to da netko analizira moje tekstove dokazujući mi da su možda ono što ljudi vole ali su nelogični i dosadnjikavi. Moji tekstovi su odraz moje duše. Ako su dosadni onda je to zato jer sam dosadna i ja. Ja sam samo žena koja puno toga osjeća, nekad se možda malo i boji ali je spremna za borbu. I o tome pišem. Ne pišem znanstvena djela, moje rečenice nisu egzaktna znanost i ne mogu se svesti na formule ili matematičke funkcije. Moje rečenice može shvatiti onaj tko je prošao slično onome što sam prošla ja ili voli ono što volim ja. Pa možda čak ni onda.....jer svatko od nas život gleda na svoj način.

Oni koji ovo čitaju i šokirani su jer nema one moje slatke emotivnosti, i ljubavi prema najdražim ljudima na svijetu...strpljenja....to samo moja frustracija govori iz mene...

Sutra ću to opet biti ja. Žena koja voli život, koja voli samu sebe, koliko god to sebično zvučalo. Biti ću opet ona Suzana koja voli Silente. Ona ista Suzi koja tako cijeni dragog mladića koji ne može svoju iskrenost obuzdati ni kad bi to svi od njega očekivali. Biti ću to opet ja....iskrena, sretna, zaljubljena u život, u ljubav, u divne pjesme koje me liječe i hrane....

Sutra...a danas prihvaćam igru, i izazov i čekam da maske padnu.
...

- 17:05 - Komentari (8) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< listopad, 2015 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Kolovoz 2019 (1)
Listopad 2018 (1)
Kolovoz 2018 (1)
Srpanj 2018 (1)
Lipanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Prosinac 2017 (1)
Studeni 2017 (1)
Listopad 2017 (1)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (1)
Travanj 2017 (2)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (2)
Rujan 2016 (1)
Kolovoz 2016 (1)
Srpanj 2016 (2)
Lipanj 2016 (3)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (3)
Ožujak 2016 (2)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (6)
Listopad 2015 (6)
Rujan 2015 (6)
Kolovoz 2015 (9)
Srpanj 2015 (6)
Lipanj 2015 (5)
Svibanj 2015 (7)
Travanj 2015 (18)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • Kad sam imala trinaest godina, pisala sam dnevnik. Kao i većina curica. Jer sam htjela neke svoje misli zapisati, ali da ostanu skrivene. Nisam htjela da itko dozna o čemu razmišljam. To je bilo onda. Sada, tridesetak godina kasnije, opet želim zapisati neke svoje misli, ali želim da ih netko pročita. Možda moje misli nekima neće značiti ništa. A možda će nekome značiti sve....

Linkovi




  • "Ono što ostaje je naše djelo i životi koje mijenjamo. Ne postoji taj uspjeh koji će nam značiti više od divnih ljudi koje smo upoznali zbog njega.".


    NEOBRANJIVO

    Kako da te ne volim kad svi misle da te volim
    kako da ne gorim kada misle svi da gorim
    nameće se kao greška nešto čemu ne znam ime
    i kako da ne boli kad svak pita boli li me

    Samo pravo, samo pravo
    srce moje sanjivo
    kako da se brani
    što je neobranjivo

    samo hrabro, samo hrabro
    to mora biti rješivo,
    ali čime da se tješi
    što je neutješivo



    Silente na facebooku



    Misleći da ima izbor
    Ne shvaća tko koga vreba
    Srce moje grabežljivo
    Ni puknut ne zna kako treba





  • Suzana Gubina

    Create Your Badge

    LOVAC NA ČUDESA

    Slobodno ko ptica
    šetaš mi kroz san
    i glumiš da si dijete
    a ja glumim da sam ja

    Tiha kao srce
    i besplatna ko dah
    mirišeš na sol
    i mirišeš na mrak

    Ne gledam u ime
    ni u perje koje nosiš
    šapni mi što piješ
    da ti mogu reći tko si

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa

    Slobodna ko ptica
    i predvidljiva ko dan
    glumiš da si dijete,
    a ja glumim da spavam

    Snažan kao prva ljubav
    s lovorom u kosi
    opijen kao luda rijeka
    što me tebi nosi

    Barabama ostavljam svijet,
    a nek oni ostave mi tebe
    samo tebe volim
    i kad ne volim sebe

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa


    Ja ti čuvam leđa
    ja te sanjam dok sam budan,
    al ne zamjeri svijetu
    on nije navik'o na čuda

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa

    tekst: Sanin Karamehmedović
    glazba: Tibor Karamehmedović


    Lovac na čudesa - SILENTE