Marketing
Never grow up....
"Nije poanta da svaki od nas dobije šansu niti je poanta praktički u lovcu. To nije nekakva osobnost nekoga. To je više nekakva strategija kako ne bit kreten u životu...."
Savršena tišina....i noć.
Zvuči možda glupo, i možda čak malo i nezahvalno od mene, ali ovo je vrijeme dana koje jedva čekam. Svi spavaju, ili su negdje vani, ja sama sa sobom i svojim mislima. Jedino što smije narušiti ovu tišinu i jedino čemu dajem mrvicu šanse da mi se uvuče u misli je pjesma koja se čuje sa laptopa. Noćas ja nisam ja, jer nešto mi čuči ispod kože.....
Moj prošli tekst na ovom blogu bio je reakcija na izazov. Jer sam bila isprovocirana maskom i nečijim upornim skrivanjem iza lažnog profila. Rezultat svega je da se potvrdila moja sumnja. Ja sad znam o kome se radi. Znala sam i prije ali mi je trebao neki znak da budem potpuno sigurna. Meni je to dovoljno. Svatko ima pravo voditi svoj život kako želi i pojavljivati se u ovom virtualnom svijetu na način koji njemu odgovara. Bez da mene dodirne u svemu tome. Jer sam dovoljno puta rekla da ne mogu funkcionirati sa maskom na licu.....znam da sam poruku prenijela jasno i glasno.
Ni nakon toliko godina ne mogu se naviknuti na to da većina ljudi oko mene nosi maske i ne govori ono što misli. I strašno me to boli. I kad god se razočaram u nekoga ljuta sam na samu sebe, jer sam još jednom dopustila da mi netko napravi isto....laž, dvoličnost, površnost....
Kad si dijete, ili jako, jako mlad vjeruješ svima. I misliš da je cijeli svijet tvoj, i da je istina da će ti se sve želje ispuniti. Što god isplaniraš u svojoj glavi čini ti se kao jako dobar plan, ostvariv plan....Kad ti netko kaže da te voli, ti čuješ "voljeti ću te zauvijek". I kada ti nekog voliš, misliš da je to zadnji puta. Barem sam ja bila takva. Slijepo sam vjerovala svima. Mislila sam da mi nitko neće napraviti nešto što ja ne bi napravila drugome. Mislila sam da su zelene oči, tako opasno zavodljive, oči koje će me pratiti pogledom čitav život. ....prevarila sam se....
Kad isplačeš toliko suza u tim godinama postaneš hladan....pomalo okrutan. Odgovaraš na ljubav sarkazmom i ironijom. Jer ne želiš biti ponovo povrijeđen. Dugo mi je vremena trebalo da nekim drugim očima dam priliku...i te me oči prate pogledom već dvadeset godina. Nekad su ljute, nekad su pune ljubavi, ali su tu....gledaju netremice i tješe pogledom ako je potrebno.
A iskrenost je još uvijek ono što me muči. Još uvijek se borim sa dvoličnostima nekih ljudi oko sebe. Ne mogu shvatiti potrebu nekoga da mi komentarom "zabije nož u leđa" ili otrovnim pogledom pokvari dan.
Zato, kad vidim osobu koja je toliko iskrena da mi se čini da boli, mora mi izmamiti osmijeh na lice. Kako ostati ravnodušan na iskrenost, na otvorenost, pored toliko laži oko mene? Divno je vidjeti i čuti da još postoje osobe koje se ne boje reči svoje mišljenje, koje otvoreno bore za ono u što vjeruju i koje su još uvijek spremne voljeti, patiti ili uživati u životu bez ikakvih kočnica.
Ali, dobro...."glavu gore" ... da nema dvoličnih osoba i srca skorenih u glinu, i da nema povremeno i gorkih suza punih razočarenja to ne bi bio život. Život je takav, nekad gorak, a nekad nevjerojatno sladak. Ja spremno prihvaćam suze i tuđe laži, i prihvaćam i povremeni nož u leđa. I opet će mi izamamiti osmijeh na lice neka pjesma otpjevana i odsvirana iz duše, široki osmijeh i iskrene oči, pa čak i psovka.....
Malo je takvih, iskrenih očiju oko mene. Malo je ljudi u kojima još postoji dijete, i koji odbijaju odrasti. Jer odrasti, to znači izgubiti snove, staviti masku na lice i glumiti.....
"...znaš ono kad si dijete, i onda je nekako sve zabavno i imaš puno stvari koje te zanimaju, nekako je sve ispred tebe, i onda kako ideš stariji i stariji nekako ne možeš izbjeći da ne postaneš glup, ne možeš izbjeći da taj interes nestane iz tebe, nekako uđeš u svoj mali oklop kao nekakva kornjača...."
Post je objavljen 06.10.2015. u 09:38 sati.