Tišina koja govori

utorak, 06.10.2015.

Never grow up....






"Nije poanta da svaki od nas dobije šansu niti je poanta praktički u lovcu. To nije nekakva osobnost nekoga. To je više nekakva strategija kako ne bit kreten u životu...."


Savršena tišina....i noć.

Zvuči možda glupo, i možda čak malo i nezahvalno od mene, ali ovo je vrijeme dana koje jedva čekam. Svi spavaju, ili su negdje vani, ja sama sa sobom i svojim mislima. Jedino što smije narušiti ovu tišinu i jedino čemu dajem mrvicu šanse da mi se uvuče u misli je pjesma koja se čuje sa laptopa. Noćas ja nisam ja, jer nešto mi čuči ispod kože.....

Moj prošli tekst na ovom blogu bio je reakcija na izazov. Jer sam bila isprovocirana maskom i nečijim upornim skrivanjem iza lažnog profila. Rezultat svega je da se potvrdila moja sumnja. Ja sad znam o kome se radi. Znala sam i prije ali mi je trebao neki znak da budem potpuno sigurna. Meni je to dovoljno. Svatko ima pravo voditi svoj život kako želi i pojavljivati se u ovom virtualnom svijetu na način koji njemu odgovara. Bez da mene dodirne u svemu tome. Jer sam dovoljno puta rekla da ne mogu funkcionirati sa maskom na licu.....znam da sam poruku prenijela jasno i glasno.

Ni nakon toliko godina ne mogu se naviknuti na to da većina ljudi oko mene nosi maske i ne govori ono što misli. I strašno me to boli. I kad god se razočaram u nekoga ljuta sam na samu sebe, jer sam još jednom dopustila da mi netko napravi isto....laž, dvoličnost, površnost....
Kad si dijete, ili jako, jako mlad vjeruješ svima. I misliš da je cijeli svijet tvoj, i da je istina da će ti se sve želje ispuniti. Što god isplaniraš u svojoj glavi čini ti se kao jako dobar plan, ostvariv plan....Kad ti netko kaže da te voli, ti čuješ "voljeti ću te zauvijek". I kada ti nekog voliš, misliš da je to zadnji puta. Barem sam ja bila takva. Slijepo sam vjerovala svima. Mislila sam da mi nitko neće napraviti nešto što ja ne bi napravila drugome. Mislila sam da su zelene oči, tako opasno zavodljive, oči koje će me pratiti pogledom čitav život. ....prevarila sam se....

Kad isplačeš toliko suza u tim godinama postaneš hladan....pomalo okrutan. Odgovaraš na ljubav sarkazmom i ironijom. Jer ne želiš biti ponovo povrijeđen. Dugo mi je vremena trebalo da nekim drugim očima dam priliku...i te me oči prate pogledom već dvadeset godina. Nekad su ljute, nekad su pune ljubavi, ali su tu....gledaju netremice i tješe pogledom ako je potrebno.

A iskrenost je još uvijek ono što me muči. Još uvijek se borim sa dvoličnostima nekih ljudi oko sebe. Ne mogu shvatiti potrebu nekoga da mi komentarom "zabije nož u leđa" ili otrovnim pogledom pokvari dan.

Zato, kad vidim osobu koja je toliko iskrena da mi se čini da boli, mora mi izmamiti osmijeh na lice. Kako ostati ravnodušan na iskrenost, na otvorenost, pored toliko laži oko mene? Divno je vidjeti i čuti da još postoje osobe koje se ne boje reči svoje mišljenje, koje otvoreno bore za ono u što vjeruju i koje su još uvijek spremne voljeti, patiti ili uživati u životu bez ikakvih kočnica.

Ali, dobro...."glavu gore" ... da nema dvoličnih osoba i srca skorenih u glinu, i da nema povremeno i gorkih suza punih razočarenja to ne bi bio život. Život je takav, nekad gorak, a nekad nevjerojatno sladak. Ja spremno prihvaćam suze i tuđe laži, i prihvaćam i povremeni nož u leđa. I opet će mi izamamiti osmijeh na lice neka pjesma otpjevana i odsvirana iz duše, široki osmijeh i iskrene oči, pa čak i psovka.....

Malo je takvih, iskrenih očiju oko mene. Malo je ljudi u kojima još postoji dijete, i koji odbijaju odrasti. Jer odrasti, to znači izgubiti snove, staviti masku na lice i glumiti.....

"...znaš ono kad si dijete, i onda je nekako sve zabavno i imaš puno stvari koje te zanimaju, nekako je sve ispred tebe, i onda kako ideš stariji i stariji nekako ne možeš izbjeći da ne postaneš glup, ne možeš izbjeći da taj interes nestane iz tebe, nekako uđeš u svoj mali oklop kao nekakva kornjača...."
- 09:38 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< listopad, 2015 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Kolovoz 2019 (1)
Listopad 2018 (1)
Kolovoz 2018 (1)
Srpanj 2018 (1)
Lipanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Prosinac 2017 (1)
Studeni 2017 (1)
Listopad 2017 (1)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (1)
Travanj 2017 (2)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (2)
Rujan 2016 (1)
Kolovoz 2016 (1)
Srpanj 2016 (2)
Lipanj 2016 (3)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (3)
Ožujak 2016 (2)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (6)
Listopad 2015 (6)
Rujan 2015 (6)
Kolovoz 2015 (9)
Srpanj 2015 (6)
Lipanj 2015 (5)
Svibanj 2015 (7)
Travanj 2015 (18)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • Kad sam imala trinaest godina, pisala sam dnevnik. Kao i većina curica. Jer sam htjela neke svoje misli zapisati, ali da ostanu skrivene. Nisam htjela da itko dozna o čemu razmišljam. To je bilo onda. Sada, tridesetak godina kasnije, opet želim zapisati neke svoje misli, ali želim da ih netko pročita. Možda moje misli nekima neće značiti ništa. A možda će nekome značiti sve....

Linkovi




  • "Ono što ostaje je naše djelo i životi koje mijenjamo. Ne postoji taj uspjeh koji će nam značiti više od divnih ljudi koje smo upoznali zbog njega.".


    NEOBRANJIVO

    Kako da te ne volim kad svi misle da te volim
    kako da ne gorim kada misle svi da gorim
    nameće se kao greška nešto čemu ne znam ime
    i kako da ne boli kad svak pita boli li me

    Samo pravo, samo pravo
    srce moje sanjivo
    kako da se brani
    što je neobranjivo

    samo hrabro, samo hrabro
    to mora biti rješivo,
    ali čime da se tješi
    što je neutješivo


    Silente na facebooku



    Misleći da ima izbor
    Ne shvaća tko koga vreba
    Srce moje grabežljivo
    Ni puknut ne zna kako treba





  • Suzana Gubina

    Create Your Badge

    LOVAC NA ČUDESA

    Slobodno ko ptica
    šetaš mi kroz san
    i glumiš da si dijete
    a ja glumim da sam ja

    Tiha kao srce
    i besplatna ko dah
    mirišeš na sol
    i mirišeš na mrak

    Ne gledam u ime
    ni u perje koje nosiš
    šapni mi što piješ
    da ti mogu reći tko si

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa

    Slobodna ko ptica
    i predvidljiva ko dan
    glumiš da si dijete,
    a ja glumim da spavam

    Snažan kao prva ljubav
    s lovorom u kosi
    opijen kao luda rijeka
    što me tebi nosi

    Barabama ostavljam svijet,
    a nek oni ostave mi tebe
    samo tebe volim
    i kad ne volim sebe

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa


    Ja ti čuvam leđa
    ja te sanjam dok sam budan,
    al ne zamjeri svijetu
    on nije navik'o na čuda

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa

    tekst: Sanin Karamehmedović
    glazba: Tibor Karamehmedović

    Lovac na čudesa - SILENTE