Tišina koja govori

četvrtak, 25.06.2015.

Neka zvijezde sada gledaju....






Znala sam da će tako biti. Da će emocije još jednom eksplodirati, kao i uvijek kad se radi o njima. Izgleda da sam i inače jako emotivna i da sve doživljavam mrvicu intenzivnije nego što bi se očekivalo. Ili sam postala toliko emotivna zadnjih godinu dana zbog svega što mi se događalo u životu? Nemam pojma ali nije ni bitno. Emocije su predivna stvar.
I ne treba ih skrivati. Ovo moje čudo od bloga, koje pišem zadnjih nekoliko mjeseci je moj način da svoje emocije sredim i posložim. Jer kad nešto staviš na "prazan papir" onda uspiješ i sam shvatiti taj nered u glavi koji se nekad dogodi, kad svega bude previše.....Neki pišu pjesme, neki crtaju a neki pišu i pišu.....

Nisam neki govornik. I kad bi trebala nekoga pogledati u oči i reči mu što mislim, onako iskreno, bez straha, bilo bi jako teško. Prave riječi uvijek dođu kasnije, kad trenutak već prođe i uvijek ona pomisao: "Zašto se nisam toga sjetila onda kad sam imala priliku"

Zato pišem, jer je lakše pisati nego govoriti.....Mislim da će neki razumijeti o čemu pričam....

I sada, opet ovako preemotivna razmišljam o tome što se događalo zadnjih nekoliko dana. Naša mala facebook grupa koju smo napravili iz silne ljubavi prema Silenteu i zato što smo shvatili da svi mislimo jednako o njima, zaživjela je u pravom smislu te riječi....nikad više razgovora, nikad više pozitivnih emocija, a čini mi se da je samo pitanje vremena kad će padati i prvi dogovori za susrete i zajedničke odlaske na koncerte. Bez obzira što smo raštrkani širom zemlje....predivno.
Predivno je i to što vidim da nisam jedina koja o njima razmišlja na takav način. Kad sam počela slušati Silente i pomalo pratiti što se snjima događa, u jednom trenutku sam pomislila da ih idealiziram. Možda jer su mi se pjesme toliko svidjele, a ruku na srce o njima sam znala samo ono što sam mogla pročitati u novinama ili probati isčitati iz njihovih riječi u intervjuima....i kako da onda znam da li je slika koju sam stvorila o njima realna ili je to samo moja želja da budu takvi kakvim sam ih zamišljala. A duboko u sebi znala sam da sam u pravu....neke stvari jednostavno ne možeš odglumiti.

I nevjerojatan je osjećaj kad razgovaram sa ljudima koji ih isto tako vole poput mene, i čujem iste riječi, doslovno, kojima ih i ja opisujem. To ne može biti slučajnost. I nakon što sam ih upoznala i osobno, i doživjela njihovu iskrenost i otvorenost nema sretnije osobe od mene. Divan je osjećaj znati da postoje takvi ljudi. I nije ni čudo da ih svi vole, ne mislim na nas "fanove" nego na njihove prijatelje, ljude koji provode vrijeme s njima svakodnevno. Imati takve ljude u svom životu, koji te svaki dan ponovo oduševe svojim načinom razmišljanja i svojom velikom iskrenošću, to je neopisivi dar. Kamo sreće da svi možemo reči da imamo takve prijatelje. Malo je takvih, ali zato ono malo ljudi koje imamo cijenimo još više.

Na dan koncerta, u Karlovcu, na Ivanjskom Krijesu, javila mi se djevojka koja ih voli i razumije, čini mi se bolje od svih nas. Provela je cijeli taj dan uz njih, a nama je obećala video snimku sa koncerta za pjesmu po našem izboru....To je nešto što se ne zaboravlja...jer nije to morala napraviti. To je bio potez od srca, jer je osjetila silnu ljubav svih nas. Ja znam da sam ja mojim brojnim porukama i objavama dala jasnu poruku što mislim i osjećam. Mislim da je osjetila da stvarno volim te mlade ljude kao da su mi "obitelj" jer tako sam ih počela doživljavati. I onda na isti način zavolim svakoga tko o njima razmišlja poput mene, sa velikom nježnošću i osjećajem da im želiš biti podrška kako god to možeš....

I onda još i ta mala fotografija, sa dvije predivne drage žene, snimljena spontano, prije koncerta, uz napomenu da je to "samo za mene", Doriskin osmijeh, koji govori da zna koliko ih volim, i da joj je drago. To su stvari koje se ne zaboravljaju...I onda ništa nije uzalud. Ni sati provedeni uz facebook, čitajući, slušajući pjesme, razgovarajući sa dragim ljudima, pisanje silnih porukica podrške....sve to ima smisla ako vidiš da nekome nešto znače.

Mi svi vidimo samo šestoro ljudi koji izađu na pozornicu i na njoj daju sve od sebe. Vidimo silnu ljubav prema glazbi, energiju i ekstazu. Ono što ne vidimo je gubljenje živaca, frustracije, sate provedene na telefonima sa ljudima koji baš i nemaju uvijek smisla za dogovor. Treba imati snage za takve stvari, i ostati hladan i smiren, a najradije bi nekoga poslao kvragu i sočno opsovao. Nisam sigurna da ljudi to shvaćaju. Jer većina ljudi gledaju samo ono što je vidljivo na prvi pogled a malo tko se odluči "zagrebati ispod površine". A treba samo malo bolje pogledati i poslušati nekoga kad govori. Nekad pogled i pomalo ironični osmijeh može dati milijun odgovora. Kad si toliko iskren, ne možeš sakriti što misliš i oni koji se trude upoznati te, znaju. A možda ni ne želiš sakriti? Neka znaju......

A ljudi koji ih vole - znaju i razumiju. I nema straha, bez obzira na ignoriranje nekih .....koncerti, silni fanovi, frka koja je sve veća ne može se dugo ignorirati. Bez obzira koliko se neki trudili.....Silente je tu, glasniji nego ikada....

A ja ću moje male ratove za njih voditi i dalje. Pod cijenu da me i dalje blokiraju i na taj način me sprijeće da kažem svoje mišljenje. Kad nešto ili nekog voliš onda se za to i boriš. I pokušavaš promijeniti stvari. I to je jedini način na koji se može funkcionirati u ovom svijetu. Kamo sreće da više ljudi to shvati i da svatko barem jednom na dan iskreno kaže svoje mišljenje....u oči, drsko ako treba. To je ono što radim cijeli život, i to je ono što pokušavam naučiti svoju djecu. Nije uvijek ugodno, i nije uvijek lako, svoje mišljenje i emocije otvoreno pokazati i izložiti se ponekad i čudnim pogledima.....ali je jedini ispravan način....barem za mene.

Da bih ostala vjerna sebi, moram biti iskrena, i moram otvoreno pokazivati svoje emocije. Ne znam i ne želim drugačije.....

"Neobranjivo" Silente, za Lovce na čudesa

- 09:24 - Komentari (1) - Isprintaj - #

subota, 20.06.2015.

Moji lovci na čudesa





Opet sam napravila malu pauzu. Koliko god mi ovo moje pisanje daje snagu i na neki način mi pomaže da bolje razmislim o nekim stvarima, toliko mi je teško pisati ako me nešto muči i ako imam neke svoje strahove koje se bojim zapisati da ne postanu realni. Ovog puta to su bili nalazi koje sam čekala iz Zagreba...uvijek isti strah, uvijek ista strepnja. Ovaj put još i malo pojačana zbog telefonskog poziva u kojem su mi rekli da će mi poslati nalaz i rekli kad da dođem na kontrolu a nisu mi rekli telefonom da li je sve u redu i čemu se mogu nadati. Osjećaj panike je nevjerojatan....opet sam osjetila da mi se izmiče tlo pod nogama. Ali samo na trenutak.

Nakon malog razgovora sa prijateljicom i nakon što sam sama sebi pokušala objasniti da stvari nikad nisu onako loše kako se čine na prvi pogled, uspjela sam malo doći k sebi. Ali, ipak....treba dočekati poštara. Koji je došao tek jučer, nakon punih tjedan dana sa zlokobnom kovertom u kojoj je taj komad papira koji će mi još jednom izmaknuti tlo pod nogama ili donijeti olakšanje. I hvala bogu, nije tako loše kao što sam mislila. Ovo nije kraj priče, jer još jedna kontrola u Zagrebu, opet snimanja i tako redom, to je ono što će me pratiti cijeli život. Ali nema veze. Važno je da sam tu, i da imam snage za borbu i za osmijeh.

A ne bi bilo ni izbliza tako lako proživjeti ovih tjedan dana da nema mojih lovaca na čudesa. I ovaj put ne mislim samo na njih, predivnih šestoro ljudi koji su mi svojim pjesmama tako uljepšali život posljednjih pola godine. Mislim i na ljude koje sam "upoznala" jer dijelimo istu ljubav, onu prema njima. Silente nas je spojio na čudan način. Predivno je znati da ima ljudi koji misle isto kao ti, osjećaju isto što i ti, a niste se nikad upoznali. A opet, nakon nekoliko dana, čini mi se da ih sve poznajem bolje nego neke ljude s kojima se znam godinama. Koliko smijeha ovih nekoliko dana! Nisam se davno toliko smijala. Neću u detalje pričati što nam je toliko smiješno....one znaju. I zbog njih, nisam radila ono što inaće radim kad čekam nalaze poštom, nisam na svaki zvuk motora trčala na prozor da vidim da li je poštar. I ne, nisam kao što sam to znala raditi, googlala da bi se i još jednom izluđivala sa nekim novim medicinskim pojmom koji ne razumijem, a koji na googlu uvijek znači još veći razlog za brigu. Nisam to radila. Razmišljala sam o mojim najdražim lovcima na čudesa, o njihovim pjesmama koje mi život znače, koliko god to nekom zvučalo banalno i smiješno. I radovala se "razgovoru" sa ljudima koji dijele moju strast. Predivan osjećaj......

A oni, moji najdraži lovci na čudesa su se valjda uspjeli malo odmoriti u svom Gradu. A sad opet na cestu, koncerata kao nikad do sada, fanova sve više, ljubav sve veća. Nekad mi se čini da je to sve preintenzivno za tako mlade ljude, možda malo prenaporno. A onda se sjetim....to je ono što su čekali cijeli svoj život. To je ono za što su se borili, za što su gubili živce i vrijedno radili. I sada, kad se san konačno počinje ostvarivati....sreća se vidi u očima.

Nekad se vidi i malo nervoze, i možda i frustracije zbog "srca skorenih u glinu i otpornih na riječi" ... nije uvijek lako.....Toliko se trudiš, cijelog sebe daš u nešto i onda čuješ ili pročitaš nečiji komentar i čini ti se da ljudi nikako da shvate.

Kad bih mogla, svaki dan bih im ponavljala koliko je važno i vrijedno ovo što rade. I koliko znače. Promijenili su život svima nama koji ih vole i prate, i to na najljepši način, svojim pjesmama. Nadam se da znaju koliko ih svi volimo....isto onako kao što oni vole i cijene svoju publiku.....Iskreno i otvorenog srca.


N E O B R A N J I V O - SILENTE
- 17:38 - Komentari (5) - Isprintaj - #

subota, 06.06.2015.

"Svijet će promijeniti mladi ljudi"




" Mladi ljudi misle da se to ne može promijeniti, a stariji su dovoljno mudri da im ne kažu suprotno."



Ova rečenica na najbolji mogući način opisuje ono o čemu često razmišljam, što vidim da se događa oko nas i svaki dan dobijem nove potvrde. Kamo god se okrenem, gdje god da krenem, naći će se netko tko će početi priču o današnjoj mladeži. Ne treba ti puno, samo mala šala na račun djece, i evo...naći će se žena koja je ustala na lijevu nogu danas, ili joj je prevruče, ili muškarac koji nije našao mjesto za parking u hladu i istog trena za sve što se događa oko nas biti će krivi ti "današnji mladi ljudi" uz uvijek istu napomenu kako je u njihovo vrijeme sve bilo drugačije....

Ne mogu to više slušati.....Jer dragi moji, kao prvo, ništa nije bilo drugačije. Pitajte svoje roditelje ako su još živi, stričeve, bake, djedove. Ako imaju zrnce poštenja i objektivnosti u sebi, priznati će vam....i prije dvadeset godina, mladi su bili nestašni, nekad možda malo razuzdani, neposlušni....pomicali granice strpljenja svojim roditeljima. Mogla bih knjigu o tome napisati. Možda jednom i budem, tko zna.

Nije istina da današnji mladi ljudi nemaju ambicija, da se ne bore za sebe, da ne misle svojom glavom. Nije istina da žele sve dobiti bez imalo truda i da ne vjeruju u ono što vole. Ja znam toliko mladih ljudi koji dokazuju da je drugačije, uključujući moju djecu. Vidim ljubav prema životu, strast prema onome što žele raditi jednog dana u životu i vidim onu tvrdoglavost i upornost koja je potrebna da postigneš nešto, ili da se baviš samo onim što voliš....

I bilo bi im puno lakše kad im ne bi stalno ponavljali kako je sve trulo oko nas, kako nemaju perspektive i kako se ništa neće i ne može promijeniti. Može se promijeniti i mora se promijeniti....a možda da krenemo od sebe? Pa da onda, draga moja gospođo bez osmijeha na licu, drugi puta kad budete stajali u redu na blagajni ne gunđate da blagajnica bila prespora ili prebrza ili što vam je tog trenutka išlo na živce? I kad budete navečer stajali na svom prozoru i gledali na ulicu, nemojte sa tolikom gorčinom gledati mladiće i djevojke koji su se spremali na večernji izlazak, pa su sretni, glasni, možda i preglasni, euforični....ovo je njihovo vrijeme. Sada trebaju izlaziti, družiti se, otkrivati nove stvari. Samo tako će izrasti u normalne ljude koji se ne boje boriti se za sebe.

Možda oni stvarno uspiju promijeniti svijet? Pustite ih na miru, nemojte im otežavati. Kad nekome stalno govoriš da nema nade, on u to i počne vjerovati. A ako ih probamo odgajati tako da vjeruju u sebe, i prenesemo im svoj optimizam možda će imati dovoljno volje i snage pokrenuti nešto. Jer oni to rade radi sebe, i radi svoje djece.

I zato ja neću šutjeti....i dalje ću glasno braniti svoju djecu, i druge predivne mlade ljude koji mi prolaze kroz život.
I dalje ću na glas govoriti ono što svi trebaju čuti, jer nisam zaboravila svojih dvadeset godina, onaj osjećaj kad si na vrhu svijeta i kad misliš da možeš sve.

I možeš....samo ako jako u to vjeruješ....

Silente - Svijet će promijeniti mladi ljudi




- 15:45 - Komentari (1) - Isprintaj - #

četvrtak, 04.06.2015.

Silente....ljubav na prvi zvuk



foto - facebook profil Silentea, snimljeno pored Pazina



I to je prošlo. Dan za sjećanje, koji mi je značio i znači neizmjerno puno. Probudila sam se jutros prepuna dojmova, tako jako sretna i tako jako umorna.

Dan proveden u Pazinu, večernji koncert grupe Silente i ono što je na meni ostavilo najvećeg traga, moj susret s njima. NI u najluđim snovima nisam ga tako zamišljala. Jer koliko god čitao i slušao priče kako se radi o mladim ljudima, toliko skromnim i pristupačnima, ne možeš to uistinu vjerovati. Zvuči površno i banalno. A kad tu toplinu, u osmijehu i pogledu osjetiš na svojoj koži onda shvatiš što ljudi žele reči kad pričaju o njima.

Nosila sam u Pazin poklon za njih. Samo sitnica, ništa posebno, a opet posebno na neki način. Gledajući Dobro jutro Hrvatska vidjela sam prilog o ekipici mladih Osječana koji stare vynil ploče obrađuju i daju im novi život. I u istom trenu dobila ideju, kontaktirala ih i dobila u roku dva dana vynilku sa urezanim logom albuma Lovca na čudesa, albuma koji mi je promjenio život na bolje i koji me spasio.
Ali, jedno je plan a drugo kako taj plan ostvariti. Jer da bi im poklon dao moraš imati hrabrosti priči im. Kad sam ih vidjela na trgu, kraj svog kombija, nije bilo sumnje...moram im priči i moram im stisnuti ruku i reči im koliko mi znače....što god oni nakon toga mislili o meni.

Ja ne mogu opisati taj osjećaj kad sam prišla djevojci kraj kombija i drhtavim glasom ju pozdravila i rekla: "Oprosti, ja sam vam se morala javiti" Onu toplinu i srdačnost kojom me pozdravila nikada neću zaboraviti. Kao da se znamo oduvijek, ali se eto, nismo dugo vidjele. I Doris i Lorena tako su me toplo pozdravile. Dobro, ispada da stvarno i znaju tko sam. Jer sam dovoljno puta napisala neki sitan komentar na njihov profil, neku malu porukicu u kojoj sam im uvijek iznova probala reči koliko su bitni i koliko su vrijedni i probala ih ohrabriti kad sam znala da im ohrabrenje treba. Ali, ipak....osjetiti da su te tvoje porukice stvarno nešto i značile i da si barem malo uljepšao nekad dan nekome....za to vrijedi živjeti. Nadam se da im je moj poklončić ugodno iznenađenje.

Tibor, dragi, skromni Tibor koji malo priča, ali svojim toplim pogledom govori toliko puno....Gledaš tog mladog čovjeka, koji stoji kraj pozornice i čeka da se pospaja sva tehnika da mogu početi s tonskom probom i vidiš mirnu, staloženu osobu koja na svijet gleda širom otvorenih očiju. I onda se, nekoliko sati kasnije, ta ista, mirna staložena osoba, popne na pozrnicu, uzme gitaru u ruke i ne možeš vjerovati svojim očima u ono što vidiš i čuješ. Taj čovjek istinski uživa na pozornici, gitara je dio njegovog tijela, a ne samo instrument. O mirnoći i staloženosti nema više govora....vidiš samo silnu energiju, strast, znoj koji frca na sve strane....i osmijeh na licu...jer tamo na pozornici on je doma. Tamo je svoj na svome. I vidiš veliku povezanost između svih šestoro, veliko prijateljstvo. Neću opisivati kako je koncert izgledao...to se ne može opisati. To treba proživjeti. Onaj tko je jednom doživio Silente na pozornici zna o čemu govorim.
Oni su neizmjerno talentirani, svih šestoro, ali bitno je to da rade ono što vole. Zato to i zvuči tako kako zvuči, i zato su me osvojili. To je bila ljubav na prvi zvuk, i sa svakom pjesmom je sve jača.

Ali ova moja ljubav je jučer dobila još jednu novu dimenziju. Pričajući s njima, družeći se nakratko nakon koncerta, shvatila sam koliko su mi stvarno dragi kao osobe, riječ obitelj dobija potpuno novi smisao. I ako sam ih toliko zavoljela slušajući njihove pjesme i čitajući o njima, sada ih volim još malo više, jer sam shvatila da su uistinu tako topli i dragi. Predivan je osjećaj kad ti netko priđe s otvorenim srcem, istina je....a još je ljepše kad osjetiš tu istu srdačnost i ljubav sa druge strane. I nisu potrebne velike riječi. Kada mi je Doris u jednom trenutku rekla "Kako nas vi branite" sa toliko topline i nježnosti....neopisivo. A istina je, zbog njih sam vodila svoj mali rat, pokušala naglas reči ono što su svi znali, ali su šutjeli. Jer sam instiktivno osjetila ono što nekad osjetiš kad je tvoje dijete u problemu, kad mu treba pomoć ili treba nekog tko će stati iza njega i ako treba potući se za njega. Kad mi je do nečeg stalo - onda grizem. Postanem lavica koja brani svoju obitelj....a oni su postali poput obitelji, i kako onda mirno gledati kako ih netko pokušava uvrijediti, srozati, ili ignorirati, što je još i gore.

Ima puno vrsta ljubavi u životu, i sve su jednako važne. Neke se podrazumijevaju, dolaze same od sebe....a neke prepoznaš, ako imaš sreće. Oni za mene nisu samo mali bend iz Dubrovnika sa velikim snom. Ja sam jučer upoznala ljude koji svim srcem vraćaju svaku tvoju emociju na najljepši mogući način. I u meni su našli prijatelja, jednom zauvijek.

Nije ovo kraj moje priče o Silenteu.....naviknite se, ili nemojte čitati....tek sam počela. Susreta će biti još, emocija će biti još jačih i intenzivnijih....njima po ne znam koji puta želim da im u životu ide onako kako su si poželili, i da zauvijek ostanu svoji, vjerni sebi....
- 19:07 - Komentari (3) - Isprintaj - #

utorak, 02.06.2015.

Hvala vam, moji lovci na čudesa....








Ovih dana sam užasno emotivna. Više nego inaće, ako je to moguće. Cijeli ovaj svibanj je bio kao emotivni rollercoaster za mene. Što zbog mene, zbog stvari koje se zbivaju oko mene, što zbog stvari koje me se direktno ne tiću ali me i te kako dodiruju.....

Moje tromjesećne kontrole, kroz koje moram prolaziti...za moje dobro, tako mi kažu....naravno da su jako stresne. Bilo bi lakše ne misliti, ne razmišljati o tome. Ovako, sama pomisao na kontrolu, i u mojoj glavi uvijek isto pitanje: što ako? Ovog puta sam u Zagreb išla sa strepnjom, ali sa jednom misli u glavi: Suzi, izdrži....pregrmi ovo, a onda za par dana - uživati ćeš na koncertu ljudi koje si zavoljela kao da su ti familija....

Oni koji budu ovo slučajno čitali, a već im užasno ide na živce moja vječita priča o njima - toplo preporučam da ne nastave sa čitanjem :) Odite na neki drugi blog, čitajte o prosvjedima, o ratovima na ulazu crkvi, o izjavama političara i o tome kako nam od prije dva tri dana ulicom teče samo med i mlijeko....biti će vam zanimljivije. Ja nemam namjeru o tome pisati, kao što nemam namjeru pisati o tome kako me je užasno strah svaki put kad pokucam na vrata liječnika i kako ne volim razmišljati o tome da nešto može poći po zlu....

Danas za mene postoji samo jedna tema: Silente.....
Jedina stvar koja me držala da ne poludim ovih dana bila je pomisao na koncert, u Pazinu, sutra na dan grada.....Nema tako dugo, tri mjeseca, od kad sam prvi puta bila na njihovom koncertu, isto u Pazinu. Velika ljubav mora biti u pitanju, jer me nije bilo briga što se koncert održava u zadimljenom disco clubu, i što sam morala ići sama...tako je ispalo. I onda je to bilo odmah nakon jedne od kontrola....

Sada, tri mjeseca nakon tog prvog koncerta, emocije su još jače, još intenzivnije. Bolje ih poznajem, još su mi se dublje uvukli pod kožu. Nove pjesme, koje su već odavno postale dio mene. Oni su u moj život ušli kad mi je to bilo najpotrebnije, kad mi je tako očajnički trebalo nešto, neki novi razlog za osmijeh. I od onda, moj dan je ispunjen njihovim pjesmama. I odmah je sve lakše i ljepše. Život ima smisla. Razmišljam o tim divnim, mladim ljudima i vjerujem da budućnost ima smisla. Ne mislim na svoju budućnost. Mislim na ovu ludu zemlju u kojoj živim i u kojoj su se mjerila toliko promjenila da mi se nekad čini da živim u cirkusu apsurda u kojem je sve dopušteno. I u kojem više nije važno što je dobro a što nije....a tanka linija između ljubavi i mržnje je postala gotovo nevidljiva. A oni, u svom tom apsurdu, nisu izgubili volju i ljubav prema onome što žele raditi. I ljubav jedni prema drugima. Dva brata, toliko povezana da jednako razmišljaju i stvaraju predivne pjesme, šestoro prijatelja koji su tu uvijek jedan za drugoga....poput obitelji. I velika vjera u ljude, u to neko čudo koje moramo loviti u svom životu....
Iskren, kakav je uvijek, u jednom intervjuu, objašnjavajući tog njihovog lovca na čudesa, Tibor je rekao da je bitno u životu "ne biti inertni kreten", i da treba mijenjati stvari...treba imati hrabrosti za to....

To je razlog zašto im se toliko divim. Ne samo zbog pjesama. Pjesme su takve, jer su oni takvi. Iskreni, sa velikom vjerom u ono što rade. Znam ja da oni nisu jedini. Puno je mladih ljudi koji još vjeruju u to čudo, i vjeruju da mogu promijeniti stvari. I hvala bogu na tome. Nama, malo starijima, dala bi jedan savjet: sjetite se da ste i vi bili tako mladi, puni entuzijazma i sreće. Da ste sanjali da radite ono što volite i da niste bili tako ogorčeni. Nemojte hodati smrknutog lica po ulici, gunđati i nemojte da vam stalno netko drugi bude kriv za vaše neuspjehe, suze, ili život. Kad me vidite da sa smješkom hodam po ulici, ili po trgovini jer se sa zvučnika čuje Terca na tišinu, nemojte u mene gledati kao u malo čudo. Mene još uvijek takve sitnice usrećuju. I još uvijek vjerujem u čuda. I vjerujem da je moguće promijeniti neke stvari. Zato na glas govorim ono što svi drugi misle, premda je jednostavnije šutjeti....

I opet sam počela filozofirati. Krene me kad počnem razmišljati o Silenteu. Divno je kad postoje ljudi kojima se iskreno diviš, ne samo zbog toga što rade nego zbog njihovih stavova. I kad se radi o tako mladim ljudima. Kad čujem neke izjave i pročitam neka njihova razmišljanja....meni je trebalo petnaest ili čak dvadeset godina da dođem do takvih zaključaka. Od kud mladom čovjeku na pragu dvadeset i četvrte godine ta mudrost? Kakva to duša živi u osobi koja piše pjesme od svoje petnaeste godine, i to pjesme od kojih se naježiš slušajući....? Ne možeš ostati ravnodušan razmišljajući o tome....

I zato, srce mi tuče kao blesavo od same pomisli da ću sutra vidjeti te predivne lovce na čudesa u živo, još jednom...jer prvi puta mi je sve prošlo kao u nekom ludom snu....I nadam se da ću imati priliku stisnuti im ruku i reči im koliko su mi radosti i dobrih emocija donijeli od kad sam ih počela "pratiti" ... zaslužili su dobit jedno veliko HVALA za sve ono što daju, punim srcem i cijelom dušom....zaslužili su dobiti natrag barem mrvicu te silne ljubavi koju pružaju.....
- 09:02 - Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< lipanj, 2015 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30          

Kolovoz 2019 (1)
Listopad 2018 (1)
Kolovoz 2018 (1)
Srpanj 2018 (1)
Lipanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Prosinac 2017 (1)
Studeni 2017 (1)
Listopad 2017 (1)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (1)
Travanj 2017 (2)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (2)
Rujan 2016 (1)
Kolovoz 2016 (1)
Srpanj 2016 (2)
Lipanj 2016 (3)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (3)
Ožujak 2016 (2)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (6)
Listopad 2015 (6)
Rujan 2015 (6)
Kolovoz 2015 (9)
Srpanj 2015 (6)
Lipanj 2015 (5)
Svibanj 2015 (7)
Travanj 2015 (18)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • Kad sam imala trinaest godina, pisala sam dnevnik. Kao i većina curica. Jer sam htjela neke svoje misli zapisati, ali da ostanu skrivene. Nisam htjela da itko dozna o čemu razmišljam. To je bilo onda. Sada, tridesetak godina kasnije, opet želim zapisati neke svoje misli, ali želim da ih netko pročita. Možda moje misli nekima neće značiti ništa. A možda će nekome značiti sve....

Linkovi




  • "Ono što ostaje je naše djelo i životi koje mijenjamo. Ne postoji taj uspjeh koji će nam značiti više od divnih ljudi koje smo upoznali zbog njega.".


    NEOBRANJIVO

    Kako da te ne volim kad svi misle da te volim
    kako da ne gorim kada misle svi da gorim
    nameće se kao greška nešto čemu ne znam ime
    i kako da ne boli kad svak pita boli li me

    Samo pravo, samo pravo
    srce moje sanjivo
    kako da se brani
    što je neobranjivo

    samo hrabro, samo hrabro
    to mora biti rješivo,
    ali čime da se tješi
    što je neutješivo


    Silente na facebooku



    Misleći da ima izbor
    Ne shvaća tko koga vreba
    Srce moje grabežljivo
    Ni puknut ne zna kako treba





  • Suzana Gubina

    Create Your Badge

    LOVAC NA ČUDESA

    Slobodno ko ptica
    šetaš mi kroz san
    i glumiš da si dijete
    a ja glumim da sam ja

    Tiha kao srce
    i besplatna ko dah
    mirišeš na sol
    i mirišeš na mrak

    Ne gledam u ime
    ni u perje koje nosiš
    šapni mi što piješ
    da ti mogu reći tko si

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa

    Slobodna ko ptica
    i predvidljiva ko dan
    glumiš da si dijete,
    a ja glumim da spavam

    Snažan kao prva ljubav
    s lovorom u kosi
    opijen kao luda rijeka
    što me tebi nosi

    Barabama ostavljam svijet,
    a nek oni ostave mi tebe
    samo tebe volim
    i kad ne volim sebe

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa


    Ja ti čuvam leđa
    ja te sanjam dok sam budan,
    al ne zamjeri svijetu
    on nije navik'o na čuda

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa

    tekst: Sanin Karamehmedović
    glazba: Tibor Karamehmedović

    Lovac na čudesa - SILENTE