Neka zvijezde sada gledaju....
Znala sam da će tako biti. Da će emocije još jednom eksplodirati, kao i uvijek kad se radi o njima. Izgleda da sam i inače jako emotivna i da sve doživljavam mrvicu intenzivnije nego što bi se očekivalo. Ili sam postala toliko emotivna zadnjih godinu dana zbog svega što mi se događalo u životu? Nemam pojma ali nije ni bitno. Emocije su predivna stvar.
I ne treba ih skrivati. Ovo moje čudo od bloga, koje pišem zadnjih nekoliko mjeseci je moj način da svoje emocije sredim i posložim. Jer kad nešto staviš na "prazan papir" onda uspiješ i sam shvatiti taj nered u glavi koji se nekad dogodi, kad svega bude previše.....Neki pišu pjesme, neki crtaju a neki pišu i pišu.....
Nisam neki govornik. I kad bi trebala nekoga pogledati u oči i reči mu što mislim, onako iskreno, bez straha, bilo bi jako teško. Prave riječi uvijek dođu kasnije, kad trenutak već prođe i uvijek ona pomisao: "Zašto se nisam toga sjetila onda kad sam imala priliku"
Zato pišem, jer je lakše pisati nego govoriti.....Mislim da će neki razumijeti o čemu pričam....
I sada, opet ovako preemotivna razmišljam o tome što se događalo zadnjih nekoliko dana. Naša mala facebook grupa koju smo napravili iz silne ljubavi prema Silenteu i zato što smo shvatili da svi mislimo jednako o njima, zaživjela je u pravom smislu te riječi....nikad više razgovora, nikad više pozitivnih emocija, a čini mi se da je samo pitanje vremena kad će padati i prvi dogovori za susrete i zajedničke odlaske na koncerte. Bez obzira što smo raštrkani širom zemlje....predivno.
Predivno je i to što vidim da nisam jedina koja o njima razmišlja na takav način. Kad sam počela slušati Silente i pomalo pratiti što se snjima događa, u jednom trenutku sam pomislila da ih idealiziram. Možda jer su mi se pjesme toliko svidjele, a ruku na srce o njima sam znala samo ono što sam mogla pročitati u novinama ili probati isčitati iz njihovih riječi u intervjuima....i kako da onda znam da li je slika koju sam stvorila o njima realna ili je to samo moja želja da budu takvi kakvim sam ih zamišljala. A duboko u sebi znala sam da sam u pravu....neke stvari jednostavno ne možeš odglumiti.
I nevjerojatan je osjećaj kad razgovaram sa ljudima koji ih isto tako vole poput mene, i čujem iste riječi, doslovno, kojima ih i ja opisujem. To ne može biti slučajnost. I nakon što sam ih upoznala i osobno, i doživjela njihovu iskrenost i otvorenost nema sretnije osobe od mene. Divan je osjećaj znati da postoje takvi ljudi. I nije ni čudo da ih svi vole, ne mislim na nas "fanove" nego na njihove prijatelje, ljude koji provode vrijeme s njima svakodnevno. Imati takve ljude u svom životu, koji te svaki dan ponovo oduševe svojim načinom razmišljanja i svojom velikom iskrenošću, to je neopisivi dar. Kamo sreće da svi možemo reči da imamo takve prijatelje. Malo je takvih, ali zato ono malo ljudi koje imamo cijenimo još više.
Na dan koncerta, u Karlovcu, na Ivanjskom Krijesu, javila mi se djevojka koja ih voli i razumije, čini mi se bolje od svih nas. Provela je cijeli taj dan uz njih, a nama je obećala video snimku sa koncerta za pjesmu po našem izboru....To je nešto što se ne zaboravlja...jer nije to morala napraviti. To je bio potez od srca, jer je osjetila silnu ljubav svih nas. Ja znam da sam ja mojim brojnim porukama i objavama dala jasnu poruku što mislim i osjećam. Mislim da je osjetila da stvarno volim te mlade ljude kao da su mi "obitelj" jer tako sam ih počela doživljavati. I onda na isti način zavolim svakoga tko o njima razmišlja poput mene, sa velikom nježnošću i osjećajem da im želiš biti podrška kako god to možeš....
I onda još i ta mala fotografija, sa dvije predivne drage žene, snimljena spontano, prije koncerta, uz napomenu da je to "samo za mene", Doriskin osmijeh, koji govori da zna koliko ih volim, i da joj je drago. To su stvari koje se ne zaboravljaju...I onda ništa nije uzalud. Ni sati provedeni uz facebook, čitajući, slušajući pjesme, razgovarajući sa dragim ljudima, pisanje silnih porukica podrške....sve to ima smisla ako vidiš da nekome nešto znače.
Mi svi vidimo samo šestoro ljudi koji izađu na pozornicu i na njoj daju sve od sebe. Vidimo silnu ljubav prema glazbi, energiju i ekstazu. Ono što ne vidimo je gubljenje živaca, frustracije, sate provedene na telefonima sa ljudima koji baš i nemaju uvijek smisla za dogovor. Treba imati snage za takve stvari, i ostati hladan i smiren, a najradije bi nekoga poslao kvragu i sočno opsovao. Nisam sigurna da ljudi to shvaćaju. Jer većina ljudi gledaju samo ono što je vidljivo na prvi pogled a malo tko se odluči "zagrebati ispod površine". A treba samo malo bolje pogledati i poslušati nekoga kad govori. Nekad pogled i pomalo ironični osmijeh može dati milijun odgovora. Kad si toliko iskren, ne možeš sakriti što misliš i oni koji se trude upoznati te, znaju. A možda ni ne želiš sakriti? Neka znaju......
A ljudi koji ih vole - znaju i razumiju. I nema straha, bez obzira na ignoriranje nekih .....koncerti, silni fanovi, frka koja je sve veća ne može se dugo ignorirati. Bez obzira koliko se neki trudili.....Silente je tu, glasniji nego ikada....
A ja ću moje male ratove za njih voditi i dalje. Pod cijenu da me i dalje blokiraju i na taj način me sprijeće da kažem svoje mišljenje. Kad nešto ili nekog voliš onda se za to i boriš. I pokušavaš promijeniti stvari. I to je jedini način na koji se može funkcionirati u ovom svijetu. Kamo sreće da više ljudi to shvati i da svatko barem jednom na dan iskreno kaže svoje mišljenje....u oči, drsko ako treba. To je ono što radim cijeli život, i to je ono što pokušavam naučiti svoju djecu. Nije uvijek ugodno, i nije uvijek lako, svoje mišljenje i emocije otvoreno pokazati i izložiti se ponekad i čudnim pogledima.....ali je jedini ispravan način....barem za mene.
Da bih ostala vjerna sebi, moram biti iskrena, i moram otvoreno pokazivati svoje emocije. Ne znam i ne želim drugačije.....
"Neobranjivo" Silente, za Lovce na čudesa
|
