Tišina koja govori

četvrtak, 25.06.2015.

Neka zvijezde sada gledaju....






Znala sam da će tako biti. Da će emocije još jednom eksplodirati, kao i uvijek kad se radi o njima. Izgleda da sam i inače jako emotivna i da sve doživljavam mrvicu intenzivnije nego što bi se očekivalo. Ili sam postala toliko emotivna zadnjih godinu dana zbog svega što mi se događalo u životu? Nemam pojma ali nije ni bitno. Emocije su predivna stvar.
I ne treba ih skrivati. Ovo moje čudo od bloga, koje pišem zadnjih nekoliko mjeseci je moj način da svoje emocije sredim i posložim. Jer kad nešto staviš na "prazan papir" onda uspiješ i sam shvatiti taj nered u glavi koji se nekad dogodi, kad svega bude previše.....Neki pišu pjesme, neki crtaju a neki pišu i pišu.....

Nisam neki govornik. I kad bi trebala nekoga pogledati u oči i reči mu što mislim, onako iskreno, bez straha, bilo bi jako teško. Prave riječi uvijek dođu kasnije, kad trenutak već prođe i uvijek ona pomisao: "Zašto se nisam toga sjetila onda kad sam imala priliku"

Zato pišem, jer je lakše pisati nego govoriti.....Mislim da će neki razumijeti o čemu pričam....

I sada, opet ovako preemotivna razmišljam o tome što se događalo zadnjih nekoliko dana. Naša mala facebook grupa koju smo napravili iz silne ljubavi prema Silenteu i zato što smo shvatili da svi mislimo jednako o njima, zaživjela je u pravom smislu te riječi....nikad više razgovora, nikad više pozitivnih emocija, a čini mi se da je samo pitanje vremena kad će padati i prvi dogovori za susrete i zajedničke odlaske na koncerte. Bez obzira što smo raštrkani širom zemlje....predivno.
Predivno je i to što vidim da nisam jedina koja o njima razmišlja na takav način. Kad sam počela slušati Silente i pomalo pratiti što se snjima događa, u jednom trenutku sam pomislila da ih idealiziram. Možda jer su mi se pjesme toliko svidjele, a ruku na srce o njima sam znala samo ono što sam mogla pročitati u novinama ili probati isčitati iz njihovih riječi u intervjuima....i kako da onda znam da li je slika koju sam stvorila o njima realna ili je to samo moja želja da budu takvi kakvim sam ih zamišljala. A duboko u sebi znala sam da sam u pravu....neke stvari jednostavno ne možeš odglumiti.

I nevjerojatan je osjećaj kad razgovaram sa ljudima koji ih isto tako vole poput mene, i čujem iste riječi, doslovno, kojima ih i ja opisujem. To ne može biti slučajnost. I nakon što sam ih upoznala i osobno, i doživjela njihovu iskrenost i otvorenost nema sretnije osobe od mene. Divan je osjećaj znati da postoje takvi ljudi. I nije ni čudo da ih svi vole, ne mislim na nas "fanove" nego na njihove prijatelje, ljude koji provode vrijeme s njima svakodnevno. Imati takve ljude u svom životu, koji te svaki dan ponovo oduševe svojim načinom razmišljanja i svojom velikom iskrenošću, to je neopisivi dar. Kamo sreće da svi možemo reči da imamo takve prijatelje. Malo je takvih, ali zato ono malo ljudi koje imamo cijenimo još više.

Na dan koncerta, u Karlovcu, na Ivanjskom Krijesu, javila mi se djevojka koja ih voli i razumije, čini mi se bolje od svih nas. Provela je cijeli taj dan uz njih, a nama je obećala video snimku sa koncerta za pjesmu po našem izboru....To je nešto što se ne zaboravlja...jer nije to morala napraviti. To je bio potez od srca, jer je osjetila silnu ljubav svih nas. Ja znam da sam ja mojim brojnim porukama i objavama dala jasnu poruku što mislim i osjećam. Mislim da je osjetila da stvarno volim te mlade ljude kao da su mi "obitelj" jer tako sam ih počela doživljavati. I onda na isti način zavolim svakoga tko o njima razmišlja poput mene, sa velikom nježnošću i osjećajem da im želiš biti podrška kako god to možeš....

I onda još i ta mala fotografija, sa dvije predivne drage žene, snimljena spontano, prije koncerta, uz napomenu da je to "samo za mene", Doriskin osmijeh, koji govori da zna koliko ih volim, i da joj je drago. To su stvari koje se ne zaboravljaju...I onda ništa nije uzalud. Ni sati provedeni uz facebook, čitajući, slušajući pjesme, razgovarajući sa dragim ljudima, pisanje silnih porukica podrške....sve to ima smisla ako vidiš da nekome nešto znače.

Mi svi vidimo samo šestoro ljudi koji izađu na pozornicu i na njoj daju sve od sebe. Vidimo silnu ljubav prema glazbi, energiju i ekstazu. Ono što ne vidimo je gubljenje živaca, frustracije, sate provedene na telefonima sa ljudima koji baš i nemaju uvijek smisla za dogovor. Treba imati snage za takve stvari, i ostati hladan i smiren, a najradije bi nekoga poslao kvragu i sočno opsovao. Nisam sigurna da ljudi to shvaćaju. Jer većina ljudi gledaju samo ono što je vidljivo na prvi pogled a malo tko se odluči "zagrebati ispod površine". A treba samo malo bolje pogledati i poslušati nekoga kad govori. Nekad pogled i pomalo ironični osmijeh može dati milijun odgovora. Kad si toliko iskren, ne možeš sakriti što misliš i oni koji se trude upoznati te, znaju. A možda ni ne želiš sakriti? Neka znaju......

A ljudi koji ih vole - znaju i razumiju. I nema straha, bez obzira na ignoriranje nekih .....koncerti, silni fanovi, frka koja je sve veća ne može se dugo ignorirati. Bez obzira koliko se neki trudili.....Silente je tu, glasniji nego ikada....

A ja ću moje male ratove za njih voditi i dalje. Pod cijenu da me i dalje blokiraju i na taj način me sprijeće da kažem svoje mišljenje. Kad nešto ili nekog voliš onda se za to i boriš. I pokušavaš promijeniti stvari. I to je jedini način na koji se može funkcionirati u ovom svijetu. Kamo sreće da više ljudi to shvati i da svatko barem jednom na dan iskreno kaže svoje mišljenje....u oči, drsko ako treba. To je ono što radim cijeli život, i to je ono što pokušavam naučiti svoju djecu. Nije uvijek ugodno, i nije uvijek lako, svoje mišljenje i emocije otvoreno pokazati i izložiti se ponekad i čudnim pogledima.....ali je jedini ispravan način....barem za mene.

Da bih ostala vjerna sebi, moram biti iskrena, i moram otvoreno pokazivati svoje emocije. Ne znam i ne želim drugačije.....

"Neobranjivo" Silente, za Lovce na čudesa

- 09:24 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< lipanj, 2015 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30          

Kolovoz 2019 (1)
Listopad 2018 (1)
Kolovoz 2018 (1)
Srpanj 2018 (1)
Lipanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Prosinac 2017 (1)
Studeni 2017 (1)
Listopad 2017 (1)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (1)
Travanj 2017 (2)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (2)
Rujan 2016 (1)
Kolovoz 2016 (1)
Srpanj 2016 (2)
Lipanj 2016 (3)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (3)
Ožujak 2016 (2)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (6)
Listopad 2015 (6)
Rujan 2015 (6)
Kolovoz 2015 (9)
Srpanj 2015 (6)
Lipanj 2015 (5)
Svibanj 2015 (7)
Travanj 2015 (18)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • Kad sam imala trinaest godina, pisala sam dnevnik. Kao i većina curica. Jer sam htjela neke svoje misli zapisati, ali da ostanu skrivene. Nisam htjela da itko dozna o čemu razmišljam. To je bilo onda. Sada, tridesetak godina kasnije, opet želim zapisati neke svoje misli, ali želim da ih netko pročita. Možda moje misli nekima neće značiti ništa. A možda će nekome značiti sve....

Linkovi




  • "Ono što ostaje je naše djelo i životi koje mijenjamo. Ne postoji taj uspjeh koji će nam značiti više od divnih ljudi koje smo upoznali zbog njega.".


    NEOBRANJIVO

    Kako da te ne volim kad svi misle da te volim
    kako da ne gorim kada misle svi da gorim
    nameće se kao greška nešto čemu ne znam ime
    i kako da ne boli kad svak pita boli li me

    Samo pravo, samo pravo
    srce moje sanjivo
    kako da se brani
    što je neobranjivo

    samo hrabro, samo hrabro
    to mora biti rješivo,
    ali čime da se tješi
    što je neutješivo



    Silente na facebooku



    Misleći da ima izbor
    Ne shvaća tko koga vreba
    Srce moje grabežljivo
    Ni puknut ne zna kako treba





  • Suzana Gubina

    Create Your Badge

    LOVAC NA ČUDESA

    Slobodno ko ptica
    šetaš mi kroz san
    i glumiš da si dijete
    a ja glumim da sam ja

    Tiha kao srce
    i besplatna ko dah
    mirišeš na sol
    i mirišeš na mrak

    Ne gledam u ime
    ni u perje koje nosiš
    šapni mi što piješ
    da ti mogu reći tko si

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa

    Slobodna ko ptica
    i predvidljiva ko dan
    glumiš da si dijete,
    a ja glumim da spavam

    Snažan kao prva ljubav
    s lovorom u kosi
    opijen kao luda rijeka
    što me tebi nosi

    Barabama ostavljam svijet,
    a nek oni ostave mi tebe
    samo tebe volim
    i kad ne volim sebe

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa


    Ja ti čuvam leđa
    ja te sanjam dok sam budan,
    al ne zamjeri svijetu
    on nije navik'o na čuda

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa

    tekst: Sanin Karamehmedović
    glazba: Tibor Karamehmedović


    Lovac na čudesa - SILENTE