Tišina koja govori

utorak, 05.06.2018.

Dvije riječi




Toplo je. Neobično toplo jer tek je počeo lipanj. Nekad moram pogledati na kalendar da se uvjerim koji je datum jer u zraku se osjeti pravo ljeto. Ono vruče, vlažno ljeto od kojeg se znoji koža i ne da ti se ništa raditi osim ležati na plaži i kupati se.

Volim ljeto. Volim ovaj osjećaj bezbrižnosti i besposlenosti kada ustanem ujutro, skuham si kavu i izađem na terasu koja je već obasjana prvim zrakama sunca....onako casual u majici i hlačicama ili kupaćem kostimu. Sjedim, pijuckam kavu i razmišljam što raditi danas.

Tek sam se prije tjedan dana vratila iz3 Zagreba i sad sam neko vrijeme mirna i ne razmišljam o liječnicima, laboratoriju i injekciji koja život znači. Još barem deset dana. A onda opet priprema za npvi odlazak. Navikla sam na taj ritam i zahvalna sam svemiru što mi je dao tu mogućnost da svaka četiri tjedna idem u Zagreb na kontrolu i dobijem lijek. Kažu mi neki da mi se dive. Kako izdržim i kako se dobro držim. Kako to sve hrabro podnosim. A ne znaju da sam sretna. Da se osjećam blagoslovljeno i da bi išla i svaka dva tjedna kad bi znala da će pomoći. Hrabar si koliko to život zahtijeva od tebe. Nema nazad. Nema odustajanja...

Samo pravo! Samo hrabro!

I ne znaju da bi ja dala sve da sam i danas u Zagrebu. Jer danas su tamo oni. Ja sam zadnjih dvije godine života provela boreći se za zdravlje i razmišljajući o Silenteu i da li će biti onako kako mi srce želi? Da li će se "vratiti".

Kad boluješ od zločudne bolesti onda imaš osjećaj da ti je život pješčani sat. U stvari nikad nisi siguran što će biti i koliko ti vremena ostaje. Nadaš se najboljem ali negdje u malom mozgu vrte se pitanja.
Što ako? Želim vidjeti svoju djecu kako se ostvaruju u životu. Želim doživjeti njihove napretke, vjenčanja, rođenje njihove djece. To mi je motiv za borbu....

I još nešto...sa svakom injekcijom i svakim prijeđenim kilometrom imala sam još jednu pomisao u glavi: samo da se vrate. Samo da Silente opet počne svirati i da ih vidim. I malo tko može shvatiti kako se osjećam. Ljudi koje sam toliko zavoljela i koji su mi bili poput onog splava da se ne utopim nakon što je brod potonuo prvo su mi naglo istrgnuti iz svakodnevnice a sada, nakon godinu i po dana - opet su tu...i ja opet "dišem".

I danas imaju promociju novog albuma. I ja bi se voljela teleportirati samo na sat vremena u Zagreb. Samo da ih zagrlim i da im kažem ono što i onako znaju. Da ih volim. Da sam vjerovala u njih i da ću i dalje biti bezrezervno na njihovoj strani kako god stvari dalje budu išle. Onako kako podržavaš svoje dijete. Voljela bi im reći da ne odustanu. Da nije važno da li mi vjerujemo u njih nego da oni sami vjeruju u sebe. Bez obzira na sve. Bez obzira na svakoga....To bi im voljela reći. I još se jednom nadam da oni to sve znaju. Znaju šta mislim i znaju da bi bila tamo da se nisam tek prije par dana vratila iz Zagreba.

Na koliko se različitih načina može nekom reći da ga voliš? A da ne postaneš naporan?

Ili je dovoljan pogled?

Ili se to jednostavno osjeti?

Doris, Ivuša, Sančo i Tibor...samo nebo je granica. Nema onog što vi ne možete ili ne smijete napraviti. I ne postoji osoba kojoj se morate opravdavati. Ono što je važno je što vidite kad se pogledate u ogledalo. A vidite ljude koji vole glazbu i žive za ovo što rade.

"Ako srce gori - to je dobro...neka gori"

A ja imam samo dvije riječi za vas:

Samo pravo!


- 09:30 - Komentari (6) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< lipanj, 2018 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30  

Kolovoz 2019 (1)
Listopad 2018 (1)
Kolovoz 2018 (1)
Srpanj 2018 (1)
Lipanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Prosinac 2017 (1)
Studeni 2017 (1)
Listopad 2017 (1)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (1)
Travanj 2017 (2)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (2)
Rujan 2016 (1)
Kolovoz 2016 (1)
Srpanj 2016 (2)
Lipanj 2016 (3)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (3)
Ožujak 2016 (2)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (6)
Listopad 2015 (6)
Rujan 2015 (6)
Kolovoz 2015 (9)
Srpanj 2015 (6)
Lipanj 2015 (5)
Svibanj 2015 (7)
Travanj 2015 (18)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • Kad sam imala trinaest godina, pisala sam dnevnik. Kao i većina curica. Jer sam htjela neke svoje misli zapisati, ali da ostanu skrivene. Nisam htjela da itko dozna o čemu razmišljam. To je bilo onda. Sada, tridesetak godina kasnije, opet želim zapisati neke svoje misli, ali želim da ih netko pročita. Možda moje misli nekima neće značiti ništa. A možda će nekome značiti sve....

Linkovi




  • "Ono što ostaje je naše djelo i životi koje mijenjamo. Ne postoji taj uspjeh koji će nam značiti više od divnih ljudi koje smo upoznali zbog njega.".


    NEOBRANJIVO

    Kako da te ne volim kad svi misle da te volim
    kako da ne gorim kada misle svi da gorim
    nameće se kao greška nešto čemu ne znam ime
    i kako da ne boli kad svak pita boli li me

    Samo pravo, samo pravo
    srce moje sanjivo
    kako da se brani
    što je neobranjivo

    samo hrabro, samo hrabro
    to mora biti rješivo,
    ali čime da se tješi
    što je neutješivo


    Silente na facebooku



    Misleći da ima izbor
    Ne shvaća tko koga vreba
    Srce moje grabežljivo
    Ni puknut ne zna kako treba





  • Suzana Gubina

    Create Your Badge

    LOVAC NA ČUDESA

    Slobodno ko ptica
    šetaš mi kroz san
    i glumiš da si dijete
    a ja glumim da sam ja

    Tiha kao srce
    i besplatna ko dah
    mirišeš na sol
    i mirišeš na mrak

    Ne gledam u ime
    ni u perje koje nosiš
    šapni mi što piješ
    da ti mogu reći tko si

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa

    Slobodna ko ptica
    i predvidljiva ko dan
    glumiš da si dijete,
    a ja glumim da spavam

    Snažan kao prva ljubav
    s lovorom u kosi
    opijen kao luda rijeka
    što me tebi nosi

    Barabama ostavljam svijet,
    a nek oni ostave mi tebe
    samo tebe volim
    i kad ne volim sebe

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa


    Ja ti čuvam leđa
    ja te sanjam dok sam budan,
    al ne zamjeri svijetu
    on nije navik'o na čuda

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa

    tekst: Sanin Karamehmedović
    glazba: Tibor Karamehmedović

    Lovac na čudesa - SILENTE