Marketing
Dvije riječi
Toplo je. Neobično toplo jer tek je počeo lipanj. Nekad moram pogledati na kalendar da se uvjerim koji je datum jer u zraku se osjeti pravo ljeto. Ono vruče, vlažno ljeto od kojeg se znoji koža i ne da ti se ništa raditi osim ležati na plaži i kupati se.
Volim ljeto. Volim ovaj osjećaj bezbrižnosti i besposlenosti kada ustanem ujutro, skuham si kavu i izađem na terasu koja je već obasjana prvim zrakama sunca....onako casual u majici i hlačicama ili kupaćem kostimu. Sjedim, pijuckam kavu i razmišljam što raditi danas.
Tek sam se prije tjedan dana vratila iz3 Zagreba i sad sam neko vrijeme mirna i ne razmišljam o liječnicima, laboratoriju i injekciji koja život znači. Još barem deset dana. A onda opet priprema za npvi odlazak. Navikla sam na taj ritam i zahvalna sam svemiru što mi je dao tu mogućnost da svaka četiri tjedna idem u Zagreb na kontrolu i dobijem lijek. Kažu mi neki da mi se dive. Kako izdržim i kako se dobro držim. Kako to sve hrabro podnosim. A ne znaju da sam sretna. Da se osjećam blagoslovljeno i da bi išla i svaka dva tjedna kad bi znala da će pomoći. Hrabar si koliko to život zahtijeva od tebe. Nema nazad. Nema odustajanja...
Samo pravo! Samo hrabro!
I ne znaju da bi ja dala sve da sam i danas u Zagrebu. Jer danas su tamo oni. Ja sam zadnjih dvije godine života provela boreći se za zdravlje i razmišljajući o Silenteu i da li će biti onako kako mi srce želi? Da li će se "vratiti".
Kad boluješ od zločudne bolesti onda imaš osjećaj da ti je život pješčani sat. U stvari nikad nisi siguran što će biti i koliko ti vremena ostaje. Nadaš se najboljem ali negdje u malom mozgu vrte se pitanja.
Što ako? Želim vidjeti svoju djecu kako se ostvaruju u životu. Želim doživjeti njihove napretke, vjenčanja, rođenje njihove djece. To mi je motiv za borbu....
I još nešto...sa svakom injekcijom i svakim prijeđenim kilometrom imala sam još jednu pomisao u glavi: samo da se vrate. Samo da Silente opet počne svirati i da ih vidim. I malo tko može shvatiti kako se osjećam. Ljudi koje sam toliko zavoljela i koji su mi bili poput onog splava da se ne utopim nakon što je brod potonuo prvo su mi naglo istrgnuti iz svakodnevnice a sada, nakon godinu i po dana - opet su tu...i ja opet "dišem".
I danas imaju promociju novog albuma. I ja bi se voljela teleportirati samo na sat vremena u Zagreb. Samo da ih zagrlim i da im kažem ono što i onako znaju. Da ih volim. Da sam vjerovala u njih i da ću i dalje biti bezrezervno na njihovoj strani kako god stvari dalje budu išle. Onako kako podržavaš svoje dijete. Voljela bi im reći da ne odustanu. Da nije važno da li mi vjerujemo u njih nego da oni sami vjeruju u sebe. Bez obzira na sve. Bez obzira na svakoga....To bi im voljela reći. I još se jednom nadam da oni to sve znaju. Znaju šta mislim i znaju da bi bila tamo da se nisam tek prije par dana vratila iz Zagreba.
Na koliko se različitih načina može nekom reći da ga voliš? A da ne postaneš naporan?
Ili je dovoljan pogled?
Ili se to jednostavno osjeti?
Doris, Ivuša, Sančo i Tibor...samo nebo je granica. Nema onog što vi ne možete ili ne smijete napraviti. I ne postoji osoba kojoj se morate opravdavati. Ono što je važno je što vidite kad se pogledate u ogledalo. A vidite ljude koji vole glazbu i žive za ovo što rade.
"Ako srce gori - to je dobro...neka gori"
A ja imam samo dvije riječi za vas:
Samo pravo!
Post je objavljen 05.06.2018. u 09:30 sati.