Tišina koja govori

subota, 30.01.2016.

Ruke kud bi nisu znale, usne zamucale....

Od kad znam za sebe, uvijek sam imala isti problem.

Dobro, možda ne baš od kad znam za sebe, ali sigurno od onih prvih teenagerskih godina kad sam počela upoznavati svijet oko sebe i kada sam trebala dati svijetu da upozna mene. Kad god bi se srela sa nekim, upoznala nove ljude, uvijek su imali isti dojam o meni: da sam ledena princeza, pomalo ohola i uobražena. Nedodirljiva. Vidjela sam im to u očima. Neku vrstu osude, jer se nisam na prvu loptu odmah počela smijati ili nisam prihvaćala nečiji način da mi priđe. Dugo mi je trebalo da shvatim da na neki način odbijam ljude od sebe. Nisam bila sasvim sigurna tada zašto to radim? Zašto sam oko sebe stvorila nevidljivi zid i nisam dala svakome da mi priđe. Trebalo je neizmjerno puno vremena, tako puno priče i iskrenih pogleda da bi se ja otvorila prema nekome.

Shvatila sam u jednom trenutku da mi je to velika prepreka u životu. Da mi smeta ta moja stidljivost i maska koju sam nosila. I svim sam se silama borila protiv toga. Koliko god mi teško padalo, na silu sam ulazila sama u kafić, popiti kavu. I bila sam svjesna pogleda, i vrlo hrabro bi odglumila da mi nije stalo. Da mi ne smeta što sam tih nekoliko trenutaka u centru pažnje. I uspjela sam. Ono što se nekome činilo možda tako jednostavno i banalno, a što je meni pričinjavao tako veliki problem u jednom trenutku je postalo malo jednostavnije.

Još uvijek ne volim biti u centru pažnje, i mislim da bi se zemlja otvorila da moram deset riječi izgovoriti pred malo većom skupinom ljudi. I još uvijek mi je jako teško pogledati čovjeka u oči i reći što osjećam. Sve ove silne riječi koje sam u stanju u jednom dahu napisati, nestale bi u trenu.

Vjerojatno zato i pišem. I valjda mi zato nije teško napisati nešto i biti svjesna da će to pročitati svi. Jer, to je vjerojatno jedini način na koji će bilo tko ikada moći doznati što ja stvarno mislim i osjećam. Može se, vjerojatno, puno toga pročitati i u mojim očima. Kažu da oči sjaje posebnim sjajem kad razgovaraš s nekim do koga ti je jako stalo i kad želiš reći nešto vrlo važno. Ako ispred tebe stoji osoba koja će taj sjaj moći prepoznati. Pa mu možda i ne moraš puno toga reći. Jer je sve odavno već jasno. Ali to su tako rijetki trenutci i tako brzo prođu. Možda nisu dovoljni.

Zašto ovo pišem? Zato jer sam u jednom trenu zaboravila na to da se cijeli život borim protiv same sebe i da me ljudi možda doživljavaju sasvim drukčijom od one kakva stvarno jesam. Pa sam ja, koja dobro znam kako je to kad ne znaš što bi sam sa sobom, jer ti je netko nešto rekao ili te pogledao, donijela svoj sud o nekoj drugoj osobi na osnovu svog prvog dojma. I bila u čudu jer nisam mogla sama sebi protumačiti pomalo čudno, rezervirano ponašanje. Možda čak pomalo i nespretno. I tek sam prije nekoliko dana, slušajući tu osobu kako pokušava objasniti da mu je teško funkcionirati u svijetu u kojem svi misle da se mora stalno smješkati i biti druželjubiv prema svima, tek sam tada shvatila da sam pogriješila.

Nije lako biti otvoren, prema svima, strancima, osobama koji si daju za pravo da ti priđu, zagrle, poljube, ili samo stisnu ruku. Zamišljaju da te poznaju jako dobro, samo na osnovu onog što su čuli o tebi....a zapravo nemaju pojma. Najradije bi se sakrio od svih tih ljudi, a svjestan si da ne možeš. A možda se u dubini duše ni ne želiš skrivati. Jer te pokreće jedna druga ljubav i vatra, a ona je jača od svake druge emocije. Želiš samo da te ljudi ne peglaju glupim pitanjima, dosadnim izjavama. Želiš nekada samo malo mira.

I tko zna koliko sam ljudi tako krivo procijenila i možda i odbila od sebe. Kao što je toliko ljudi krivo procijenilo mene. Nije dobro naglo donositi zaključke. Ni o čemu. Nije sve k'o što se čini....nikad nije.

Ljudi su velika zagonetka. Osim ako pogledaš duboko u oči. Jer ja stvarno vjerujem da su oči ogledalo duše.

Zato, ako vam se nekad čini da sam bila hladna, rezervirana dok sam s vama razgovarala, ili ste pomislili da sam ohola, uobražena i nevjerojatno drska, uzmite minutu vremena i pogledajte me u oči. Možda ćete u njima pronaći ono što me stvarno pokreče. Možda ćete vidjeti toplinu, ljubav, pa čak i strah.

Vidjeti ćete pravu mene. Bez maske....koju ni nakon toliko godina nisam uspjela potpuno skinuti sa svog lica. Tu je ona, nevidljiva maska koja padne samo kad sam s ljudima koje stvarno volim, i kad se osjećam voljenom i sigurnom.....

A ja sam rekla da nikad nisam voljela ovako.....

Rekla si - SILENTE
- 20:44 - Komentari (2) - Isprintaj - #

subota, 16.01.2016.

Priča o četiri žene....




Ovo je priča o četiri žene.

Četiri žene koje se toliko razlikuju jedna od druge, da se vjerojatno nikada ne bi upoznale da okolnosti nisu bile takve.

I nisu se upoznale. Ne u onom pravom smislu te riječi, nisu još nikad pogledale jedna drugoj u oči i stisnule si ruku. Još nisu. A opet, na trenutke im se čini da se poznaju cijeli život. Zvuči nemoguće, zar ne? Da mi je netko pričao ovakvu priču prije godinu dana rekla bi da laže. Da su takve stvari nemoguće. Ljudi se mogu upoznati samo razgovarajući dugo, dugo, gledajući se u oči, pa i onda se ne upoznaju kako treba. Čak ni nakon dvadeset godina. I to je možda istina. Ako se ne radi o ženama koje svaka ima svoju životnu priču koja ih je u jednom trenu probala baciti na tlo i uništiti. I sve četiri su u istoj stvari našle slamku za spas. U istoj ljubavi, istim stihovima, isti su im ljudi promijenili život. Nije ni čudo da im se čini da se poznaju cijeli život, i da jedna drugoj dovršavaju misli i rečenice. Njih četiri, koliko god bile različite, razmišljaju o životu na isti način.

Mlada žena, majka troje prekrasne djece, koja je zbog ljubavi i svoje obitelji otišla iz svog Grada da bi gradila svoj život. A opet, nema dana da ne pomisli na svoj grad, svoje ulice, svoje roditelje i prijatelje. Rastrgana između dva svijeta, onog što voli najviše na svijetu, muža i djece, i grada koji nikog ne ostavlja ravnodušnim. Ljudi koji ga nikad nisu vidjeli dali bi sve da ga posjete i osjete barem mrvicu one južnjačke topline, a ljudi koji odlaze iz njega uvijek se vraćaju i ne mogu dugo izdržati bez svojih zidina. Kako onda ona ne bi bila tužna što nije tamo, uz svoje ljude? A voli svoju djecu i muža više od života....i samo jedna stvar ju može utješiti. "Ma, probajmo još jednom, zubima se za me drži...."

Druga od njih četiri, mlada žena koja iza sebe ima priču koju tek treba završiti. Priča koja je trajala godinama i zarobila ju u nešto što ni jedna žena ne bi trebala proživljavati. Bila je dovoljno hrabra da se izvuče iz pakla i pokuša živjeti svoj život onako kako ona to želi. Treba vremena i snage da se stvari stave na svoje mjesto. Treba jako puno strpljenja i jako puno ljubavi prema sebi i životu. I treba ti glazba koja liječi dušu i koja ti svako jutro daje snagu da ustaneš. I da se boriš, protiv svih i svakoga tko ti želi nauditi. I treba ti par prijatelja koji su spremni saslušati te u svakom trenutku. Onaj osjećaj da nisi sam.

Tu je i djevojka koja toliko zrači optimizmom na prvi pogled da te razveseli samo pogled na fotografiju i njen široki osmijeh. I nema se tu više što puno opisivati. Nije sve ko što se čini i iza tog čarobnog osmijeha se krije priča. Kao iza svakog osmijeha. Razočarenje, možda u ljude, možda u ljubav. Ali biti će to dobro. Mladost rješava i najgore probleme. Samo ti treba dovoljno hrabrosti i optimizma....i možda poneka dobra pjesma, da ti skrene misli sa onog ružnog.

I na kraju, tu je žena koja je dovoljno luda i hrabra da piše priču o četiri žene. Moju priču već znate, neću je opet pričati. Znate za jednu godinu u mom životu koju želim što prije zaboraviti i godinu koja je iza mene koju neću zaboraviti nikada. A sada idemo dalje. Uz iste pjesme, iste drage ljude... Uz neke nove prijatelje za cijeli život i šest mladih srca koja gore za ovo što im se događa, i koji nisu ni svjesni koliko su promijenili život nekim ljudima. Zvuči patetično, i zvuči sladunjavo, kao obično...znam. Ali to je ljubav. Ne morate shvatiti o čemu pričam, ne očekujem to od nikoga. I neću objašnjavati više nikome što mi znači Silente. Njima ne moram reči više ni riječi, dovoljno je da ih pogledam i oni znaju. A to je meni dovoljno. I znaju da sam tu za njih, što god im ikad bude trebalo. Ako ništa drugo, da im samo kažem da ih volim i da im želim ono što si sami žele....život pun glazbe i ljubavi. To je dovoljno za sreću.

A ovim dragim ženama se moram zahvaliti. Na tome što su prepoznale u meni ljubav koju osjećam a nisu me nikada vidjele. I na želji da mi uljepšaju rođendan. Neke stvari očekuješ od svojih najbližih ali ne i od ljudi koje tek trebaš upoznati u pravom smislu te riječi. Divno je kad osjetiš da te ljudi razumiju, i da možeš sa nekim pričati o čemu god želiš. Možeš se smijati i plakati, ispričati neke priče koje ne želiš ni mužu ispričati, jer budimo realni, ne moraju muževi baš znati sve...Neke skrivene misli, tajne iz prošlosti, neko breme koje možda nosiš godinama ali nije za svačije uši.

I želim im reći da će sve biti dobro. I nek ostanu ovako iskrene i zaljubljene u život kao do sada.

Četiri žene....svaka sa svojom pričom, toliko različite a tako slične...a svaka želi samo malo ljubavi i osmijeh na licu....

Samo pravo, drage moje prijateljice i vidimo se uskoro....
- 08:47 - Komentari (2) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 11.01.2016.

Noćas ona nije ona....




"Sve što kažeš može i biti će upotrebljeno protiv tebe"

Zvuči kao rečenica iz nekog jeftinog krimi filma, i podsjeća na one scene iz filmova punih sudnica, odvjetnika, kriminalaca. Kao da nema veze sa stvarnim životom. A ima....

Najlakše bi bilo svoje emocije i svoja razmišljanja držati za sebe. Kao većina ljudi na ovom svijetu. Mudro šutjeti i glumiti. Ne govoriti što misliš o ljudima oko sebe, koga voliš, koga ne podnosiš. Tko ti je izmaknuo tlo pod nogama, na pozitivan ili negativan način. Potpuno nebitno. Bilo bi najjednostavnije živjeti svoj život u sjeni.

Onda se ne bi izložila tome da se netko na drzak način usudi moje napisane riječi upotrijebiti protiv mene same. Ne bi mi se dogodilo da me netko pokušava omalovažavati a da me nikad nije ni sreo, i da me prosuđuje a da se nije potrudio ni razmisliti dva puta hoće li me možda povrijediti.

Ali to onda ne bi bila ja....

Noć je.

Već je i ponoć prošla i ne pitajte me zašto još ne spavam. Danima imam osjećaj da trebam nešto reći i da neke stvari ne mogu ostati neizgovorene. Suzdržavam se i idem protiv same sebe. Da ne kažem previše, da možda nekog ne povrijedim. Kao da već i sama ne znam da neću moći, da jednostavno moram reči ono što me muči.

Da sam razmišljala na taj način, da sam znala da će se moje riječi tumačiti onako kako nekome odgovara i da će neki ljudi moje emocije pokušati tako ružno omalovažiti, ja se možda ne bih nikad usudila otvoreno reči što osjećam. Neki ljudi ne bi znali da ih iskreno volim, neki novi prijatelji nikad ne bi ušli u moj život. A ja....ja ne bih bila sretna. A velika je šteta živjeti ogorčen i ne pokušati biti sretan, barem malo.
Pa je onda valjda vrijedilo i toga, da pored divnih iskrenih ljudi u moj život, čak i bez mog dopuštenja, uđu i neki neiskreni ljudi, zlobni ljudi koji ne razumiju što želim reči, ili razumiju ali namjerno izvrću. Šteta....Život bi nam bio svima ljepši bez tog otrova među nama.

Ovo moje ponoćno razmišljanje posvećujem tim ljudima koji na svaki način pokušavaju moju iskrenu i dobru emociju pretvoriti u nešto loše.
Neće vam uspjeti. Nije uspjelo ni prvi puta. Ni svaki slijedeći. Možete me u jednom trenu toliko naljutiti da mislim da ću eksplodirati, ali ono što je u meni ne možete uništiti. Svaki puta sam sve jača, svaki puta sve više volim.

Niti jedna napisana ili izgovorena rečenica koja bi me trebala povrijediti ne može se mjeriti sa riječima, pogledom pa čak i tišinom onih koji me vole, i koji razumiju što želim reči. Zato, nemojte se ni truditi. Previše toga proživljenog, dobrog i lošeg, je iza mene da bi gubila vrijeme razmišljajući o vama.

Znam da je ovaj moj tekst večeras pomalo čudan. Ljudi koji me znaju, iznenađeni su vjerojatno jer nema one uobičajene topline, i nema priče o divnim ljudima, iskrenim očima, sjajnim stihovima....ne brinite sve je to tu, u mom srcu....samo večeras iz mene teče tuga i gorčina i misao što se reći ne smije....yes

da...nakon ove rečenice, vjerojatno i ne moram više ništa napisati. Oni koji me znaju, sve im je jasno...Oni koji me ne poznaju dovoljno - njima i onako nije važno što mislim....

i to je to....za večeras....laka vam noć, prijatelji...

A neprijatelji? Vama želim miran san....glavu gore....ima gorih stvari u životu od žene koja želi iskreno reči ono što misli, vjerujte mi.
- 01:54 - Komentari (3) - Isprintaj - #

petak, 01.01.2016.




Ovo je bila stvarno posebna godina. One prethodne, 2014. - nje se ne volim baš ni sjetiti. Neke stvari u životu ne možeš zaboraviti ali se možeš truditi što manje o njima razmišljati. I onda je došla 2015., i ja koja sam očajnički tražila neku slamku da me izvuče iz tog stanja potištenosti. I dogodila se ..."Čudna ili čudesna"
Dan koji neću nikada zaboraviti. Trenutak koji je promijenio sve. Jer kao da se u meni konačno opet upalilo svjetlo koje se godinu dana nije usudilo ni pomisliti da zasvijetli. Jer čemu? Ionako nije imalo smisla. I nikome ne mogu objasniti što se u meni dogodilo u trenutku kad sam čula prvi puta ovu pjesmu i otkrila ljude koji su sada postali tako veliki dio mog života. Puno sam puta čula u ovih godinu dana da pretjerujem, da ne može sve biti tako sjajno kako ja to opisujem. Većinom od ljudi koji se nisu ni potrudili razumjeti me. I ne krivim ih....malo tko to može shvatiti. Samo onaj tko je prošao isto što i ja i pokušao naći neki svoj način da izliječi dušu, nakon što je nekako uspio izliječiti tijelo. Oni koji me vole, i koji žive uz mene - oni razumiju. I to je valjda dovoljno.

Godina koja je počela malo čudno, a završila tako čudesno. Godina u kojoj sam nakon toliko godina opet otišla na jedan koncert posvećen danu žena, jer sam silno željela vidjeti da li Silente stvarno uživo zvuči tako sjajno kako svi pričaju. Naravno da zvuče. I puno bolje nego što ljudi pričaju.

Godina u kojoj sam konačno počela opet voljeti samu sebe pa sam onda mogla opet voljeti i drage ljude koji me okružuju. Ljudi koji su jedva čekali da ponovo vide smiješak na mom licu pun optimizma, i da suze koje se nekad pojave budu samo suze radosnice. Mjeseci koji su svejedno nekad bili ispunjeni strahom i neizvjesnošću jer kontrole kod liječnika svakih dva tri mjeseca kao da su tu da me malo spuste na zemlju. Da ne zaboravim ono što nikad neću i ne smijem zaboraviti. Da nije sve ko što se čini i da se moram čuvati. Ali i te sam kontrole preživjela i proživjela, premda u strahu, sa osmijehom na licu....Hrabro, slušajući najdraže pjesme i sama sebi govoreći: samo pravo, Suzi.

Toliko divnih, dragih ljudi sam upoznala proteklih mjeseci. Da mi je to netko pričao ne bih vjerovala. Zato i ne zamjeram onim ljudima koji sarkastično komentiraju da sve to nije moguće i da opet malo pretjerujem. Žena koja mi je nakon dva razgovora rekla da smo slične kao da nas je ista majka rodila. Ili mlada Dubrovčanka koja sa obitelji živi daleko od svog Grada a toliko pati za njim, a ima srce veliko kao planeta. Djevojke koje su se tek nedavno upoznale a čini im se da se znaju oduvijek i najbolje su prijateljice koje dijele i dobro i zlo. Suze i smijeh. I svaki njihov telefonski poziv meni razveseli me toliko da one to ne mogu ni shvatiti. Mogla bih danima nabrajati.

Naravno, nije uvijek sve idealno. Kao uvijek u životu, sretneš ili upoznaš i ljude koji te razočaraju. Dvoličnost, malo zlobe, možda mrvica zavisti premda mi još nije sasvim jasno zbog čega. Ali sve se to brzo zaboravi kad se sjetim šestoro ljudi koji hodaju ovim svijetom toliko pozitivni, sa toliko ljubavi u očima. Pogled pun topline koji kao da te tješi dok ti govori potpuno banalne stvari poput: dobar dan, kako ste, šta ima? Sve je lako dok god takvi ljudi hodaju planetom. Ništa nije nemoguće, dokle god postoje ljudi koji su spremni ići glavom kroz zid da rade ono što vole, sa tolikom vatrom u srcu i u očima. Zaborave se onda, vrlo brzo, oni koji kao da se nekad namjerno trude da ti nanesu bol nekom ciničnom rečenicom ili pomalo zlobnom primjedbom. Srca skorena u glinu....takvih uvijek ima. I na takve se odavno ne obazirem. Neću onda ni pisati o njima....nisu zaslužili.

Bila je ovo posebna godina. Moja obitelj, koja je nakon prošle turbulentne godine konačno imala jednu godinu koju će pamtiti po sretnim danima. Djeca koja su skoro odrasli ljudi. Kči koja me razumije bolje od bilo koga. Koja zna što mislim i kad se samo mudro nasmiješim. I koja je uz mene kad mi se čini da nitko nije. I naravno, moja druga polovica koji vidi da mu žena konačno diše "punim plućima" i smiješi se.

Neki susreti s dragim ljudima, neke pjesme na glas otpjevane, emocije koje ne možeš opisati. Sreća u srcu jer je sretan netko koga si zavolio kao obitelj. Frustracija kad na licu vidiš nervozu, znaš da nešto nije u redu a ne možeš pomoći. Život, u prosjeku lijep, nekad bolji nekad lošiji....

Oprostila sam se sa starom godinom presretna što je bila takva i s nadom u srcu da će slijedeća biti još ljepša. Još više uzbuđenja, još više smijeha i još više divnih ljudi oko mene. Suze će biti samo radosnice, to sam sama sebi obečala. Tu sam, jaka sam, nasmiješena, sa pjesmom u srcu. Zaljubljena u život, u sretne osmijehe svoje djece i osmijehe ljudi koji su mi poput obitelji. Radujem se novim pjesmama, novom proljeću, najviše od svega novim susretima sa predragim ljudima..... Samo pravo, i nikako drugačije.....


- 12:10 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< siječanj, 2016 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Kolovoz 2019 (1)
Listopad 2018 (1)
Kolovoz 2018 (1)
Srpanj 2018 (1)
Lipanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Prosinac 2017 (1)
Studeni 2017 (1)
Listopad 2017 (1)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (1)
Travanj 2017 (2)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (2)
Rujan 2016 (1)
Kolovoz 2016 (1)
Srpanj 2016 (2)
Lipanj 2016 (3)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (3)
Ožujak 2016 (2)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (6)
Listopad 2015 (6)
Rujan 2015 (6)
Kolovoz 2015 (9)
Srpanj 2015 (6)
Lipanj 2015 (5)
Svibanj 2015 (7)
Travanj 2015 (18)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • Kad sam imala trinaest godina, pisala sam dnevnik. Kao i većina curica. Jer sam htjela neke svoje misli zapisati, ali da ostanu skrivene. Nisam htjela da itko dozna o čemu razmišljam. To je bilo onda. Sada, tridesetak godina kasnije, opet želim zapisati neke svoje misli, ali želim da ih netko pročita. Možda moje misli nekima neće značiti ništa. A možda će nekome značiti sve....

Linkovi




  • "Ono što ostaje je naše djelo i životi koje mijenjamo. Ne postoji taj uspjeh koji će nam značiti više od divnih ljudi koje smo upoznali zbog njega.".


    NEOBRANJIVO

    Kako da te ne volim kad svi misle da te volim
    kako da ne gorim kada misle svi da gorim
    nameće se kao greška nešto čemu ne znam ime
    i kako da ne boli kad svak pita boli li me

    Samo pravo, samo pravo
    srce moje sanjivo
    kako da se brani
    što je neobranjivo

    samo hrabro, samo hrabro
    to mora biti rješivo,
    ali čime da se tješi
    što je neutješivo


    Silente na facebooku



    Misleći da ima izbor
    Ne shvaća tko koga vreba
    Srce moje grabežljivo
    Ni puknut ne zna kako treba





  • Suzana Gubina

    Create Your Badge

    LOVAC NA ČUDESA

    Slobodno ko ptica
    šetaš mi kroz san
    i glumiš da si dijete
    a ja glumim da sam ja

    Tiha kao srce
    i besplatna ko dah
    mirišeš na sol
    i mirišeš na mrak

    Ne gledam u ime
    ni u perje koje nosiš
    šapni mi što piješ
    da ti mogu reći tko si

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa

    Slobodna ko ptica
    i predvidljiva ko dan
    glumiš da si dijete,
    a ja glumim da spavam

    Snažan kao prva ljubav
    s lovorom u kosi
    opijen kao luda rijeka
    što me tebi nosi

    Barabama ostavljam svijet,
    a nek oni ostave mi tebe
    samo tebe volim
    i kad ne volim sebe

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa


    Ja ti čuvam leđa
    ja te sanjam dok sam budan,
    al ne zamjeri svijetu
    on nije navik'o na čuda

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa

    tekst: Sanin Karamehmedović
    glazba: Tibor Karamehmedović

    Lovac na čudesa - SILENTE