Marketing
Priča o četiri žene....
Ovo je priča o četiri žene.
Četiri žene koje se toliko razlikuju jedna od druge, da se vjerojatno nikada ne bi upoznale da okolnosti nisu bile takve.
I nisu se upoznale. Ne u onom pravom smislu te riječi, nisu još nikad pogledale jedna drugoj u oči i stisnule si ruku. Još nisu. A opet, na trenutke im se čini da se poznaju cijeli život. Zvuči nemoguće, zar ne? Da mi je netko pričao ovakvu priču prije godinu dana rekla bi da laže. Da su takve stvari nemoguće. Ljudi se mogu upoznati samo razgovarajući dugo, dugo, gledajući se u oči, pa i onda se ne upoznaju kako treba. Čak ni nakon dvadeset godina. I to je možda istina. Ako se ne radi o ženama koje svaka ima svoju životnu priču koja ih je u jednom trenu probala baciti na tlo i uništiti. I sve četiri su u istoj stvari našle slamku za spas. U istoj ljubavi, istim stihovima, isti su im ljudi promijenili život. Nije ni čudo da im se čini da se poznaju cijeli život, i da jedna drugoj dovršavaju misli i rečenice. Njih četiri, koliko god bile različite, razmišljaju o životu na isti način.
Mlada žena, majka troje prekrasne djece, koja je zbog ljubavi i svoje obitelji otišla iz svog Grada da bi gradila svoj život. A opet, nema dana da ne pomisli na svoj grad, svoje ulice, svoje roditelje i prijatelje. Rastrgana između dva svijeta, onog što voli najviše na svijetu, muža i djece, i grada koji nikog ne ostavlja ravnodušnim. Ljudi koji ga nikad nisu vidjeli dali bi sve da ga posjete i osjete barem mrvicu one južnjačke topline, a ljudi koji odlaze iz njega uvijek se vraćaju i ne mogu dugo izdržati bez svojih zidina. Kako onda ona ne bi bila tužna što nije tamo, uz svoje ljude? A voli svoju djecu i muža više od života....i samo jedna stvar ju može utješiti. "Ma, probajmo još jednom, zubima se za me drži...."
Druga od njih četiri, mlada žena koja iza sebe ima priču koju tek treba završiti. Priča koja je trajala godinama i zarobila ju u nešto što ni jedna žena ne bi trebala proživljavati. Bila je dovoljno hrabra da se izvuče iz pakla i pokuša živjeti svoj život onako kako ona to želi. Treba vremena i snage da se stvari stave na svoje mjesto. Treba jako puno strpljenja i jako puno ljubavi prema sebi i životu. I treba ti glazba koja liječi dušu i koja ti svako jutro daje snagu da ustaneš. I da se boriš, protiv svih i svakoga tko ti želi nauditi. I treba ti par prijatelja koji su spremni saslušati te u svakom trenutku. Onaj osjećaj da nisi sam.
Tu je i djevojka koja toliko zrači optimizmom na prvi pogled da te razveseli samo pogled na fotografiju i njen široki osmijeh. I nema se tu više što puno opisivati. Nije sve ko što se čini i iza tog čarobnog osmijeha se krije priča. Kao iza svakog osmijeha. Razočarenje, možda u ljude, možda u ljubav. Ali biti će to dobro. Mladost rješava i najgore probleme. Samo ti treba dovoljno hrabrosti i optimizma....i možda poneka dobra pjesma, da ti skrene misli sa onog ružnog.
I na kraju, tu je žena koja je dovoljno luda i hrabra da piše priču o četiri žene. Moju priču već znate, neću je opet pričati. Znate za jednu godinu u mom životu koju želim što prije zaboraviti i godinu koja je iza mene koju neću zaboraviti nikada. A sada idemo dalje. Uz iste pjesme, iste drage ljude... Uz neke nove prijatelje za cijeli život i šest mladih srca koja gore za ovo što im se događa, i koji nisu ni svjesni koliko su promijenili život nekim ljudima. Zvuči patetično, i zvuči sladunjavo, kao obično...znam. Ali to je ljubav. Ne morate shvatiti o čemu pričam, ne očekujem to od nikoga. I neću objašnjavati više nikome što mi znači Silente. Njima ne moram reči više ni riječi, dovoljno je da ih pogledam i oni znaju. A to je meni dovoljno. I znaju da sam tu za njih, što god im ikad bude trebalo. Ako ništa drugo, da im samo kažem da ih volim i da im želim ono što si sami žele....život pun glazbe i ljubavi. To je dovoljno za sreću.
A ovim dragim ženama se moram zahvaliti. Na tome što su prepoznale u meni ljubav koju osjećam a nisu me nikada vidjele. I na želji da mi uljepšaju rođendan. Neke stvari očekuješ od svojih najbližih ali ne i od ljudi koje tek trebaš upoznati u pravom smislu te riječi. Divno je kad osjetiš da te ljudi razumiju, i da možeš sa nekim pričati o čemu god želiš. Možeš se smijati i plakati, ispričati neke priče koje ne želiš ni mužu ispričati, jer budimo realni, ne moraju muževi baš znati sve...Neke skrivene misli, tajne iz prošlosti, neko breme koje možda nosiš godinama ali nije za svačije uši.
I želim im reći da će sve biti dobro. I nek ostanu ovako iskrene i zaljubljene u život kao do sada.
Četiri žene....svaka sa svojom pričom, toliko različite a tako slične...a svaka želi samo malo ljubavi i osmijeh na licu....
Samo pravo, drage moje prijateljice i vidimo se uskoro....
Post je objavljen 16.01.2016. u 08:47 sati.