Marketing
Ovo je bila stvarno posebna godina. One prethodne, 2014. - nje se ne volim baš ni sjetiti. Neke stvari u životu ne možeš zaboraviti ali se možeš truditi što manje o njima razmišljati. I onda je došla 2015., i ja koja sam očajnički tražila neku slamku da me izvuče iz tog stanja potištenosti. I dogodila se ..."Čudna ili čudesna"
Dan koji neću nikada zaboraviti. Trenutak koji je promijenio sve. Jer kao da se u meni konačno opet upalilo svjetlo koje se godinu dana nije usudilo ni pomisliti da zasvijetli. Jer čemu? Ionako nije imalo smisla. I nikome ne mogu objasniti što se u meni dogodilo u trenutku kad sam čula prvi puta ovu pjesmu i otkrila ljude koji su sada postali tako veliki dio mog života. Puno sam puta čula u ovih godinu dana da pretjerujem, da ne može sve biti tako sjajno kako ja to opisujem. Većinom od ljudi koji se nisu ni potrudili razumjeti me. I ne krivim ih....malo tko to može shvatiti. Samo onaj tko je prošao isto što i ja i pokušao naći neki svoj način da izliječi dušu, nakon što je nekako uspio izliječiti tijelo. Oni koji me vole, i koji žive uz mene - oni razumiju. I to je valjda dovoljno.
Godina koja je počela malo čudno, a završila tako čudesno. Godina u kojoj sam nakon toliko godina opet otišla na jedan koncert posvećen danu žena, jer sam silno željela vidjeti da li Silente stvarno uživo zvuči tako sjajno kako svi pričaju. Naravno da zvuče. I puno bolje nego što ljudi pričaju.
Godina u kojoj sam konačno počela opet voljeti samu sebe pa sam onda mogla opet voljeti i drage ljude koji me okružuju. Ljudi koji su jedva čekali da ponovo vide smiješak na mom licu pun optimizma, i da suze koje se nekad pojave budu samo suze radosnice. Mjeseci koji su svejedno nekad bili ispunjeni strahom i neizvjesnošću jer kontrole kod liječnika svakih dva tri mjeseca kao da su tu da me malo spuste na zemlju. Da ne zaboravim ono što nikad neću i ne smijem zaboraviti. Da nije sve ko što se čini i da se moram čuvati. Ali i te sam kontrole preživjela i proživjela, premda u strahu, sa osmijehom na licu....Hrabro, slušajući najdraže pjesme i sama sebi govoreći: samo pravo, Suzi.
Toliko divnih, dragih ljudi sam upoznala proteklih mjeseci. Da mi je to netko pričao ne bih vjerovala. Zato i ne zamjeram onim ljudima koji sarkastično komentiraju da sve to nije moguće i da opet malo pretjerujem. Žena koja mi je nakon dva razgovora rekla da smo slične kao da nas je ista majka rodila. Ili mlada Dubrovčanka koja sa obitelji živi daleko od svog Grada a toliko pati za njim, a ima srce veliko kao planeta. Djevojke koje su se tek nedavno upoznale a čini im se da se znaju oduvijek i najbolje su prijateljice koje dijele i dobro i zlo. Suze i smijeh. I svaki njihov telefonski poziv meni razveseli me toliko da one to ne mogu ni shvatiti. Mogla bih danima nabrajati.
Naravno, nije uvijek sve idealno. Kao uvijek u životu, sretneš ili upoznaš i ljude koji te razočaraju. Dvoličnost, malo zlobe, možda mrvica zavisti premda mi još nije sasvim jasno zbog čega. Ali sve se to brzo zaboravi kad se sjetim šestoro ljudi koji hodaju ovim svijetom toliko pozitivni, sa toliko ljubavi u očima. Pogled pun topline koji kao da te tješi dok ti govori potpuno banalne stvari poput: dobar dan, kako ste, šta ima? Sve je lako dok god takvi ljudi hodaju planetom. Ništa nije nemoguće, dokle god postoje ljudi koji su spremni ići glavom kroz zid da rade ono što vole, sa tolikom vatrom u srcu i u očima. Zaborave se onda, vrlo brzo, oni koji kao da se nekad namjerno trude da ti nanesu bol nekom ciničnom rečenicom ili pomalo zlobnom primjedbom. Srca skorena u glinu....takvih uvijek ima. I na takve se odavno ne obazirem. Neću onda ni pisati o njima....nisu zaslužili.
Bila je ovo posebna godina. Moja obitelj, koja je nakon prošle turbulentne godine konačno imala jednu godinu koju će pamtiti po sretnim danima. Djeca koja su skoro odrasli ljudi. Kči koja me razumije bolje od bilo koga. Koja zna što mislim i kad se samo mudro nasmiješim. I koja je uz mene kad mi se čini da nitko nije. I naravno, moja druga polovica koji vidi da mu žena konačno diše "punim plućima" i smiješi se.
Neki susreti s dragim ljudima, neke pjesme na glas otpjevane, emocije koje ne možeš opisati. Sreća u srcu jer je sretan netko koga si zavolio kao obitelj. Frustracija kad na licu vidiš nervozu, znaš da nešto nije u redu a ne možeš pomoći. Život, u prosjeku lijep, nekad bolji nekad lošiji....
Oprostila sam se sa starom godinom presretna što je bila takva i s nadom u srcu da će slijedeća biti još ljepša. Još više uzbuđenja, još više smijeha i još više divnih ljudi oko mene. Suze će biti samo radosnice, to sam sama sebi obečala. Tu sam, jaka sam, nasmiješena, sa pjesmom u srcu. Zaljubljena u život, u sretne osmijehe svoje djece i osmijehe ljudi koji su mi poput obitelji. Radujem se novim pjesmama, novom proljeću, najviše od svega novim susretima sa predragim ljudima..... Samo pravo, i nikako drugačije.....
Post je objavljen 01.01.2016. u 12:10 sati.