Marketing
Ruke kud bi nisu znale, usne zamucale....
Dobro, možda ne baš od kad znam za sebe, ali sigurno od onih prvih teenagerskih godina kad sam počela upoznavati svijet oko sebe i kada sam trebala dati svijetu da upozna mene. Kad god bi se srela sa nekim, upoznala nove ljude, uvijek su imali isti dojam o meni: da sam ledena princeza, pomalo ohola i uobražena. Nedodirljiva. Vidjela sam im to u očima. Neku vrstu osude, jer se nisam na prvu loptu odmah počela smijati ili nisam prihvaćala nečiji način da mi priđe. Dugo mi je trebalo da shvatim da na neki način odbijam ljude od sebe. Nisam bila sasvim sigurna tada zašto to radim? Zašto sam oko sebe stvorila nevidljivi zid i nisam dala svakome da mi priđe. Trebalo je neizmjerno puno vremena, tako puno priče i iskrenih pogleda da bi se ja otvorila prema nekome.
Shvatila sam u jednom trenutku da mi je to velika prepreka u životu. Da mi smeta ta moja stidljivost i maska koju sam nosila. I svim sam se silama borila protiv toga. Koliko god mi teško padalo, na silu sam ulazila sama u kafić, popiti kavu. I bila sam svjesna pogleda, i vrlo hrabro bi odglumila da mi nije stalo. Da mi ne smeta što sam tih nekoliko trenutaka u centru pažnje. I uspjela sam. Ono što se nekome činilo možda tako jednostavno i banalno, a što je meni pričinjavao tako veliki problem u jednom trenutku je postalo malo jednostavnije.
Još uvijek ne volim biti u centru pažnje, i mislim da bi se zemlja otvorila da moram deset riječi izgovoriti pred malo većom skupinom ljudi. I još uvijek mi je jako teško pogledati čovjeka u oči i reći što osjećam. Sve ove silne riječi koje sam u stanju u jednom dahu napisati, nestale bi u trenu.
Vjerojatno zato i pišem. I valjda mi zato nije teško napisati nešto i biti svjesna da će to pročitati svi. Jer, to je vjerojatno jedini način na koji će bilo tko ikada moći doznati što ja stvarno mislim i osjećam. Može se, vjerojatno, puno toga pročitati i u mojim očima. Kažu da oči sjaje posebnim sjajem kad razgovaraš s nekim do koga ti je jako stalo i kad želiš reći nešto vrlo važno. Ako ispred tebe stoji osoba koja će taj sjaj moći prepoznati. Pa mu možda i ne moraš puno toga reći. Jer je sve odavno već jasno. Ali to su tako rijetki trenutci i tako brzo prođu. Možda nisu dovoljni.
Zašto ovo pišem? Zato jer sam u jednom trenu zaboravila na to da se cijeli život borim protiv same sebe i da me ljudi možda doživljavaju sasvim drukčijom od one kakva stvarno jesam. Pa sam ja, koja dobro znam kako je to kad ne znaš što bi sam sa sobom, jer ti je netko nešto rekao ili te pogledao, donijela svoj sud o nekoj drugoj osobi na osnovu svog prvog dojma. I bila u čudu jer nisam mogla sama sebi protumačiti pomalo čudno, rezervirano ponašanje. Možda čak pomalo i nespretno. I tek sam prije nekoliko dana, slušajući tu osobu kako pokušava objasniti da mu je teško funkcionirati u svijetu u kojem svi misle da se mora stalno smješkati i biti druželjubiv prema svima, tek sam tada shvatila da sam pogriješila.
Nije lako biti otvoren, prema svima, strancima, osobama koji si daju za pravo da ti priđu, zagrle, poljube, ili samo stisnu ruku. Zamišljaju da te poznaju jako dobro, samo na osnovu onog što su čuli o tebi....a zapravo nemaju pojma. Najradije bi se sakrio od svih tih ljudi, a svjestan si da ne možeš. A možda se u dubini duše ni ne želiš skrivati. Jer te pokreće jedna druga ljubav i vatra, a ona je jača od svake druge emocije. Želiš samo da te ljudi ne peglaju glupim pitanjima, dosadnim izjavama. Želiš nekada samo malo mira.
I tko zna koliko sam ljudi tako krivo procijenila i možda i odbila od sebe. Kao što je toliko ljudi krivo procijenilo mene. Nije dobro naglo donositi zaključke. Ni o čemu. Nije sve k'o što se čini....nikad nije.
Ljudi su velika zagonetka. Osim ako pogledaš duboko u oči. Jer ja stvarno vjerujem da su oči ogledalo duše.
Zato, ako vam se nekad čini da sam bila hladna, rezervirana dok sam s vama razgovarala, ili ste pomislili da sam ohola, uobražena i nevjerojatno drska, uzmite minutu vremena i pogledajte me u oči. Možda ćete u njima pronaći ono što me stvarno pokreče. Možda ćete vidjeti toplinu, ljubav, pa čak i strah.
Vidjeti ćete pravu mene. Bez maske....koju ni nakon toliko godina nisam uspjela potpuno skinuti sa svog lica. Tu je ona, nevidljiva maska koja padne samo kad sam s ljudima koje stvarno volim, i kad se osjećam voljenom i sigurnom.....
A ja sam rekla da nikad nisam voljela ovako.....
Rekla si - SILENTE
Post je objavljen 30.01.2016. u 20:44 sati.