Tišina koja govori

subota, 30.01.2016.

Ruke kud bi nisu znale, usne zamucale....

Od kad znam za sebe, uvijek sam imala isti problem.

Dobro, možda ne baš od kad znam za sebe, ali sigurno od onih prvih teenagerskih godina kad sam počela upoznavati svijet oko sebe i kada sam trebala dati svijetu da upozna mene. Kad god bi se srela sa nekim, upoznala nove ljude, uvijek su imali isti dojam o meni: da sam ledena princeza, pomalo ohola i uobražena. Nedodirljiva. Vidjela sam im to u očima. Neku vrstu osude, jer se nisam na prvu loptu odmah počela smijati ili nisam prihvaćala nečiji način da mi priđe. Dugo mi je trebalo da shvatim da na neki način odbijam ljude od sebe. Nisam bila sasvim sigurna tada zašto to radim? Zašto sam oko sebe stvorila nevidljivi zid i nisam dala svakome da mi priđe. Trebalo je neizmjerno puno vremena, tako puno priče i iskrenih pogleda da bi se ja otvorila prema nekome.

Shvatila sam u jednom trenutku da mi je to velika prepreka u životu. Da mi smeta ta moja stidljivost i maska koju sam nosila. I svim sam se silama borila protiv toga. Koliko god mi teško padalo, na silu sam ulazila sama u kafić, popiti kavu. I bila sam svjesna pogleda, i vrlo hrabro bi odglumila da mi nije stalo. Da mi ne smeta što sam tih nekoliko trenutaka u centru pažnje. I uspjela sam. Ono što se nekome činilo možda tako jednostavno i banalno, a što je meni pričinjavao tako veliki problem u jednom trenutku je postalo malo jednostavnije.

Još uvijek ne volim biti u centru pažnje, i mislim da bi se zemlja otvorila da moram deset riječi izgovoriti pred malo većom skupinom ljudi. I još uvijek mi je jako teško pogledati čovjeka u oči i reći što osjećam. Sve ove silne riječi koje sam u stanju u jednom dahu napisati, nestale bi u trenu.

Vjerojatno zato i pišem. I valjda mi zato nije teško napisati nešto i biti svjesna da će to pročitati svi. Jer, to je vjerojatno jedini način na koji će bilo tko ikada moći doznati što ja stvarno mislim i osjećam. Može se, vjerojatno, puno toga pročitati i u mojim očima. Kažu da oči sjaje posebnim sjajem kad razgovaraš s nekim do koga ti je jako stalo i kad želiš reći nešto vrlo važno. Ako ispred tebe stoji osoba koja će taj sjaj moći prepoznati. Pa mu možda i ne moraš puno toga reći. Jer je sve odavno već jasno. Ali to su tako rijetki trenutci i tako brzo prođu. Možda nisu dovoljni.

Zašto ovo pišem? Zato jer sam u jednom trenu zaboravila na to da se cijeli život borim protiv same sebe i da me ljudi možda doživljavaju sasvim drukčijom od one kakva stvarno jesam. Pa sam ja, koja dobro znam kako je to kad ne znaš što bi sam sa sobom, jer ti je netko nešto rekao ili te pogledao, donijela svoj sud o nekoj drugoj osobi na osnovu svog prvog dojma. I bila u čudu jer nisam mogla sama sebi protumačiti pomalo čudno, rezervirano ponašanje. Možda čak pomalo i nespretno. I tek sam prije nekoliko dana, slušajući tu osobu kako pokušava objasniti da mu je teško funkcionirati u svijetu u kojem svi misle da se mora stalno smješkati i biti druželjubiv prema svima, tek sam tada shvatila da sam pogriješila.

Nije lako biti otvoren, prema svima, strancima, osobama koji si daju za pravo da ti priđu, zagrle, poljube, ili samo stisnu ruku. Zamišljaju da te poznaju jako dobro, samo na osnovu onog što su čuli o tebi....a zapravo nemaju pojma. Najradije bi se sakrio od svih tih ljudi, a svjestan si da ne možeš. A možda se u dubini duše ni ne želiš skrivati. Jer te pokreće jedna druga ljubav i vatra, a ona je jača od svake druge emocije. Želiš samo da te ljudi ne peglaju glupim pitanjima, dosadnim izjavama. Želiš nekada samo malo mira.

I tko zna koliko sam ljudi tako krivo procijenila i možda i odbila od sebe. Kao što je toliko ljudi krivo procijenilo mene. Nije dobro naglo donositi zaključke. Ni o čemu. Nije sve k'o što se čini....nikad nije.

Ljudi su velika zagonetka. Osim ako pogledaš duboko u oči. Jer ja stvarno vjerujem da su oči ogledalo duše.

Zato, ako vam se nekad čini da sam bila hladna, rezervirana dok sam s vama razgovarala, ili ste pomislili da sam ohola, uobražena i nevjerojatno drska, uzmite minutu vremena i pogledajte me u oči. Možda ćete u njima pronaći ono što me stvarno pokreče. Možda ćete vidjeti toplinu, ljubav, pa čak i strah.

Vidjeti ćete pravu mene. Bez maske....koju ni nakon toliko godina nisam uspjela potpuno skinuti sa svog lica. Tu je ona, nevidljiva maska koja padne samo kad sam s ljudima koje stvarno volim, i kad se osjećam voljenom i sigurnom.....

A ja sam rekla da nikad nisam voljela ovako.....

Rekla si - SILENTE
- 20:44 - Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< siječanj, 2016 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Kolovoz 2019 (1)
Listopad 2018 (1)
Kolovoz 2018 (1)
Srpanj 2018 (1)
Lipanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Prosinac 2017 (1)
Studeni 2017 (1)
Listopad 2017 (1)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (1)
Travanj 2017 (2)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (2)
Rujan 2016 (1)
Kolovoz 2016 (1)
Srpanj 2016 (2)
Lipanj 2016 (3)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (3)
Ožujak 2016 (2)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (6)
Listopad 2015 (6)
Rujan 2015 (6)
Kolovoz 2015 (9)
Srpanj 2015 (6)
Lipanj 2015 (5)
Svibanj 2015 (7)
Travanj 2015 (18)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • Kad sam imala trinaest godina, pisala sam dnevnik. Kao i većina curica. Jer sam htjela neke svoje misli zapisati, ali da ostanu skrivene. Nisam htjela da itko dozna o čemu razmišljam. To je bilo onda. Sada, tridesetak godina kasnije, opet želim zapisati neke svoje misli, ali želim da ih netko pročita. Možda moje misli nekima neće značiti ništa. A možda će nekome značiti sve....

Linkovi




  • "Ono što ostaje je naše djelo i životi koje mijenjamo. Ne postoji taj uspjeh koji će nam značiti više od divnih ljudi koje smo upoznali zbog njega.".


    NEOBRANJIVO

    Kako da te ne volim kad svi misle da te volim
    kako da ne gorim kada misle svi da gorim
    nameće se kao greška nešto čemu ne znam ime
    i kako da ne boli kad svak pita boli li me

    Samo pravo, samo pravo
    srce moje sanjivo
    kako da se brani
    što je neobranjivo

    samo hrabro, samo hrabro
    to mora biti rješivo,
    ali čime da se tješi
    što je neutješivo


    Silente na facebooku



    Misleći da ima izbor
    Ne shvaća tko koga vreba
    Srce moje grabežljivo
    Ni puknut ne zna kako treba





  • Suzana Gubina

    Create Your Badge

    LOVAC NA ČUDESA

    Slobodno ko ptica
    šetaš mi kroz san
    i glumiš da si dijete
    a ja glumim da sam ja

    Tiha kao srce
    i besplatna ko dah
    mirišeš na sol
    i mirišeš na mrak

    Ne gledam u ime
    ni u perje koje nosiš
    šapni mi što piješ
    da ti mogu reći tko si

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa

    Slobodna ko ptica
    i predvidljiva ko dan
    glumiš da si dijete,
    a ja glumim da spavam

    Snažan kao prva ljubav
    s lovorom u kosi
    opijen kao luda rijeka
    što me tebi nosi

    Barabama ostavljam svijet,
    a nek oni ostave mi tebe
    samo tebe volim
    i kad ne volim sebe

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa


    Ja ti čuvam leđa
    ja te sanjam dok sam budan,
    al ne zamjeri svijetu
    on nije navik'o na čuda

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa

    tekst: Sanin Karamehmedović
    glazba: Tibor Karamehmedović

    Lovac na čudesa - SILENTE