Tišina koja govori

srijeda, 15.02.2017.

Tišina tako glasna da ju moraš čuti....




Bila jednom jedna djevojka, nevina i naivna. Radovala se životu, uživala u svakom danu i čekala ljubav. Htjela je sve, ljubav za cijeli život, leptiriće u trbuhu, jake i glasne otkucaje srca. Željela je da joj netko izmakne tlo pod nogama i da ju nosi kao kap vode na dlanu. Da joj čita svaku želju iz očiju, i skida zvijezde s neba. Klišej iz petparačkih ljubavnih romana koje je čitala kad nije učila. To je željela...bajku.

Puno godina kasnije, shvatila je da bajke ne postoje. Da je život nešto drugo, a ne skidanje zvijezda sa neba. Da muškarci ne čitaju želje iz očiju nego čekaju da im kažeš što želiš. Da ju nitko neće nositi kao kap vode na dlanu, i da nikada neće dobiti onoliko ljubavi koliko je spremna pružiti. A bila je spremna pružiti sve. Cijelu sebe, bez ikakve ograde. Svaku emociju koju je osjetila morala je izreći. A nije imala kome jer sa druge strane je bila tišina. Tišina i nerazumijevanje. Ta ju je tišina gušila. Ostajala bi bez daha, i srce bi zastalo, ne zbog strasti nego zbog mučnog osjećaja da nije voljena. To je nešto što ni jedna žena ne može opisati, i nešto što ni jedna žena ne bi trebala osjetiti.

Zato je odlučila pobjeći iz te tišine. Tražila je spas u drugim ljudima, nekim drugim emocijama. Umjesto tišine izabrala je zvukove glazbe, milovanje violine i glasni zvuk gitare. I to je bio jedini način na koji se mogla i znala nositi sa svojim životom. Da nije bilo toga, možda bi našla ljubavnika? Znam, zvuči grozno... ali tko bi ju mogao osuditi? Žena koja nije voljena i usamljena je, spremna je nekad na sve da dobije to zrno ljubavi. Ona za to nije bila sposobna. Ne bi sebe mogla nikad više gledati istim očima da je to napravila. A opet, na neki način, varala je.... onu ljubav koju je trebala možda dati njemu, ali nije mogla jer je naišla na zid, dala je onima koji su bili spremni tu ljubav primiti...I toliko koliko ju je to spasilo, toliko ju je gurnulo još dublje. I iznenada je postala svjesna da se ne može i ne želi vratiti u oklop žene koja sve stavlja na prvo mjesto a sebe zaboravlja...nikada više. I to je bio trenutak kad je stavila točku na svoj brak.

Ta žena sada pije svoju kavu, sjedi sama u dnevnom boravku i razmišlja o svom životu. I smirena je. Jer tišina koju sada čuje je drukčija. Sama je, ali nije usamljena. Još uvijek traži utjehu u zvucima violine i glasnom treptaju električne gitare. Još uvijek ju topli glas podsjeća da mora biti hrabra i da je sve riješivo. I ona još uvijek vjeruje u ljubav, usprkos svemu. U onu ljubav koja se dogodi i promijeni ti kroj...
Jer bez obzira na sve, ona vjeruje u emociju koja se dogodi potpuno slučajno. Vjeruje u to da se možeš zaljubiti u nekog samo zbog jednog "hmm" ili boje glasa. Ili zbog jednog najobičnijeg: "Kako si? Jesi umorna?"

To jednostavno mora biti moguće. Vjeruje i dalje u one nemoguće ljubavi koje ruše sve pred sobom. Koja ne mari za kilometre, i ne razmišlja o preprekama. Bez obzira na sve, i dalje želi da joj netko izmakne tlo pod nogama i čita joj želje iz očiju. I dalje vjeruje u romane i bajke, kao kad je imala 17 godina. I želi strast. Neobuzdanu i divlju strast i sjaj u očima.... i nije važno da li je za cijeli život ili samo za ovaj tren. Život je i onako nepredvidljiv i nitko nije znao što nosi sutra.... ona je odlučila živjeti za danas. I možda sutra... netko je jednom rekao: "Cilj je svemir, pa dokle ide" ...

Jučer je sa smiješkom gledala objave na facebooku, i čestitke za Valentinovo. Ona to nije zvala danom zaljubljenih. Za nju je Valentinovo bio i ostao dan ljubavi. Prema svakome. Prema djeci, roditeljima, prijateljima..ljubav prema omiljenom bendu koji joj je bio slamka za spas. Prema prijateljicama koje su brinule za nju i pitale ju svaki dan kako je.
Prema onom nekom tko je bio kilometrima daleko, a znao je sve ...i kad je bila tužna i kad je bila sretna...i bilo mu je bitno kako se osjeća... Takvi ljudi su bili ono što joj je davalo snagu. Takve ljubavi su bile ono što ju je i dalje pokretalo... Možda onda, uz takve ljubavi i tišina postane ugodna....

V.t. sretan

- 10:09 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< veljača, 2017 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28          

Kolovoz 2019 (1)
Listopad 2018 (1)
Kolovoz 2018 (1)
Srpanj 2018 (1)
Lipanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Prosinac 2017 (1)
Studeni 2017 (1)
Listopad 2017 (1)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (1)
Travanj 2017 (2)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (2)
Rujan 2016 (1)
Kolovoz 2016 (1)
Srpanj 2016 (2)
Lipanj 2016 (3)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (3)
Ožujak 2016 (2)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (6)
Listopad 2015 (6)
Rujan 2015 (6)
Kolovoz 2015 (9)
Srpanj 2015 (6)
Lipanj 2015 (5)
Svibanj 2015 (7)
Travanj 2015 (18)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • Kad sam imala trinaest godina, pisala sam dnevnik. Kao i većina curica. Jer sam htjela neke svoje misli zapisati, ali da ostanu skrivene. Nisam htjela da itko dozna o čemu razmišljam. To je bilo onda. Sada, tridesetak godina kasnije, opet želim zapisati neke svoje misli, ali želim da ih netko pročita. Možda moje misli nekima neće značiti ništa. A možda će nekome značiti sve....

Linkovi




  • "Ono što ostaje je naše djelo i životi koje mijenjamo. Ne postoji taj uspjeh koji će nam značiti više od divnih ljudi koje smo upoznali zbog njega.".


    NEOBRANJIVO

    Kako da te ne volim kad svi misle da te volim
    kako da ne gorim kada misle svi da gorim
    nameće se kao greška nešto čemu ne znam ime
    i kako da ne boli kad svak pita boli li me

    Samo pravo, samo pravo
    srce moje sanjivo
    kako da se brani
    što je neobranjivo

    samo hrabro, samo hrabro
    to mora biti rješivo,
    ali čime da se tješi
    što je neutješivo



    Silente na facebooku



    Misleći da ima izbor
    Ne shvaća tko koga vreba
    Srce moje grabežljivo
    Ni puknut ne zna kako treba





  • Suzana Gubina

    Create Your Badge

    LOVAC NA ČUDESA

    Slobodno ko ptica
    šetaš mi kroz san
    i glumiš da si dijete
    a ja glumim da sam ja

    Tiha kao srce
    i besplatna ko dah
    mirišeš na sol
    i mirišeš na mrak

    Ne gledam u ime
    ni u perje koje nosiš
    šapni mi što piješ
    da ti mogu reći tko si

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa

    Slobodna ko ptica
    i predvidljiva ko dan
    glumiš da si dijete,
    a ja glumim da spavam

    Snažan kao prva ljubav
    s lovorom u kosi
    opijen kao luda rijeka
    što me tebi nosi

    Barabama ostavljam svijet,
    a nek oni ostave mi tebe
    samo tebe volim
    i kad ne volim sebe

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa


    Ja ti čuvam leđa
    ja te sanjam dok sam budan,
    al ne zamjeri svijetu
    on nije navik'o na čuda

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa

    tekst: Sanin Karamehmedović
    glazba: Tibor Karamehmedović


    Lovac na čudesa - SILENTE