Tišina koja govori

četvrtak, 30.04.2015.

Prijateljstvo....

Imam prijateljicu još od djetinjstva. Živjele smo u istoj ulici, djetinjstvo provele zajedno u igranju na ulici, igrajući se s drugom djecom sve one pomalo zaboravljene igre. Prve izlaske, prve ljubavi, sve ono prvo što ti se događa u životu sve smo to zajedno doživljavale. U jednom trenutku, u životu, naravno, svaka je počela neki svoj "odrasli" život i malo smo se udaljile. Mene je život odveo iz naše ulice, u neki novi život, udaljen od roditelja....a ona je isto tako, svoju sreću našla u drugom dijelu grada.

No, kako to u životu zna biti, ponovo živimo u istoj ulici, i ponovo dijelimo životne situacije kao da nije bilo onih nekoliko godina praznine. Ja i moja obitelj vratili smo se u moju roditeljsku kuću, iz koje sam "pobjegla" jer nisam htjela da mi se roditelji miješaju u život. Shvatila sam da ne možeš bježati od svojih korijena i da je dobro vratiti se, barem na trenutak...postati svjestan odakle si krenuo i onda nastaviti dalje....

A ona, moja draga prijateljica, je na žalost, naglo, bez najave ostala bez onog što je voljela više od svega. Njena velika ljubav, njen muž, stradao je u prometnoj nesreći. Ne smijem se ni sjetiti tog dana. Kakva je to tuga. Ostati u tim godinama sama, i sa malim dvogodišnjim djetetom. Zato se vratila svojim roditeljima, jer je isto imala veliku potrebu vratiti se onima za koje je znala da ju bezrezervno vole.....

I sada smo tu...ponovo u našoj ulici. Nismo svaki dan zajedno, ne ispijamo svakodnevno kavice, jednostavno smo tu, i ja i ona, i obje to znamo.Nekad se čujemo telefonom, nekad se nađemo u gradu, pa zajedno prošetamo, slavimo zajedno dječije rođendane.

Kad sam se razboljela, i morala na operaciju, nisam joj odmah rekla. Bila sam u nekakvom polušoku, i nisam imala vremena reagirati, sve se događalo jako brzo. Možda joj nisam ni željela reči. Bojala sam se da će, ako joj to kažem, to postati još veća realnost, činjenica od koje sam i sama željela nekako pobjeći a nisam znala kako..... Tek kad sam nakon tjedan dva, ležala kod kuće oporavljajući se, i kad je zazvonio telefon, pomislila sam: "Bože, kako ću joj pogledati u oči, nisam joj se ni javila da joj kažem što mi se događa" ?
A ona je, onakva kakva je uvijek, prvo pitala da li mi što treba, i da joj se javim u bilo koje doba dana ili noći i da će sve napraviti da mi pomogne. I meni je to bilo poput tablete za bol, ništa drugo mi nije trebala reči. Nije mi trebalo ništa, ali je bila predivna pomisao da se mogu osloniti na nju. A ona je došla, nakon nekoliko dana, sa otvorenim srcem i vrečicama punim voća, slatkiša, meda, svega za što je mislila da bi mi moglo pomoći i uljepšati stvarnost.....

Prijateljstvo je prelijepa stvar. I ako je pravo, i iskreno, nema boljeg lijeka za dušu. I nije bitno ako se ne vidite godinama. Ima nešto što privlači ljude međusobno, neki magnet. Kao da su suđeni da budu bliski, da postanu prijatelji. I prije ili kasnije oni opet nađu put jedni prema drugima, bez obzira što ih je razdvojilo.

Ovih posljednjih mjeseci, o čemu god razmišljala, o čemu god pisala, na neki čudan način misli se prije ili kasnije vrate na isto....
Tako i sada kad pišem o prijateljstvu razmišljam o šestoro divnih mladih ljudi koji su radeći ono što vole najviše na svijetu postali prijatelji za cijeli život. Dva brata, toliko slična, a opet toliko različita, koji zajedno stvaraju glazbu u koju sam se zaljubila na prvi zvuk....i njihovi prijatelji koji zajedno sa njima njihovim pjesmama poklanjaju dušu, stvarajući nešto što ostavlja bez daha. I to ne bi bilo moguće da u svakom trenutku ne osjećaju što onaj drugi misli. Imam osjećaj da je nekad pogled dovoljan, i onaj drugi zna što misliš, i što si htio reči nekim stihom....i točno znaš koji dio sebe trebaš pokloniti toj pjesmi da bi ona postala ono što želiš....
Kad slušam njihove pjesme ja ne čujem samo glas, zvuk gitare, violine ili ritam bubnja...ja čujem sve to zajedno - pretvoreno u prekrasnu priču, nekad tužnu, ili sa prizvukom ljutnje, nekad sretnu...i svaki puta je priča drukčija....čak i ako slušam istu pjesmu, ovisno o tome da li sam ja tužna ili najsretnija osoba na svijetu....

Takve pjesme, prepune ljubavi, ne bi mogle nastati da ih ne rade ljudi koje veže čvrsto prijateljstvo. I ne bi mogli boriti se sa svime što ih okružuje, sa svom tom gužvom koja je nastala oko njih, da nisu u svakom trenutku svijesni da imaju jedni druge. Kad je jedan loše volje, drugi ga tješe i dižu. Poput obitelji. I kako da ih onda ne voliš? Iz njihovih očiju i osmijeha zrači ljubav, prema onome što rade, prema pjesmama koje stvaraju, prema ljudima koji ih vole i slušaju. Još nisam vidjela i doživjela da netko svoju publiku toliko voli. Sa toliko zahvalnosti što je netko odvojio pet minuta da čuje njihovu pjesmu ili večer odlučio provesti na njihovom koncertu. Kao da još ne mogu vjerovati da ih toliko ljudi voli....a ja ne mogu vjerovati da je postojalo vrijeme kad nisam znala za njih....naravno da ih volim....kako bi i moglo biti drugačije....ljubav se uzvraća ljubavlju....

ČUDNA ILI ČUDESNA - S I L E N T E

- 21:15 - Komentari (5) - Isprintaj - #

srijeda, 29.04.2015.

Neobranjive ljubavi

Ovo će zazvučati kao početak bajke....jedna od onih koje čitamo kao male djevojčice, pa se kasnije nadamo da ćemo baš mi sresti princa na bijelom konju. ... bila jednom....

Bila jednom jedna petnaestogodišnja djevojčica. Kažem djevojčica, premda se ona nije niti malo osjećala djevojčicom. Nisu ju više zanimale barbike, izrastala je u djevojku, pomalo sramežljivu ali sve više i više svjesna svijeta oko sebe. I ta, naoko povučena i sramežljiva djevojka dobila je konačno priliku otići na pravi koncert, bio je to koncert grupe Merlin. I bilo je to prije 25 godina....I dok je tako, sa prijateljicama, ushićeno sjedila u malenom separeu, i uživala prvi puta u atmosferi, malo dalje od nje grupica razuzdanih, pomalo pripitih mladića, tek nešto starijih od nje su bili u svom filmu, skakali, pjevali, i bili potpuno nesvjesni svijeta oko sebe. Barem se tako činilo....i onda se dogodilo. Djevojka je odjednom osjetila nečiju ruku na svom ramenu, okrenula se i jedan od tih mladića drsko ju je zagrlio i poljubio. Bez puno priče....ustvari, rekao je jednu stvar: ti mi se sviđaš....

Možete li zamisliti što se dogodi u glavi i u srcu petnaestogodišnje djevojke koja svoj prvi poljubac dobije na ovakav način? Rekao bi čovjek da će se uplašiti. Možda i naljutiti i odgurnuti ga....ali ona to nije učinila. Jer kad ga je pogledala u oči, vidjela je najdivnije zelene oči. I premda pomalo pijane, te su ju oči tako iskreno gledale. I to je bilo to....bez puno filozofije...djevojčica se prvi puta zaljubila, na prvi pogled...Nije bilo moguće odoljeti tom pogledu i neodoljivim rupicama na obrazima kad joj se nasmiješio.

I bila bi to jedna od onih priča...živjeli su sretno sve dok....sve dok nije završio koncert i ona otišla kući. Nije bilo nastavka priče, nije bilo velike ljubavi, sastanaka...ipak je ona imala samo petnaest godina, a on....kada se otrijeznio, shvatio je što je napravio i bilo ga je sram.

To bi vjerojatno bio kraj priče...u svakom drugom slučaju, osim u ovom.

Djevojčica je narasla, svoje srednjoškolske dane provela kao i sve druge djevojke, i imala lijepu dvogodišnju vezu sa ozbiljnim mladićem, kojem ne bi palo na pamet da se napije, i držao ju kao kap vode na dlanu. Tko ne bi bio sretan?
Što je to u nama da nismo zadovoljni onda kada bi to trebali biti? Kada zdrav razum govori da je sve onako kako samo možeš poželjeti. Jer djevojka iz ove priče nije htjela da ju netko drži kao kap vode na dlanu. Htjela je da ju netko potapše po ramenu i drsko ju poljubi kad se najmanje nada....Zato je pobjegla iz ove veze kad se sve činilo idealnim..

Izabrala je samoću, radije nego vezu sa nekim s kim nije bila sretna....i onda je jednog dana, sasvim slučajno vidjela opet one iste zelene oči. I znala je o kome se radi. Prepoznala ga je....a on nju nije. Jer njemu je onaj poljubac u onom trenutku možda nešto i značio, ali ga je vrlo brzo zaboravio....I kako je moguće da joj se opet približio, ovaj puta trijezan? Kasnije joj je rekao da se zaljubio u nju na prvi pogled, a ona je pomislila kako to nije prvi pogled, ali je prešutjela. Jer, još jednom nije mogla odoljeti tim istim rupicama i istim opasnim zelenim očima....Ali je ovaj puta bila odrasla mlada dvadesetogodišnja žena koja je itekako znala što želi. A on je bio jedan od onih muškaraca za koje znaš da su opasni, roker nježne duše, koji je volio brzinu, tetovaže, motore, i opasne poslove. Iako su svi znali da je hodajuća opasnost, sve su cure bile lude za njim....a on je volio samo jednu....a ona, koliko god bila zaljubljena u njega bila je bolno svjesna da ne može zamisliti svoju budućnost snjim. Voljela je njegovu dušu, ono nešto dobro u njemu što je samo ona vidjela, ali je mrzila to u što se pretvorio zbog viška energije, adrenalina, ljubavi prema opasnom.

I život ih je morao razdvojiti, nije bilo drugog načina......To je bila ljubav koja se nije dala obraniti, nikako....I sada, nakon dvadeset i koju godinu, ona je sretno udana žena, sa djecom na pragu punoljetnosti i mužem kojeg voli više od svega na ovom svijetu. I ništa u svom životu ne bi mijenjala. Ali, ipak, dogodi se da sasvim slučajno u gradu sretne njega....i nešto ju štrecne u srcu...i zapita se da li je učinila pravu stvar? I kad im se pogledi sretnu, ona postane bolno svjesna pitanja i u njegovim očima....

Ali odgovor se nameće sam od sebe....sve je točno onako kako treba biti....Život je čudan....možda svi imamo neku srodnu dušu negdje, neku svoju drugu polovicu.....ali nemaju svi sreću da ju sretnu barem na tren...

NEOBRANJIVO - S I L E N T E

- 20:41 - Komentari (3) - Isprintaj - #

utorak, 28.04.2015.

Koliko toliko

Trebalo mi je dva tri dana da se emocije barem malo slegnu. Ako je to moguće....I dok se oni koji čitaju ove redove sad s čuđenjem pitaju, što se to dogodilo, oni koji me znaju - jasno im je.....opet Silente....

Posljednji mjeseci meni su obojani Silente bojama, predivnim bojama ljubavi i zvukova.....I kako neće onda jedna nova pjesma u meni izazvati buru uzbuđenja i oduševljenja....jedna pjesma, koja se uvukla pod kožu istog trena kad sam ju čula. Kad sam vidjela spot, osjećaji su se samo pojačali. Divni ljudi, koji nisu htjeli snimiti spot na nekoj razvikanoj lokaciji, pričajući priču pjesme, sa glumcima i pretencioznim aranžmanima...oni su spot snimili tamo gdje se osjećaju najbolje, gdje su "doma". Na mjestu gdje provode vrijeme vježbajući, stvarajući svoje pjesme, radeći ono što najviše vole u životu. Jer znaju u svom srcu da mogu biti sretni samo dok rade ono što vole, i da samo tako i drugi ljudi oko njih mogu biti sretni.

I onda, gledaš video spot, i ne možeš vjerovati svojim očima, jer vidiš šestoro ljudi toliko opuštenih i sretnih, poput djece. A nisu više djeca. Vidi se to i po pjesmama. Nema više one dječije naivnosti. Pjesme su postale čvrste, intenzivne, na trenutke pomalo i drske.

Ali, da ovaj tekst ne bi postao "recenzija" nekih novih pjesama, jer nije mi to cilj, to...i samo to je razlog mojim velikim emocijama ovih dana. Kad nešto iščekuješ tjednima kao što sam ja nestrpljivo čekala tu novu pjesmu, i novi album, koliko god si siguran da će biti dobar, svejedno te malo strah. Bojiš se da će nova pjesma razbiti iluziju o njima. I onda pjesmu čuješ, protrneš iz prve, i svi strahovi nestanu. I preostane ti jedino da uživaš u toj pjesmi, nonstop ju slušajući, dok ti se ne dogodi da čuješ zvukove i predivni glas i dok spavaš.

I onda se jučer dogodio album....od ranog jutra, "dežurna" na deezeru da mi slučajno ne promakne pojavljivanje novih pjesama. Kakvo uzbuđenje, kolika sreća! I nisam jedina, vidjela sam to po reakcijama dragih ljudi koji su radili isto što i ja...vjerno čekali da čuju nove pjesme....i ostali oduševljeni, kao i ja. Dobro, možda smo mi svi malo neobjektivni. Znam da ja jesam. Zbog velike ljubavi i privrženosti koju osjećam, nekako mi se čini da ništa što oni rade ili otpjevaju ne može biti loše. To je tako kad nekog bezrezervno voliš. Zato moj sud nije ni bitan. Znam samo da je moj dan bio jučer sunčan, bez obzira što je padala kiša. Da su me ljudi još jednom čudno gledali, jer je čudno vidjeti da netko hoda gradom sa smiješkom na licu. A ja tog smješka nisam bila svjesna. On je dolazio negdje iznutra, iz mog srca, koje je divlje kucalo od oduševljenja. Nije bilo boli, nije bilo onog na trenutke teškog disanja, na koje sam već navikla, jer nemam izbora.....Nitko nije bio sretniji od mene tog trenutka....

I to sve ne pišem zbog toga jer želim još jednom pisati hvalospjeve jednom bendu kojeg mnogi možda još ni ne znaju ili ih ne zanima. Pišem ovo iz jednog drugog razloga.....

U životu možemo odabrati da od jutra do mraka radimo samo ono što moramo. Da bi život funkcionirao "koliko toliko". Idemo na posao, dolazimo kući, radimo sve ono što moramo...uvijek nešto moramo...I u tome izgubimo sami sebe. Zaboravimo koliko smo mi bitni u cijeloj toj priči. Jer, za sebe nemamo vremena...to je nešto što odgađamo, za vikend, za godišnji, za neki drugi život. A zaboravljamo da nema drugog života. Da moramo iskoristiti ono što možemo u ovom životu. Pa makar to značilo da će nas gledati kao da smo nešto skrivili, kao da smo egoisti koji mislimo samo na sebe.

Ja moram, kao što moram udisati zrak, uzeti sebi jedan dio dana i posvetiti se samo sebi. Jedino tako mogu sebe voljeti. I jedino tako će i drugi voljeti mene. Jer samu sebe smatram toliko važnom osobom u svom životu da si želim pokloniti vrijeme, tih sat vremena, pola dana, pa čak i cijeli dan ako treba....I ja to vrijeme provodim radeći ono što najviše volim. Slušajući meni najbolju glazbu na ovom svijetu. Promatrajući i prateći, najdraže ljude, koji su mi postali poput prijatelja...a uopće se ne poznajemo. I to me liječi. To me goni naprijed, daje mi snagu za sve nove izazove, za neke nove suze, za neke nove sretne trenutke. I onda, kad sam tako jaka i sretna, nitko mi ništa ne može. Nikakvi problemi mi se ne čine toliko veliki da ih ne bi mogla riješiti. Nema panike, nema straha....potpuno smirena suočavam se sa svime. I to vide oni najdraži i najvažniji ljudi u mom životu. I kao domino efekt, ja svoju snagu prenosim na njih. Jer nitko ne voli mamu vidjeti tužnu, slabu i razočaranu u život. Onda su tužni i oni.

Ja sad ne kažem da svi trebaju slušati Silente da bi se osjećali sretni i jaki...mada to i nije tako loša ideja. Probajte! Možda vas očaraju kao mene...a možda i ne, nije ni bitno....Ali, osluhnite sami sebe, i nađite u sebi neku ljubav, nešto što će vam dati snage za dalje. Nemojte poput robota hodati kroz život i raditi samo ono što morate. Nađite barem malo vremena za ono što volite, vi - samo vi....i prepustite se tome. Život će vam se činiti ljepšim, i sunce će vam zasjati kao što sja i meni, bez obzira na uporne kišne kapi na prozoru....što nam može malo kiše, oblaka, kad je duša ispunjena i sretna?......<3

KOLIKO TOLIKO - S I L E N T E - S I L E N T E

- 07:00 - Komentari (3) - Isprintaj - #

subota, 25.04.2015.

Moja inspiracija

Prije dva dana, slušajući intervju na radiju sa jednom izuzetnom mladom osobom, shvatila sam da sama sebi mogu postaviti neka pitanja koja su njemu postavljena. Kad sam počela pisati ovaj blog nisam baš puno razmišljala o tome zašto to radim. Rekli su mi da dobro pišem i da bi mogla to raditi pa sam poslušala. I od tada skoro svaki dan zapisujem svoje misli ovdje, poput dnevnika....samo što ovaj dnevnik može svatko pročitati. Ali, pravi motiv, ono nešto zbog čega pišem.....
U onom istom intervjuu koji sam slušala, osoba koju strašno cijenim zbog svega što sam o njemu saznala, čula, zaključila, rekao je da piše pjesme jer mu treba "nešto" da se makne od cijele gužve i strke koja se zbiva oko njega, da mu treba nešto da se opusti, i da je to jedini i najbolji način za to. I to je to....to je jako dobar razlog za pisanje pjesama, za pisanje bilo čega.

Ja ne mogu ni zamisliti strku koja se zbiva oko njega, jer to je jedan sasvim drukčiji svijet od ovog u kojem živim ja. Ali, svi mi živimo u nekom svom svijetu, isto tako posebnom, na svoj način, i svatko od nas svakodnevno proživljava svoju "gužvu" na svoj način. I svatko od nas mora naći neki svoj ventil, svoju "malu drogu", neki način na koji će se opustiti, odmaknuti se od svega i u tišini razmisliti o svemu, i raditi nešto što voli....nekome će to biti pisanje pjesama, nekome možda slikanje, a meni je to postao ovaj blog. Jer dok pišem, dok misli same naviru, postojim samo ja, moj laptop, tišina....ta svemoćna tišina....i možda, neka pjesma koja me dira na poseban način. I tih pol sata, možda sat, samo sam svoja....u tim trenutcima ja nisam ni majka, ni supruga, nisam naporni kupac u trgovini ili nečija susjeda....u tim trenutcima sam točno ono što želim i moram biti...

Čini se da se sprema kiša. Kad je tako oblačno vani i ja sam u nekom sjetnom, romantičnom raspoloženju, prisjećam se nekih prošlih vremena, maštam o nekim stvarima o kojima možda baš ne bi smjela....
Nekog je možda opila violina, mene je opilo nešto drugo...ali dobro je. Jer emocije su predivna stvar, samo ih treba znati pametno usmjeriti. I treba imati nekoga kome ih možeš pokloniti.

Ja, na sreću, imam pored sebe osobu prepunu razumijevanja, koja je bila uz mene kad mi je bilo najteže, i koji je bio poput tvrde stijene na koju sam se naslonila kada sam mislila da gubim tlo pod nogama.

Lijepo je znati da imaš nekoga pored koga i tišina zvuči predivno....riječi su nepotrebne, jedan pogled je dovoljan i sve je jasno....a nije uvijek idealno, jer ne može ni biti...to je život. Ima trenutaka kada bi pobjegla od svega, pa i od same sebe...
.........a onda me neka pjesma, neki predivan stih, ili neke očaravajuće nasmiješene oči koje su nekad plave, nekad zelene podsjete zašto se trudim....

I opet sve ima smisla...I to je ta emocija za koju živim, to nešto što me danima opija svojom glazbom, da me podsjeti - što te manje svijeta voli, to je lakše otići...zato ja ostajem....i budna sanjam....

Obitelj....ona konstanta koju imam u svom životu....svekrva, o kojoj su ispričani toliki vicevi, kojima sam se ja smijala....Dok mi se nije dogodila bolest, i ta žena za koju sam u nekim trenutcima mislila da me nikada neće prihvatiti, nije prestajala plakati. Bilo je trenutaka kad sam ja, koja se spremala za operaciju, morala tješiti nju. I tek tada, nakon dvadeset godina, ja sam shvatila da ta žena mene ustvari voli kao da sam joj kči. Moje majke nema već skoro dvadeset godina i ja najiskrenije mogu reči da je ova žena poput majke za mene. Strepila je cijelo vrijeme dok sam se spremala za bolnicu, brinula se za mene kad sam došla kući...Da živim još sto godina neću joj se moći dovoljno zahvaliti. U takvim trenutcima shvatiš tko te stvarno voli. Koliko god čudno zvučalo, drago mi je da sam se razboljela tada, jer mi je pomoglo da progledam, da vidim tko je stvarno uz mene, na koga mogu računati, a tko samo igra sporedne uloge u mom životu.

I dok razmišljam o tome kakvu divnu obitelj imam opet mi padaju na pamet riječi, ovo istog divnog, talentiranog mladića sa predivnom dušom pjesnika:

"Za mene marim ja i moja familija, svima drugima sam točka na nebu, nekom svijetla nekom tamna, ali to nije ni početak ni kraj priče. Samo zaplet, i to jedan od milion......"

- 19:36 - Komentari (3) - Isprintaj - #

četvrtak, 23.04.2015.

Općinjena Silente svijetom

Kakav je ovo dan bio!

A sve zbog jedne pjesme....tko bi rekao da jedna naoko tako nevažna stvar može uzdrmati emocije iz temelja. Od jutra sam čekala samo jedno, najavljenu premijeru nove pjesme Silentea. Radila sam svašta, bila u trgovini, šetnji, obavila sve moguće kućanske poslove samo da mi vrijeme prođe što prije. Znam da to zvuči prilično glupo i pomalo djetinjasto od mene. Ali ja mjesecima, svakodnevno slušam samo njihove pjesme, jer su mi hrana za dušu u svakom pogledu...i danas konačno, nova pjesma, nešto što još nisam čula i ja sam bila užasno uzbuđena....
...i pomalo me bilo strah. Nekada, kad nešto jako željno iščekuješ, bojiš se razočarenja. Da neće biti tako dobro kao što se nadaš, da će ti razbiti iluzije o njima. I onda sam, prije slušanja pjesme, pročitala tekst...i oborio me s nogu....

I od tog trenutka bila sam sigurna, pjesma će mi se svidjeti....trebalo je samo pričekati taj trenutak kada konačno mogu čuti zvukove koji prate ovako savršene, intenzivne i moćne stihove....

Toliko priče, toliko filozofije, zbog jedne pjesme? Malo ludo, jelda? Ali, kada ta pjesma pripada ljudima kojima se divim iz dana u dan sve više zbog njihovih pogleda na život, zbog te neizmjerne iskrenosti, i kada su oni, baš oni, zaslužni za to što se konačno opet osjećam "živom" i život je opet dobio smisao - tada to više nije samo još jedna nova pjesma. I sa istim žarom i nestrpljenjem čekam i ostatak drugog albuma.

I mogu ja tu pričati i pisati dok ne puknem zašto ih toliko volim, i možda me nitko neće razumijeti. Razumijeti će me samo oni koji dijele moju ljubav, koji su u njihovim pjesmama čuli isto što i ja. Danas dok sam čitala komentare i reakcije na pjesmu, htjela sam da bude što više komentara, da im što više ljudi napiše kako je pjesma super, kako ih vole..
Ako sam se ja pribojavala reakcije ljudi, kako je tek njima?
Može li itko shvatiti kako se moraš osjećati kad napraviš nešto, napišeš pjesmu, i ta pjesma je dio tebe, dio tvoje duše, i onda sa strahom taj dio sebe pružaš na dlanu ostalima, i silno želiš da svi shvate što si htio reči?
I dok objašnjavaš ostatku svijeta koliko ti ta pjesma znači, glas ti drhti?

Puno se emocija slilo u mene danas. Od straha, neizvjesnosti, nestrpljenja, uzbuđenja i na kraju neizmjernog oduševljenja i divljenja....Sve su to dobre emocije, što god mislili. Čak i strah. Dobro je osjećati. Dok osjećamo znači da smo živi. Srce kuca kao ludo, gori od uzbuđenja, od sreće, od straha....a u isto vrijeme sam savršeno mirna. Jer sam sretna.

Predivno je biti sretan zbog nekog drugog. To se zove ljubav. I nemojte me krivo shvatiti. Jer voljeti se može pjesma, ideja, a ne samo osoba. Može se voljeti jedna predivna priča koja je počela jednom posebnom pjesmom, i ovih dana dobija svoj nastavak....i ja se nadam da će ova priča imati još puno nastavaka, jer oni nam žele još puno toga ispričati. A na nama je da ih otvorenog srca saslušamo....

Neće rijeka zrakom teći - Silente

- 20:04 - Komentari (2) - Isprintaj - #

srijeda, 22.04.2015.

Kako misliš - nema naslova?

Dobra stvar je pisanje bloga....daje mi priliku da misli sredim, kontroliram i smisleno složim u rečenice. Kad sam počela pisati nisam razmišljala o tome da će netko to i čitati....ovo je samo pokušaj mene da ovaj kaos koji nekad vlada u meni dovedem u red.
A ispada da se ipak čita ovo što pišem. Možda ima još ljudi sa istim mislima, pa se prepoznaju u mojim rečenicama? Ako je tako, drago mi je....nije lako biti jedini.

Danas je jedan odličan dan....Imam puno razloga biti sretna. Osim onih očitih, što sam tu, što sam preživjela pakao, a vani je sunčano, sve je toplije i optimizam možeš prstima napipati. Ili one sitnice koja meni tako puno znači, da Silente sutra konačno objavljuje novi singl, a ovih dana i album....Ta, i samo ta "sitnica" meni je dovoljna da mi svi problemi izgledaju mali. Čudno je to, kad malo bolje razmisliš. Reklo bi se da je možda nepromišljeno od mene da mi nečiji uspjeh i nešto što njima toliko znači, može meni značiti toliko da se ne živciram zbog cijene goriva, tečaja švicarskog franka, ili da li se naši političari ponovo dopisuju....A znači....jer, budimo realni, budem li ja gubila glavu zbog toga što sam danas uzalud čekala u banci sat vremena i nisam ništa napravila, ili što se mesar u trgovini otresao drsko na mene, jer je očito i njemu loš dan, neće se baš puno toga promijeniti.
Samo ću ja biti nesretna, isfrustrirana i živčana. A dopustim li mom srcu da se otvori, i da objeručke prihvati ljubav koja zrači iz očiju tih mladih ljudi, koji su najsretniji na svijetu kad vide da ih ljudi prihvaćaju i da vole to što oni rade - dopustim li sebi da se radujem njihovom uspjehu, moj dan biti će ljepši. I onda se svi problemi čine manji. Naravno, ne živim u iluziji da problema nema - ima ih i previše, ali možda ću sa osmijehom lakše naći neki izlaz?

Ne znam, da li je stvarno to tako čudno? Ja mislim da nije, da svatko mora naći neki svoj način kako da optimistično prolazi kroz ovaj jedini život koji imamo....Zašto onda doživim komentar kroz koji se osjeti podsmijeh i mrvica zlobe? Ljudi su prepuni predrasuda....I teško se mire s činjenicom da ima ljudi koji jednostavno vole iskrenost i prave osjećaje.

Danas sam doživjela još jednu sitnicu koja me natjerala na razmišljanje. Na blagajni ispred mene stajao je mladić od nekih 20 i koju godinu i pitao je blagajnicu kako je, da li se umorila....lijepa gesta, zar ne? Ono što je mene začudilo je šok blagajnice, jer kaže, nije očekivala od mlade osobe takvu pristojnost ?!?! Zašto? Čini mi se strašno nepravedno sve mlade ljude strpamo u istu "kutiju", zbog možda nekih iznimki koji su skrenuli sa pravog puta i upustili se u neke stvari koje su samo njima donijele štetu. Moje iskustvo je sasvim drukčije, i uvijek sam ljuta kad čujem kako su mladi ovakvi ili onakvi....Ljudi moji, malo razumijevanja, jer očito smo zaboravili da smo i mi imali sedamnaest, osamnaest ili dvadeset godina...i zaboravili smo da smo i mi mislili da smo najpametniji. Da nam nitko nije ravan. Ali, to još uvijek ne znači da su loše odgojeni, i da su osuđeni na propast. To samo znači da su mladi. Točka.
I dosta više tih priča kako je sve bilo drukčije kad smo mi bili mladi. Nije bilo drukčije, nemojte zavaravati ni sebe ni njih. I mi smo nekome užasno išli na živce sa svojim načinom oblačenja, frizurama, glazbom. I mi smo ekperimentirali, i bili svjesni da onih nekoliko sati subotom kad smo vani, nema kontrole nad nama i da se puno toga neće znati. Ali, ako si ponio neke vrijednosti iz svoje kuće i ako su roditelji barem donekle uspjeli u svom naumu da od tebe naprave Čovjeka, znaš prepoznati što je dobro za tebe a što nije.
Ja vidim puno dobrih, pametnih i lijepo odgojenih mladih ljudi oko sebe. Ljudi sa ambicijama, sa velikom ljubavlju prema životu i nadi da će uspjeti u onome što naume. Nemojmo im stalno nabijati na nos naše greške. Nisu oni za njih krivi.

Ovaj moj tok misli, nekako je otišao u nekom skroz drugom smjeru....danas je valjda takav dan....

Čudna ili čudesna - Silente

- 15:35 - Komentari (4) - Isprintaj - #

utorak, 21.04.2015.

Ah, ta punoljetnost.....

Dan prepun emocija....od sinoć me to drži. Ma što od sinoć, drži me mjesecima...
Ali to je jedna druga priča....Ali, ja ovako emotivna, doživljavam sve što mi se događa još intenzivnije nego inače. I u svemu vidim dublji smisao. Uzimam si vremena i svaku riječ, svaki pogled, sve što mi se događa promatram drukčijim očima....

Ovih dana sam postala svjesna jedne činjenice, vrlo bitne. Da sam mama jednog osamnaestogodišnjaka. Prije nekoliko mjeseci kad se taj osamnaesti rođendan tek bližio, i kad se moj sin hvalio s time da je konačno punoljetan, meni je bilo smiješno. Bila sam uvjerena da je glupo misliti da je on sad zreliji ili sposobniji zato jer po zakonu postaje punoljetan i odgovara za svoje postupke. Meni je on uvijek onaj dječarac koji samo čeka da napravi neku glupost, koji ne želi pisati zadaću ili spremiti sobu. I jučer sam u jednom trenutku postala svjesna da se nešto promjenilo.

Možda je razlog i ta maturalna zabava, možda sam i zbog toga malo zastala da ga bolje promotrim. Baka je došla iz Zagreba, jer naravno da maturalna ne može proći bez osobe koja je bila uz mene od kad je prvi zaplakao. Da ne bude zabune, radi se o svekrvi ;) a ne o mami...Jučer, kada je došao trenutak da baka opet krene za Zagreb, moj sin ju je ozbiljno pogledao i rekao: "Bako, hvala ti što si došla..." I to je bilo prvi puta da sam ja u njemu vidjela odraslu osobu. Jer nije bilo izrečeno na način na koji bi to rekao balavac koji je možda još sekundu prije tražio džeparac ili čokoladu. To je bila izjava puna ljubavi i iskrenosti, i puna poštovanja....

Trebalo mi je jako puno snage da se suzdržim od suza.....Bila bih krivo shvaćena. Ali, meni je postalo jasno - moje dijete je počelo sazrijevati. I onda, kad malo bolje razmislim, shvatim - nema više onih pubertetskih ispada, vječita nervoza i gledanja onim pogledom: "Ma, daj, mama, što ti znaš o tome?" Nisam ni primjetila, kad se to dogodilo? Kad imaš "pubertetliju" u kući, uvijek razmišljaš na jedan način: bože, daj samo da odraste normalno, da ne skrene na neki krivi put, droga, alkohol, ovo-ono....
Meni se čini da smo mi na dobrom putu. Čini mi se da sam ipak nešto dobro napravila.

Nije uvijek lako, jer nije uvijek lako imati strpljenja za nečije mušice, i za neposluh....ali nije lako ni njima. Jer misle da ih nitko ne razumije....što je ponekad možda i točno....Ne dijelimo iste interese, glazbeni ukus....puno toga. Ono što bi on slušao i pjevao, meni zvuči grozno. Ali mu to nikada neću reči.....Sjetim se jednog drugog mladića, koji je osam godina slušao isto "nađi ti neki normalan posao, a glazba - to nek ti bude hobi" Hvala bogu da nije poslušao....
Zato ne govorim takve stvari....Nadam se da sam ga naučila razliku između dobrog i lošeg, a on će sam izabrati svoj put.....

Ali, nema opuštanja što se puberteta tiče, još jedna mlada duša u našoj obitelji treba moju podršku - moja petnaestogodišnja kčer, koja je doduše, kako to curice već budu, puno zrelija i odgovornija.....ali ipak - nema mira i spavanja, do još jedne punoljetnosti....

- 16:32 - Komentari (6) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 20.04.2015.

Kako misliš - opet Silente?

Strpljenja, Suzi, strpljenja...

A kako biti strpljiv kad nešto toliko iščekuješ?
Već danima očekujemo taj trenutak kad će nam konačno objaviti službeni datum izlaska albuma....znam, znam, koga briga? Jelda? E pa, mene je briga, jer su mi postali najvažnija sporedna stvar na svijetu.....sad još čujem da se možemo radovati i novom spotu....Radujem se kao malo dijete tim novim uzbuđenjima, radujem se novim pjesmama, onim sasvim novim koje nismo još čuli, niti na nekakvim amaterskim videosnimkama ili koncertima....Oni su uzbuđeni više nego mi, vjerojatno, tvrde da nitko na planeti nije uzbuđen poput njih, i ja im vjerujem....kad nešto radiš sa toliko ljubavi i kad u nešto uložiš svu svoju energiju i trud, onda jedva čekaš da ostatku svijeta pokažeš taj dio sebe, dio svoje duše. I premda duboko u sebi znaš da radiš nešto jako dobro, svejedno strepiš. Jer ti je stalo do ljudi, i želiš da im se sviđa ono što radiš....a ja ne sumnjam niti najmanje....znam da će nam se sviđati, i znam da ćemo sa jednakom ljubavlju slušati nove pjesme, kao što ćemo zauvijek slušati i ove "stare".....

Znam, opet ja o bendu Silente....Ali, to je jače od mene....ne možeš ne razmišljati o njima kad od jutra do mraka slušam samo njihove pjesme....ali ne samo zato...

Ne mogu objasniti tu ljubav....jer to je ljubav, koliko god čudno zvučalo. Nisam ih nikad upoznala, a čini mi se da ih znam cijeli život.

Toliko mi je blizak njihov način razmišljanja, njihov način da otvoreno kažu što misle, pa makar to i ne bilo uvijek popularno.
Oni se drže svojih ideja, i nisu spremni na kompromis. Ne kada se radi o tome da treba raditi ono što voliš, i da treba biti uporan u onome što želiš....Cijeli svoj život duboko vjerujem u to. I puno sam se puta razočarala ali nisam odustala. Ali, ono što mene fascinira što su oni tako mladi, a tako zrelo razmišljaju. I to mi daje nadu da će biti bolje, ako ima takvih mladih ljudi koji vjeruju u sebe i bore se za sebe.

Čitam neke intervjue i uvijek ispočetka se iznenadim....od kuda tako mladim ljudima, bez velikog životnog iskustva, toliko mudrosti. I toliko spremnosti za borbu? Ja im se divim. I to je ono lijepo u svemu tome....kada se diviš nekome toliko da znaš napamet što je rekao u kojoj prilici, kad već možeš pretpostaviti što će izjaviti....Iskreno, postoje neki ljudi koje viđam svakodnevno i dugo su dio mog života ali im se ne divim na taj način i nisu mi tako bliski.....Da li je to ludost? Mislim da nije....jer oni su stvarni, bez obzira što ih ne mogu vidjeti svaki dan, i proživljavaju sreću, tugu, strah, nestrpljenje, bez obzira što mi to ne možemo vidjeti.....i kad o tome razmišljaš, a želiš im svako dobro u životu, ne preostaje ti drugo nego radovati se zajedno s njima njihovom uspjehu i strahovati zajedno snjima....Srce lupa prejako sa obje strane, ja mogu samo pretpostaviti kako je njima.....

A ovo je moj način da im poručim da nisu sami, i da nas ima jako puno kojima srce kuca u njihovom ritmu.....

- 20:06 - Komentari (3) - Isprintaj - #

nedjelja, 19.04.2015.

Lovci na čudesa

Lovac na čudesa - Silente

Bio je ovo, u najmanju ruku, zanimljiv vikend.
Nešto što se spremalo tjednima čemu smo se radovali. Moj sin, osamnaestogodišnjak, i njegova maturalna zabava.
A ja, koja u svemu, u svakoj sitnici koja mi se događa, nađem razlog za emociju i za pokoju suzu, pa makar radosnicu, projurila sam kroz ovaj vikend, pokušavajući kontrolirati navalu emocija, da bi sve držala pod kontrolom.

Zašto? To je samo obična maturalna zabava? Možda....možda bi to tako bilo, da ja nisam odmah imala strijeloviti "flashback" na jednu drugu maturalnu, prije dvadesetak godina....na mene sa osamnaest godina. I dok me moj sin čudno gledao, onako emotivnu, jer njima je to možda samo još jedna subotnja večer, u možda malo ljepšoj odjeći, i jedina im je briga koliko će dugo roditelji biti na toj zabavi, i hoće li se sjetiti u neko normalno vrijeme uputiti kući i njima prepustiti da se zabavljaju bez da ih roditelji gledaju, onako kako to znaš sa osamnaest, ja sam mislila na to kako je predivno imati osamnaest i misliti, odn. vjerovati da si na vrhu svijeta.

Onaj osjećaj da si "gospodar svemira", da ti cijeli svijet leži pod nogama i da imaš nevjerojatnu priliku napraviti čudo....I ne znam zašto taj osjećaj izblijedi s vremenom?...Loša iskustva, realnost, lupe ti šamar kad se to najmanje nadaš. Šteta....taj osjećaj trebalo bi se truditi zadržati zauvijek. I to je ono što pokušavam naučiti svog osamnaestogodišnjaka i njegovu mlađu sestru. Ne želim da prestanu sanjati. I to ne znači da će živjeti u iluziji. To samo znači da nikad ne treba odustati...od svojih snova, od ljubavi, od života....

Nitko nije rekao da će biti lako...život nije lagan...netko je rekao da je poput rollercoastera, pun uspona i padova, ali u tome je njegova ljepota....kad se život svede na ravnu liniju, to je onda....no - znamo što to znači....

Život nekad boli, nekad peče....ali nekad je i sladak i lijep poput najslađeg meda....i za te trenutke živimo...

A ako boli, ili peče, pa nije ni to loše...dok god osjećam bol, znači da sam tu....i znači da ima šanse da bol prođe...

Od moje mature do danas, moj je život bio jedan veliki, vrtoglavi rollercoaster, sa milijun uspona i padova....i da mi je netko prije godinu dana rekao da će nakon ogromnog pada, biti prilike za pozitivne emocije, za suze radosnice, za ljubav, ne bi vjerovala....

Divno je probuditi se svaki dan sa velikim osjećajem zahvalnosti što si tu, i što imaš priliku uživati u suncu, proljeću, nekim novim pjesmama....

Lijepo je biti sretan zbog nekog drugoga....a nisu tvoja djeca u pitanju, jer kad se radi o tvojoj djeci, i njihovoj sreći - opet se sve vraća na tebe....Predivno je uživati u sreći i uspjehu ljudi koji te ustvari ne poznaju, a zavolio si ih na tako nesebičan iskren način. Zbog njihove iskrenosti, velike ljubavi prema onom što rade i zbog toga što vidiš da se u njihovim očima još nije pojavila ona gorčina zbog loših iskustava....i nadaš se da će tako i ostati. I ne bi oni mene dirnuli svojim pjesmama da nisu tako iskreni u onom što rade...Oni svoju ljubav iskreno poklanjaju....i istu ljubav su zaslužili zauzvrat....

I opet isto...o čemu god razmišljala, što god mi se događalo, moje se misli nepogrešivo vraćaju na isto.....

- 20:15 - Komentari (3) - Isprintaj - #

petak, 17.04.2015.

Ma, probajmo još jednom....

Tko se još sjeća svoje prve ljubavi? Ne mislim na onu u vrtiću, niti u osnovnoj školi nego malo kasnije, kad kreneš u svijet odraslih? Kad sve emocije osjećaš duplo intenzivnije jer ih prvi puta osjećaš....i što god da ti se dogodi u životu i koliko god ljudi prošlo kroz tvoj život uvijek se u mislima vraćaš toj prvoj ljubavi....ako imaš sreće, možda ta prva ljubav ostane kraj tebe zauvijek, jer uvijek imaš snage probati još jednom....ali najčešće se dogodi da te život odvede u drugome smjeru, nekoj drugoj ljubavi.....i to ne bude ona ljubav o kojoj sanjaš......ali barem na nju liči.....

Ma probajmo još jednom
zubima se za me drži
prvi put da nekog volim
prvi put, a već se bojim.......

JOŠ JEDNOM - SILENTE

- 08:10 - Komentari (6) - Isprintaj - #

četvrtak, 16.04.2015.

Neće rijeka zrakom teći....

Ovo je rečenica koja je označila jučerašnju večer, barem što se mene tiče...

I zapamtite dobro tu rečenicu, jer slijedećih dana čuti ćete ju još bezbroj puta.

Konačno, krajem mjeseca, izlazi novi album benda "Silente" i ja ne mogu dočekati. Čudno je to, da sam ja ostala toliko očarana ovim ljudima, jer dugo me ništa nije na takav način oduševilo. A kad malo bolje razmislim, nije niti malo čudno, jer tko ih je malo bolje proučio, i tko je poslušao barem jednu njihovu pjesmu zna o čemu govorim. Oni nisu samo bend, koliko god oni stalno tvrdili da oni nisu ništa posebno. Oni su šestoro ljudi koji su toliko zaljubljeni u ono što rade, i toliko sretni što imaju priliku pokazati nam što je to što oni godinama stvaraju, da ih jednostavno moraš voljeti. Jer su u svemu tome i dalje neizmjerno skromni, i prizemni. Užasno su zahvalni svojoj publici, ljudima, što su izdvojili par minuta vremena da čuju njihovu pjesmu, ili da dođu na koncert. I to nije lažna skromnost, to je iskrenost koja se vidi u njihovim očima.

Ja sam ih zavoljela, iskreno, kao da ih znam oduvijek. Kao da su mi obitelj, koliko god to čudno i smiješno zvučalo. I želim im svu sreću ovog svijeta, i da zauvijek ostanu ovako divni ljudi, puni pozitivne energije i puni ljubavi prema onome što rade. Oni su šestoro ljudi čija srca kucaju u istom ritmu, a oči su im ogledala duše.....

Znam da su ovih dana sigurno van sebe, od uzbuđenja zbog novog albuma. I zbog koncerta u Tvornici, dva dana zaredom. Ljudi kupuju karte za oba dana, i ja ih potpuno razumijem. Da živim u Zagrebu ili barem negdje bliže nitko i ništa me ne bi spriječilo da odem na oba koncerta....jer to je nešto što se ne propušta.

Želim im od srca da ostanu mirni, i staloženi, koliko god im srce tuklo, od uzbuđenja i od silne sreće....jako ih puno ljudi voli, i nadam se da oni tu ljubav mogu osjetiti.

Oni nama puna srca pružaju komad svoje duše, a zauzvrat dobiti će od nas vjernost i puno ljubavi.....

- 08:50 - Komentari (2) - Isprintaj - #

srijeda, 15.04.2015.

Loše vijesti ne slušam.....

Odlučila sam poslušati vlastiti savjet, i radovati se sitnicama u životu. Velike stvari nekada čekaš čitav život a nikad ih ne dočekaš.
Zvuči kao klišej, ali život je prožet sitnicama koje samo treba prihvatiti i radovati im se. Tako je lakše proživjeti dane. Znam ja da problemi neće nestati ako ja odbijam slušati o njima. Švicarski franak, naši političari koji se prepucavaju, cijene goriva, ratovi, sve će to i dalje biti tu, ali ja odbijam da mi to truje dušu. Želim se radovati sunčanom danu, proljeću, osmijehu nepoznate osobe na ulici, svakoj naoko nebitnoj stvari.

Jutros sam se probudila, upalila TV, i prvi zvuk koji sam čula bili su zvuci jedne od meni omiljenih pjesama, "Morski ljudi, morske žene" benda Silente. Jer je danas pjesma dana na Dobro Jutro Hrvatska. I meni je to bilo dovoljno da mi osmijeh izmami na lice. Vesele me takve sitnice, premda su meni dani prožeti njihovim pjesmama i svaka pjesma je meni pjesma dana....lijepo je vidjeti da i nekome drugome ta pjesma nešto znači....

Eto, o takvim sitnicama govorim....nekome to možda ne znači ništa, meni je u tom trenutku značilo sve. Svatko može u danu prepoznati milion takvih sitnica, samo ako si to dopusti....ako prestane ambiciozno razmišljati samo o nekim većim ciljevima, većim stvarima.....koje možda ni ne dočeka.....

Zato..

Ovo često radim u posljednje vrijeme. Stavljam slušalice, puštam omiljenu glazbu i više ništa drugo ne postoji. Ne postoji čudni, zli ljudi koji pale zastave, ili ljudi u čijim glavama rat još nije gotov. Nema suza, nema strahova, dilema, nitko i ništa ne dopire do mene. Osim zvukova predivne pjesme, i toplog, mekog, ali toliko snažnog glasa koji kao da me tješi. Znam ja da problemi neće nestati zato što sam ja odbila o njima razmišljati. Znam da neće ljudi bolesnih umova nestati i da će i sutra netko napraviti nešto zato da bi dospio u vijesti. A ja takve vijesti odbijam slušati, jer takvi ljudi ne zaslužuju da se o njima priča i razmišlja, jer sa svakom objavljenom vijesti oni su sve jači. Zato revoltirano gasim TV i stavljam slušalice u uši, zatvaram oči i prepuštam se glazbi. I bila pjesma vesela ili sjetna na mene uvijek djeluje na isti način: usrečuje me, tješi me, pomaže na milijon različitih načina, koje ne mogu ni opisati. Problemi i ostatak svijeta utihnu....postoji samo sreća....

"Morski ljudi, morske žene" - Silente

- 07:47 - Komentari (4) - Isprintaj - #

utorak, 14.04.2015.

sweet dreams

Želim prelijepe snove svima.....ja znam da ću lijepo sanjati, i da ću mirno spavati....uz najljepše zvukove violine koji liječe dušu i uz predivne glasove na koje sam tako navikla....nema sna bez njih....
...nadam se da i oni imaju miran san, da smireni i sretni čekaju nova uzbuđenja...želim im to od srca....snovi su predivna stvar, i kad vidiš da se počnu ostvarivati onda tek život ima smisla. Meni je drago da se njihov san polako ostvaruje
i želim im da nikada ne prestanu vjerovati u čuda.....laku noć, dragi ljudi....

- 22:31 - Komentari (1) - Isprintaj - #

Ne zamjeri svijetu, on nije navik'o na čuda.....

Ljudi moji, znam ja da svi imamo problema, bog zna da ih i ja imam, i to više nego nekoliko....ali da baš moramo raditi dramu u životu od svega? Stojim u redu u trgovini, nije sad baš bitno u kojoj, i ima ljudi u redu, čeka se...iza mene, "gospođa" digne cijelu uzbunu, da jel moguće da ne može nitko drugi doći na blagajnu, da je "prestrašno" da se tako mora čekati jer se njoj žuri.....Došlo mi je da joj kažem da nema pojma o životu, kad misli da je to prestrašno, ali imam dovoljno poštovanja prema ljudima da sam prešutjela....čak sam ju pitala hoće li da ju ja pustim preko reda.....ono što me u ovoj cijeloj priči iznenadilo je da ljudi ne gledaju čudno osobu koja stalno gunđa i smrknut je od jutra do mraka. To je izgleda postalo normalno, ali ih se nekoliko okrenulo da vidi tko je to rekao da bi pustio ženu preko reda, kad joj se baš toliko žuri....Normalno je postalo hodati po ulici ljut na cijeli svijet oko sebe, ali te gledaju kao malo čudo ako imaš osmijeh na licu?

Silente - Lovac na čudesa

- 16:19 - Komentari (6) - Isprintaj - #

Kompromis

Ne tako davno, jedne večeri koja je meni značila - ne jako puno - nego SVE, jedna predivna mlada osoba je pokušala prenijeti jednu poruku: Bolje biti možda ne baš najbolji u onome što voliš raditi, nego vrlo dobro raditi nešto što ne voliš....i ako već moraš onda je to kompromis koji trebaš napraviti.....i to je to.."nema puno filozofije" wink

Ne moraš biti savršen, dovoljno je da si svoj, u svakom trenutku, u svakoj rečenici koju si izgovorio. Nije uvijek lako, ali ako uspiješ u tome, nema sretnije osobe od tebe. I to se vidi, jer sretan si, oči ti sjaje, svoju sreću prenosiš na ljude oko sebe, na svoje prijatelje, na osobu koju voliš. I onaj tko te voli, prihvatiti će te upravo takvog, kao osobu od krvi i mesa, sa svim tvojim manama i vrlinama i neće te pokušavati mijenjati. Jer si neizmjerno vrijedan, baš takav kakav si....i onda....ono što radiš odjednom postane jako dobro, jer si unio svu svoju ljubav u to....i ljudi to znaju prepoznati....i ti zaboraviš da je to ustvari bio tvoj kompromis......

Silente - Terca na tišinu

- 07:12 - Komentari (3) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 13.04.2015.

Zašto Silente.....

Oni koji me znaju godinama, znaju da nisam zadnjih desetak godina bila pretjerano zainteresirana za domaću glazbenu scenu. Osim dobrih starih bendova poput Parnog Valjka, Prljavog kazališta, nezaobilaznog Bijelog dugmeta i naravno Plavog Orkestra, malo toga mi je moglo privuči pažnju. Ali, to su većinom pjesme koje bude neke uspomene, koje sam slušala davno. Uz koje sam se prvi put zaljubila, prvi puta patila zbog ljubavi, bila neizmjerno sretna ili neizmjerno tužna....kako to obično bude kad ti je sedamnaest godina.

Prije nekoliko mjeseci, kad je operacija već bila iza mene, kad su mi rekli da ne moram na nikakve terapije, da sam imala veliku sreću i da se moram redovito kontrolirati, umjesto da mi padne kamen sa srca, ja sam upala u neko čudno stanje, poput vakuuma.
Niti sretna, niti tužna. Jer, naravno da sam neizmjerno zahvalna što nije bilo baš tako strašno kako sam se bojala, ali živjeti do kraja života u strahu, od kontrole do kontrole? Imati u podsvijesti stalno ono zrnce sumnje, što ako? Što ako se neman vrati, tko mi garantira da će sve biti dobro? I kad si u takvom stanju, stvarno nemaš snage ni za osnovne stvari. Ionako nema smisla, ćemu se boriti, kad se ionako sve može u sekundi promijeniti.....?

I onda sam jednog dana, sasvim slučajno, na radiju čula pjesmu. Na prvi zvuk me privukla kao magnet, i ni dan danas ne znam zašto. Nešto je bilo u tim glasovima, neka čudna energija, i ja sam morala stati i poslušati do kraja. Uspjela sam nekako razaznati da se pjesma zove "Čudna ili čudesna"....I krenulo je istraživanje. Konačno sam u Google ukucala nešto drugo, umjesto silnih simptoma i dijagnoza...Jako me zanimalo tko pjeva tu pjesmu. I ono što sam doznala, ostavilo me bez daha. Nisam mogla vjerovati da već godinu i po, sada i dvije godine na našoj sceni postoji bend Silente. Znam da sam negdje čula "Tercu na tišinu", ostala mi je u uhu, ali u tom trenutku iz tko zna kojeg razloga nisam bila zainteresirana. Vjerojatno stres, i ono nešto što se zove "život" spriječio me u tome da zastanem već tada i upitam se o kome se to radi. A 2014. je bila za mene takva da ništa nije ni moglo doprijeti do mog uma.

Ali tada, kad sam čula "Čudnu ili čudesnu" to je bio za mene trenutak kad sam se probudila iz noćne more. I uhvatila sam se za njihove pjesme kao za slamku. Od tog trenutka nema niti jednog trenutka u mom danu koji nije prožet njihovim pjesmama. Ne mogu, i ne želim objašnjavati što je to što me na tako čudan način privlači. To mora svatko otkriti sam za sebe.

Ali, radi se o šestoro predivnih mladih ljudi koji silno vole ono što rade, i stalno ponavljaju da ne žele raditi ništa drugo u svom životu. Glazba je njihov život. Oni sami stvaraju svoje pjesme, unose u svaku pjesmu komad svoje duše i to se osjeća kad ih slušaš, i kad ih promatraš dok pjevaju. I nisu nastali jučer. Dva brata, od kojih je jedan tek završavao osnovnu školu, a drugi išao u 3 srednje osnovali su bend i počeli pisati svoje pjesme, još 2006. godine....i samo onaj koji bude poslušao samo jednu njihovu pjesmu znati će zašto mislim da je to čudesno. Jer ne radi so pjesmicama glupavih rima koje može napisati dijete u vrtiću, svaka pjesma priča priču. I u svakoj pjesmi nalazim sebe.

Moj dan počinje i završava njihovim pjesmama. U autu, dok se vozim, svira uvijek isti CD....bude mi žao kad dođem do cilja, pa nekad čekam da barem završi pjesma da bi izašla iz auta....luckasto od mene, zar ne?
Ne znam kako bih nazvala tu moju očaranost....možda ipak ljubav, jer voljeti ne moraš uvijek osobu....Ovo je ljubav prema glazbi, prema priči "Silente", prema iskrenosti i silnoj pozitivi koja zrači iz njihovih pogleda.

Znam da nekome ovo sve zvuči pretjerano i možda malo smiješno....i možda ne vide u njima svi ono što sam ja vidjela. I to je u redu. Nikoga ne želim uvjeravati u to da je Silente nešto najbolje što se dogodilo našoj glazbenoj sceni....to bi uvrijedilo fanove nekih drugih bendova ili pjevača.

Ali, Silente je, sasvim sigurno, najbolje što se dogodilo meni.....

Noćas ona nije ona - Silente

- 10:49 - Komentari (5) - Isprintaj - #

nedjelja, 12.04.2015.

Prije godinu dana.....

Prije nešto više od godinu dana, moj je život izgledao potpuno drugačije. Posao, svakodnevni stres, kako sve stići, što sve treba napraviti? Da mi je netko tada rekao da će mi se život okrenuti naglavce, vjerojatno mu ne bih vjerovala. A kad bolje razmislim, zrnce sumnje je već tada postojalo, da nešto nije kako treba. Ali me strah spriječio u tome da razmišljam, bilo je lakše zamišljati da je sve kako treba....a nije bilo.

Prije godinu dana doznala sam za svoju bolest. Nešto je raslo u meni, polako ali sigurno i prijetilo da će me uništiti. Nikada neću zaboraviti dan kada sam doznala za dijagnozu. Onu najgoru, koju ne voliš čuti ni na filmu, a kamoli da se tebi dogodi. I još mi je teško izgovoriti tu riječ....rak...Ne znam kako sam tada našla put do kuće. Od Pule do Poreča ima možda 60km, a meni je trebalo dva sata da stignem kući. Bila sam potpuno izgubljena. Vozila sam a suze su se slijevale niz lice. I plakala sam tako, sigurno dva puna tjedna, skoro bez prestanka. Imala sam taman toliko snage da se "skuliram" dok sam blizu svoje djece, ili na poslu. Ali, čim bi ostala sama, suze bi ponovo krenule. Prošla sam sve faze o kojima toliko pričaju psiholozi, od nevjerice, do samosažaljenja pa do užasnog bijesa i pitanja: "Zašto baš ja?" Jer čovjek nikada ne misli da će tako nešto snaći baš njega. To su stvari koje se događaju nekom drugom. E, pa nisu....

Nevjerojatno je koliko u tom trenutku sve ostalo postane nevažno. Ni svi novci ovog svijeta ne bi me trgnuli, ne bi ih ni primjetila.
Prioriteti se promijene. I kad prođe prva panika, i strah od smrti, onda se probudi nagon za preživljavanje. Jer shvatiš da još nije sve izgubljeno i da se imaš zbog koga boriti. I znam, najlogičnije bi bilo reči: boriš se za svoju djecu, za muža, jer kako će oni bez tebe?
Ja sam se borila za sebe. Nitko nije na ovom svijetu toliko važan i bitan, pa niti ja....nakon tuge - svijet bi bio isti...Kad toga postaneš svjestan onda znaš da si ti taj radi kojeg se vrijedi boriti. Jer možda ima još nešto što te može obradovati, čemu se možeš nadati, i što će te jednog dana usrećiti. I zbog toga vrijedi biti jak, i staviti sebe na prvo mjesto....jer koliko god te drugi ljudi vole, i koliko god im je stalo, jedino tvoja ljubav prema životu i prema samom sebi može te izvuči iz te rupe u koju si upao.....

Sada, godinu dana kasnije, život je drukčiji, ali je točno onakav kakav treba biti. Sve je puno bolje nego što sam mislila da će biti. Kažu da sam imala jako puno sreće, da je moglo biti i puno gore...kao da ni sama to neznam....
Sada živim od kontrole do kontrole, nadajući se da će stvari i dalje ostati takve, i da sam jedna od onih koji mogu reči da su preživjeli to zlo. I uživam u svakom trenutku svog života. Ne razmišljam previše o novcu, jer njega ionako nikad nema niti će ga biti dovoljno. Ne opterečujem se stvarima koje ne mogu promijeniti. Uživam, ali neizmjerno, u malim stvarima. Uživam u osmijehu djece, u sunčanom danu, pa čak i u kiši. Uživam u glazbi koju sam sasvim slučajno otkrila i koja me neizmjerno hrani, i daje mi snagu za dalje. Radujem se svakom novom danu na sasvim novi, drugačiji način, iskreno, bez skrivenih namjera.

Stihovi jedne prelijepe pjesme idu ovako: "Što te manje svijeta voli - to je lakše otići....."

"Svila" - Silente

- 15:39 - Komentari (1) - Isprintaj - #

subota, 11.04.2015.

Zašto pišem?

Kažu da bi trebala pisati blog. Da imam što reči, i da znam kako to reči. Nisam sigurna u to, ali kako vidim da je jako lako napraviti blog, mislim si - zašto ne? Jer stvarno imam veliku potrebu svoje misli zapisati negdje. I nema veze ako ovo nitko ne pročita. Jer, koga bi zanimale misli koje nisu vezane ni za politiku, ni za ekonomiju, ratove - one prošle i buduće....Ovo je samo dio moje duše, priča o onome što volim, o čemu razmišljam, što me muči ili me je mučilo....
Radim ja to i na svojem facebook profilu, skoro svakodnevno. Jer ima stvari koje ne možeš tek tako ispričati prijateljici uz kavu, jer ti u tom trenutku ne dolaze prave riječi, ili jer razgovaraš o totalno nebitnim a tako bitnim stvarima, kao što je - što skuhati za ručak, ili tko je od djece opet bolestan pa ne ide u školu. Pa onda na svom face profilu kažem sve što želim, i nije me briga kako će to moji prijatelji shvatiti...a opet, kažu da je facebook jako čudan, jer ima sklonost sve progutati, a tko bi si uzeo truda i išao čitati sve postove na mojoj vremenskoj crti, a ima toga - možda i previše.

Možda je onda blog dobro riješenje.....možda će netko čitati, možda i neće. Nije ni bitno....bitno je da ja moram neke stvari koje držim u sebi reći - da ne puknem.

A zašto se blog zove "Tišina koja govori"? Za to imam jedan poseban razlog......jer osim, što tišina zbilja nekad može reći više nego milijun riječi, u jednom talijanskom kontekstu, "Tišina koja govori" ima jedno posebno značenje....ali o tome ću jednom drugom prilikom.....Jer ja u svom životu imam nekoliko ljubavi: moju obitelj, i moje dvoje djece, koji skoro i nisu više djeca.....muža koji je bio čvrsta stijena kad mi je najviše trebao, i glazbu. Ali ne bilo kakvu glazbu, nego samo onu koja je uspjela dodirnuti me kao niti jedna prije. A stvaraju ju ljudi kojima tišina isto znači jako puno.....I njih ću puno spominjati, jer sam svima već dosadna s pričom o tome kako su oni nešto najbolje što sam čula ikada, i kako nam je trebalo nešto takvo u ovoj zemlji u kojoj je kič i šund mjerilo kvalitete....pa se vraćamo na tišinu koja govori....jer oni su Silente....šestoro predivnih mladih ljudi koji su mi promijenili život.

- 20:07 - Komentari (2) - Isprintaj - #

Sljedeći mjesec >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

	travanj, 2015					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30

Kolovoz 2019 (1)
Listopad 2018 (1)
Kolovoz 2018 (1)
Srpanj 2018 (1)
Lipanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Prosinac 2017 (1)
Studeni 2017 (1)
Listopad 2017 (1)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (1)
Travanj 2017 (2)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (2)
Rujan 2016 (1)
Kolovoz 2016 (1)
Srpanj 2016 (2)
Lipanj 2016 (3)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (3)
Ožujak 2016 (2)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (6)
Listopad 2015 (6)
Rujan 2015 (6)
Kolovoz 2015 (9)
Srpanj 2015 (6)
Lipanj 2015 (5)
Svibanj 2015 (7)
Travanj 2015 (18)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Kad sam imala trinaest godina, pisala sam dnevnik. Kao i većina curica. Jer sam htjela neke svoje misli zapisati, ali da ostanu skrivene. Nisam htjela da itko dozna o čemu razmišljam. To je bilo onda. Sada, tridesetak godina kasnije, opet želim zapisati neke svoje misli, ali želim da ih netko pročita. Možda moje misli nekima neće značiti ništa. A možda će nekome značiti sve....

Linkovi

"Ono što ostaje je naše djelo i životi koje mijenjamo. Ne postoji taj uspjeh koji će nam značiti više od divnih ljudi koje smo upoznali zbog njega.".

NEOBRANJIVO

Kako da te ne volim kad svi misle da te volim
kako da ne gorim kada misle svi da gorim
nameće se kao greška nešto čemu ne znam ime
i kako da ne boli kad svak pita boli li me

Samo pravo, samo pravo
srce moje sanjivo
kako da se brani
što je neobranjivo

samo hrabro, samo hrabro
to mora biti rješivo,
ali čime da se tješi
što je neutješivo

Silente na facebooku

Misleći da ima izbor
Ne shvaća tko koga vreba
Srce moje grabežljivo
Ni puknut ne zna kako treba

Silente

Neće rijeka zrakom teći - poslušajte album

Suzana Gubina

Create Your Badge

LOVAC NA ČUDESA

Slobodno ko ptica
šetaš mi kroz san
i glumiš da si dijete
a ja glumim da sam ja

Tiha kao srce
i besplatna ko dah
mirišeš na sol
i mirišeš na mrak

Ne gledam u ime
ni u perje koje nosiš
šapni mi što piješ
da ti mogu reći tko si

Jer ja sam jedan od onih
što dižu ruke u nebesa
cijeli život lovim tebe
ja sam lovac na čudesa

Slobodna ko ptica
i predvidljiva ko dan
glumiš da si dijete,
a ja glumim da spavam

Snažan kao prva ljubav
s lovorom u kosi
opijen kao luda rijeka
što me tebi nosi

Barabama ostavljam svijet,
a nek oni ostave mi tebe
samo tebe volim
i kad ne volim sebe

Jer ja sam jedan od onih
što dižu ruke u nebesa
cijeli život lovim tebe
ja sam lovac na čudesa

Ja ti čuvam leđa
ja te sanjam dok sam budan,
al ne zamjeri svijetu
on nije navik'o na čuda

Jer ja sam jedan od onih
što dižu ruke u nebesa
cijeli život lovim tebe
ja sam lovac na čudesa

tekst: Sanin Karamehmedović
glazba: Tibor Karamehmedović

Lovac na čudesa - SILENTE