Tišina koja govori

Prije godinu dana.....

Prije nešto više od godinu dana, moj je život izgledao potpuno drugačije. Posao, svakodnevni stres, kako sve stići, što sve treba napraviti? Da mi je netko tada rekao da će mi se život okrenuti naglavce, vjerojatno mu ne bih vjerovala. A kad bolje razmislim, zrnce sumnje je već tada postojalo, da nešto nije kako treba. Ali me strah spriječio u tome da razmišljam, bilo je lakše zamišljati da je sve kako treba....a nije bilo.

Prije godinu dana doznala sam za svoju bolest. Nešto je raslo u meni, polako ali sigurno i prijetilo da će me uništiti. Nikada neću zaboraviti dan kada sam doznala za dijagnozu. Onu najgoru, koju ne voliš čuti ni na filmu, a kamoli da se tebi dogodi. I još mi je teško izgovoriti tu riječ....rak...Ne znam kako sam tada našla put do kuće. Od Pule do Poreča ima možda 60km, a meni je trebalo dva sata da stignem kući. Bila sam potpuno izgubljena. Vozila sam a suze su se slijevale niz lice. I plakala sam tako, sigurno dva puna tjedna, skoro bez prestanka. Imala sam taman toliko snage da se "skuliram" dok sam blizu svoje djece, ili na poslu. Ali, čim bi ostala sama, suze bi ponovo krenule. Prošla sam sve faze o kojima toliko pričaju psiholozi, od nevjerice, do samosažaljenja pa do užasnog bijesa i pitanja: "Zašto baš ja?" Jer čovjek nikada ne misli da će tako nešto snaći baš njega. To su stvari koje se događaju nekom drugom. E, pa nisu....

Nevjerojatno je koliko u tom trenutku sve ostalo postane nevažno. Ni svi novci ovog svijeta ne bi me trgnuli, ne bi ih ni primjetila.
Prioriteti se promijene. I kad prođe prva panika, i strah od smrti, onda se probudi nagon za preživljavanje. Jer shvatiš da još nije sve izgubljeno i da se imaš zbog koga boriti. I znam, najlogičnije bi bilo reči: boriš se za svoju djecu, za muža, jer kako će oni bez tebe?
Ja sam se borila za sebe. Nitko nije na ovom svijetu toliko važan i bitan, pa niti ja....nakon tuge - svijet bi bio isti...Kad toga postaneš svjestan onda znaš da si ti taj radi kojeg se vrijedi boriti. Jer možda ima još nešto što te može obradovati, čemu se možeš nadati, i što će te jednog dana usrećiti. I zbog toga vrijedi biti jak, i staviti sebe na prvo mjesto....jer koliko god te drugi ljudi vole, i koliko god im je stalo, jedino tvoja ljubav prema životu i prema samom sebi može te izvuči iz te rupe u koju si upao.....

Sada, godinu dana kasnije, život je drukčiji, ali je točno onakav kakav treba biti. Sve je puno bolje nego što sam mislila da će biti. Kažu da sam imala jako puno sreće, da je moglo biti i puno gore...kao da ni sama to neznam....
Sada živim od kontrole do kontrole, nadajući se da će stvari i dalje ostati takve, i da sam jedna od onih koji mogu reči da su preživjeli to zlo. I uživam u svakom trenutku svog života. Ne razmišljam previše o novcu, jer njega ionako nikad nema niti će ga biti dovoljno. Ne opterečujem se stvarima koje ne mogu promijeniti. Uživam, ali neizmjerno, u malim stvarima. Uživam u osmijehu djece, u sunčanom danu, pa čak i u kiši. Uživam u glazbi koju sam sasvim slučajno otkrila i koja me neizmjerno hrani, i daje mi snagu za dalje. Radujem se svakom novom danu na sasvim novi, drugačiji način, iskreno, bez skrivenih namjera.

Stihovi jedne prelijepe pjesme idu ovako: "Što te manje svijeta voli - to je lakše otići....."


"Svila" - Silente