Tišina koja govori

subota, 31.12.2016.

Za one koji su u srcu....








Ovo neće biti dug tekst.

Tek nekoliko riječi, onih običnih i malo manje običnih kakve obično govorimo kad želimo na neki način ispratiti staru godinu i dočekati novu.

Moj život, u kojem se svemir pobrinuo za ravnotežu. Pa za svaku pozitivnu emociju dobijem zauzvrat neki mini šamar, tek toliko da me osvijesti i da ne zaboravim da i "svila kožu nadraži".
Cijela mi je godina prošla u nekom vrtlogu, malo loših, pa malo za utjehu dobrih vijesti. Valjda tako mora biti. Poput one crte na monitoru koja pokazuje otkucaje srca. Da nema tih "uspona i padova" ne bi bilo ni otkucaja srca, flat line...ne bi bilo ni nas. A to je jedino bitno u životu, da srce kuca. Da lupa svom snagom. Nekada ti se čini da će iskočiti od uzbuđenja, nekad ti se čini da će stati od straha ili tuge....ali tu je. Čuješ otkucaje i to je ono što te gura naprijed.

Svaku sam svoju kontrolu u Zagrebu uspjela povezati i sa nečim pozitivnim što me održavalo da ne puknem od straha, od strepnje i od neizvjesnosti. Koncerti, susreti s dragim ljudima....

Jučer sam se vratila sa zadnje kontrole u ovoj godini, i sa još jedne injekcije, samo druge u nizu. I ovaj sam boravak uspela sama sebi začiniti nečim pozitivnim. Nekim novim emocijama, novim uzbuđenjima. Nekad je dovoljna samo šetnja gradom i popijena šalica čaja. Nekad je dovoljan osmijeh i nečije: jesi dobro? Nekad je dovoljno samoj sebi reći: imaš ovaj jedan život, živi ga onako kako želiš. Nisi dužna nikom se opravdavati. Što god želiš napraviti - napravi. Što god osjećaš prema bilo kome, nemoj držati u sebi. Ljubav postoji zato da se pokazuje.

Meni je to dovoljno. Osjećaj da sam se prepustila životu, i da ne odustajem od same sebe. Jer sam to zaslužila. Da ću napraviti ono što ja mislim da trebam napraviti i da neću propustiti ni jednu priliku da budem sretna.

I to je moja novogodišnja odluka. Nema više suza. Nema više nedoumica. U mom životu postoje ljudi koji dok ovo čitaju znaju što osjećam i kako se osjećam ... od sveg na svijetu to je najbitnije.

Ljudi dragi, sretna vam nova 2017. godina. Oni koje volim i na koje mislim dok ovo pišem...moja ljubav je svaki dan sve jača.

V.T. kiss
- 18:42 - Komentari (2) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 26.12.2016.

Šalica toplog čaja....





Bliži se kraj godine i kao i svi i ja radim neku svoju inventuru ove 2016.

A možda bi bilo pametnije da to ne radim. Ali ne možeš protiv svojih misli...Uvijek mi se čini da vrijeme tako brzo proleti, od Božića do Božića a kad se osvrnem shvatim da se dogodilo toliko toga, i da se život okrenuo na toliko razina da mi je skoro nezamislivo. Da mi je netko prije godinu dana pričao neke stvari rekla bi mu da laže. Da nema pojma o čemu priča i da ništa od svega ovog nije moguće....

Godina je proletjela, planeta je napravila još jedan krug oko sunca a ja?

Ja se još uvijek pokušavam naviknuti na život "bez Silentea". Premda su tu, u srcu, življi i jači no ikad....ali ipak.
I premda se to na meni ne vidi, srce mi se trga. I pomislim barem jednom na dan na to kako bi život bio ljepši, veseliji i svijetliji kad bi bilo onog iščekivanja koncerata i susreta sa njima. Fale mi.

Fale mi svakodnevno i ne izlaze iz glave. Ne mogu se pomiriti s tim da ih neću vidjeti. Želim ih opet na pozornici. Želim onaj pogled dječaka koji odbija odrasti i mladića koji se smije sa pozornice i opet, još jednom fula tekst pjesme. Želim zvukove gitare, bubnjeva, violine, ... sve to želim. Nije važno hoću li to dobiti... samo kažem da to želim. Znam da je ljubav prema glazbi tu. I znam da Tibor neće odustati od samog sebe. I znam da ne voli presing i da mu idu na živce komentari o Silenteu ali ne mogu si pomoći. Najradije bi opet otišla u Dubrovnik, našla ga tamo u njegovom Gružu i dobro ga prodrmala i rekla mu: Čovječe, trebamo te, čovječe..nemoj nam to raditi više. Dosta je bilo...

A onda shvatim da su oni najbitniji. Ne ja, ne bilo tko drugi, nego oni. Ono što oni žele. I ako stvarno žele, vratit će se. Ako on stvarno bude htio, pojavit će se kad se najmanje budemo nadali, skočiti na pozornicu sa onom svojom gitarom i reći: Evo me, ljudi...tu sam i ne idem više nikud.

Silente je obilježio moju 2016 godinu. Kao da se sa raspadom Silentea počelo raspadati sve oko mene. Pregledi, dijagnoze, dobre i malo manje dobre vijesti...

Pa onda brak...odjednom promjena koju nisam očekivala a možda sam trebala. Nešto što se kuhalo dugo i odjednom puklo. Raspalo se sve. Osim mene. Ja sam se, kao i uvijek, nakon svakog šoka, podigla na noge, pogledala ispred sebe i rekla sama sebi: ok, Suzi, idemo dalje. Ovako je moralo biti. Samo pravo! Čovjek bi rekao da ću se osjećati usamljeno. A nekad se možeš osjećati sam premda si s nekim. A to je još gore. Užasan osjećaj samoće i nerazumijevanja. Tišina tako glasna da ju možeš čuti. Tišina koja ubija ljubav, polako ali sigurno.

Nisam usamljena. Nisam sama, a ne mogu to baš objasniti. Nekad te pozitivna emocija i ljubav dočekaju tamo gdje se najmanje nadaš. Nekad te nečija riječ dodirne bolje od dodira prstiju. Uz toliko loših vijesti, mene još uvijek gura pozitiva i neki osjećaj da će sve biti dobro. Možda sam nerealna. Možda se samo zavaravam. Ali osjećaj je dobar.

Život je lijep. Ipak. Usprkos svemu.

Suze kad se razočaraš. Tuga jer nije sve onako kako si zamislio. Pa onda odjednom, jednim telefonskim pozivom i iznenađenjem sve opet dođe na svoje mjesto....i opet je sve dobro. I opet se raduješ novim stvarima u svom životu, novim iskušenjima, novim emocijama....

Shvatiš u jednom trenutku svog života kako je dovoljno tako malo da te usreći. Dovoljna je šalica toplog čaja da ti bude lijepo. I kad to shvatiš, sve bude puno jednostavnije....Prepustiš se svakoj emociji kao da ti je zadnji put u životu jer nemaš što izgubiti. Zašto ne?

Život je lijep samo ako znaš uživati u njemu. Bez ograda, bez kočnica. Bez straha od posljedica.

Mislila sam da neke stvari nikad ne bi napravila. Svako moje "nikad" pretvorilo se u "zašto ne?"...

Nikad ne reci nikad.

- 19:28 - Komentari (5) - Isprintaj - #

petak, 02.12.2016.

Kako misliš sama si, kad sam tu....




Izgleda da u životu stvarno moraš doživjeti nešto loše da bi kao ravnotežu dobio nešto dobro. Ne znam da li je svima tako, ali ja stalno imam taj neki osjećaj da mi se život prelama na one loše i dobre momente. I emocije isto tako.

Posljednje dvije godine meni su kao rollercoaster. Bilo je tu svega, od očaja i izgubljenosti do euforije i olakšanja. Usponi i padovi.... kad sam mislila da sam si život koliko toliko sredila - posao, obitelj - dijagnoza mi je izmakla tlo pod nogama. I jedva sam samu sebe uspjela održati da ne padnem. I nisam pala. Podigla sam se malo uz pomoć drugih i jako puno sama. Jer nitko ne zna kako se osjeća čovjek koji se bori za svoj život kad mu se čini da nema smisla boriti se.

I onda oni. Moj Silente, moja slamka za spas, koja je značila više od lijekova, vitamina, i svega što mi je trebalo da me održi na životu. Oni su bili moj lijek i moja pozitiva koja mi je dala snagu da guram dalje i ne mislim na kontrole, iščekivanja nalaza. Još su to uvijek. Bez obzira na sve.

Da nije bilo "Čudne ili čudesne" i tih šestoro divnih ljudi nisam sigurna kako bi izgurala. Onaj mali klik u glavi koji mi je rekao: Suzi, digni se, nije sve tako sivo.....ljubav što se dogodi bez razloga i promijeni ti kroj. I meni je stvarno promijenila kroj ta ljubav. Malo zahvaljujući njima, a malo zahvaljujući šamaru koji mi je lupio život, shvatila sam da moram samu sebe staviti na prvo mjesto i ne osvrtati se na ništa drugo. Sebično i istinito. Uspjela sam. Ja jesam sama sebi na prvom mjestu. Naučila sam voljeti sebe da bi mogla dati ljubav drugima. Trebalo mi je puno godina da to shvatim i jedan komad papira na kojem piše dijagnoza: maligna bolest, ali konačno sam shvatila.

Sada, dvije godine nakon operacije, čini se da mojoj borbi nema kraja. Znala sam da će biti tako. Bojala sam se da nikad neću imati mira i da će me do kraja života proganjati taj strah i neizvjesnost i osjećaj da se borim za svoj život. I borim se.
Tromjesečne kontrole pretvorile su se u dolaske jednom mjesečno na kliniku u Zagreb radi injekcije koja drži stvari pod kontrolom. I koliko sam u strahu toliko sam sretna što je "samo" tako. I što sam nakon ove prve injekcije shvatila da nije nikakva drama, da nemam neke čudne nuspojave i da se dobro osjećam. Pa onda, neka bude tako. Pitaju me koliko dugo...a ja nemam odgovor. Možda zauvijek.

I to sve, sada, kada mi se život mijenja na toliko razina. Djeca koja su hvala bogu, sve odraslija i zrelija, samostalnija. I tu su uz mene. I ja, koja se mora naviknuti na to da kroz sve to prolazi sama. Nakon četvrt stoljeća života u dvoje. Čudno zvuči, znam....A ta samoća mi nekako tako lako pada, vjerojatno zato jer sam nekako oduvijek i bila sama. Možeš biti sam i u dvoje. Imaš nekog pored sebe a opet si sam. Još usamljeniji....

Zato imam njih. Neke drage ljude koje sam upoznala. Ženu koja me u panici pita da li sam dobro, čim se ne javim jedan dan. Koja "osjeća" moju tugu i ako je kilometrima daleko. Lude prijateljice koje zbijaju šale, nekad namjerno, samo da mi skrenu misli na nešto veselo, a nekad zato jer su jednostavno takve: mlade, lude i neobuzdane. Ili žena koju sam isto upoznala zbog Silentea, koja mi je poput sestre koju nemam i kojoj prvoj poželim dobro jutro svaki dan, i kojoj sam prvoj ispričala za svaku dramu koja mi se događala u životu proteklih godinu dana....

Imam neke nove emocije u svom životu, za koje sam mislila da nikad više neću osjećati. Prijatelji koji su više od prijatelja, netko tko je tu i kad nije. Kad mi je teško, kad čekam pretragu i nisam ništa jela cijeli dan. Kad dobijem nalaz u kojem piše da moram na liječenje...Ima tako nekih ljudi koji se iznenada pojave u tvom životu kad se najmanje nadaš.

I samo žele s tobom popiti šalicu čaja....

I nekad ti to znači više od svih lijekova. Osjećaj da nisi sam. Da nikad više nećeš biti sam.... Da ne moraš sam, i da i kad misliš da nije tako, ipak netko misli na tebe....divan, smirujući osjećaj da će sve biti u redu....

Bit će sve u redu... mora biti. Ja se borim za samu sebe, istom snagom. Silente je tu i ostati će, bez obzira na sve. I život je u prosjeku lijep.

Moje misli, kišni dan, jedna šalica mirisnog čaja, sa limunom i medom..... poput mog života....i onaj osjećaj da te netko ipak voli....

- 10:43 - Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< prosinac, 2016 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Kolovoz 2019 (1)
Listopad 2018 (1)
Kolovoz 2018 (1)
Srpanj 2018 (1)
Lipanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Prosinac 2017 (1)
Studeni 2017 (1)
Listopad 2017 (1)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (1)
Travanj 2017 (2)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (2)
Rujan 2016 (1)
Kolovoz 2016 (1)
Srpanj 2016 (2)
Lipanj 2016 (3)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (3)
Ožujak 2016 (2)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (6)
Listopad 2015 (6)
Rujan 2015 (6)
Kolovoz 2015 (9)
Srpanj 2015 (6)
Lipanj 2015 (5)
Svibanj 2015 (7)
Travanj 2015 (18)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • Kad sam imala trinaest godina, pisala sam dnevnik. Kao i većina curica. Jer sam htjela neke svoje misli zapisati, ali da ostanu skrivene. Nisam htjela da itko dozna o čemu razmišljam. To je bilo onda. Sada, tridesetak godina kasnije, opet želim zapisati neke svoje misli, ali želim da ih netko pročita. Možda moje misli nekima neće značiti ništa. A možda će nekome značiti sve....

Linkovi




  • "Ono što ostaje je naše djelo i životi koje mijenjamo. Ne postoji taj uspjeh koji će nam značiti više od divnih ljudi koje smo upoznali zbog njega.".


    NEOBRANJIVO

    Kako da te ne volim kad svi misle da te volim
    kako da ne gorim kada misle svi da gorim
    nameće se kao greška nešto čemu ne znam ime
    i kako da ne boli kad svak pita boli li me

    Samo pravo, samo pravo
    srce moje sanjivo
    kako da se brani
    što je neobranjivo

    samo hrabro, samo hrabro
    to mora biti rješivo,
    ali čime da se tješi
    što je neutješivo


    Silente na facebooku



    Misleći da ima izbor
    Ne shvaća tko koga vreba
    Srce moje grabežljivo
    Ni puknut ne zna kako treba





  • Suzana Gubina

    Create Your Badge

    LOVAC NA ČUDESA

    Slobodno ko ptica
    šetaš mi kroz san
    i glumiš da si dijete
    a ja glumim da sam ja

    Tiha kao srce
    i besplatna ko dah
    mirišeš na sol
    i mirišeš na mrak

    Ne gledam u ime
    ni u perje koje nosiš
    šapni mi što piješ
    da ti mogu reći tko si

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa

    Slobodna ko ptica
    i predvidljiva ko dan
    glumiš da si dijete,
    a ja glumim da spavam

    Snažan kao prva ljubav
    s lovorom u kosi
    opijen kao luda rijeka
    što me tebi nosi

    Barabama ostavljam svijet,
    a nek oni ostave mi tebe
    samo tebe volim
    i kad ne volim sebe

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa


    Ja ti čuvam leđa
    ja te sanjam dok sam budan,
    al ne zamjeri svijetu
    on nije navik'o na čuda

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa

    tekst: Sanin Karamehmedović
    glazba: Tibor Karamehmedović

    Lovac na čudesa - SILENTE