Tišina koja govori

srijeda, 29.04.2015.

Neobranjive ljubavi





Ovo će zazvučati kao početak bajke....jedna od onih koje čitamo kao male djevojčice, pa se kasnije nadamo da ćemo baš mi sresti princa na bijelom konju. ... bila jednom....

Bila jednom jedna petnaestogodišnja djevojčica. Kažem djevojčica, premda se ona nije niti malo osjećala djevojčicom. Nisu ju više zanimale barbike, izrastala je u djevojku, pomalo sramežljivu ali sve više i više svjesna svijeta oko sebe. I ta, naoko povučena i sramežljiva djevojka dobila je konačno priliku otići na pravi koncert, bio je to koncert grupe Merlin. I bilo je to prije 25 godina....I dok je tako, sa prijateljicama, ushićeno sjedila u malenom separeu, i uživala prvi puta u atmosferi, malo dalje od nje grupica razuzdanih, pomalo pripitih mladića, tek nešto starijih od nje su bili u svom filmu, skakali, pjevali, i bili potpuno nesvjesni svijeta oko sebe. Barem se tako činilo....i onda se dogodilo. Djevojka je odjednom osjetila nečiju ruku na svom ramenu, okrenula se i jedan od tih mladića drsko ju je zagrlio i poljubio. Bez puno priče....ustvari, rekao je jednu stvar: ti mi se sviđaš....

Možete li zamisliti što se dogodi u glavi i u srcu petnaestogodišnje djevojke koja svoj prvi poljubac dobije na ovakav način? Rekao bi čovjek da će se uplašiti. Možda i naljutiti i odgurnuti ga....ali ona to nije učinila. Jer kad ga je pogledala u oči, vidjela je najdivnije zelene oči. I premda pomalo pijane, te su ju oči tako iskreno gledale. I to je bilo to....bez puno filozofije...djevojčica se prvi puta zaljubila, na prvi pogled...Nije bilo moguće odoljeti tom pogledu i neodoljivim rupicama na obrazima kad joj se nasmiješio.

I bila bi to jedna od onih priča...živjeli su sretno sve dok....sve dok nije završio koncert i ona otišla kući. Nije bilo nastavka priče, nije bilo velike ljubavi, sastanaka...ipak je ona imala samo petnaest godina, a on....kada se otrijeznio, shvatio je što je napravio i bilo ga je sram.

To bi vjerojatno bio kraj priče...u svakom drugom slučaju, osim u ovom.

Djevojčica je narasla, svoje srednjoškolske dane provela kao i sve druge djevojke, i imala lijepu dvogodišnju vezu sa ozbiljnim mladićem, kojem ne bi palo na pamet da se napije, i držao ju kao kap vode na dlanu. Tko ne bi bio sretan?
Što je to u nama da nismo zadovoljni onda kada bi to trebali biti? Kada zdrav razum govori da je sve onako kako samo možeš poželjeti. Jer djevojka iz ove priče nije htjela da ju netko drži kao kap vode na dlanu. Htjela je da ju netko potapše po ramenu i drsko ju poljubi kad se najmanje nada....Zato je pobjegla iz ove veze kad se sve činilo idealnim..

Izabrala je samoću, radije nego vezu sa nekim s kim nije bila sretna....i onda je jednog dana, sasvim slučajno vidjela opet one iste zelene oči. I znala je o kome se radi. Prepoznala ga je....a on nju nije. Jer njemu je onaj poljubac u onom trenutku možda nešto i značio, ali ga je vrlo brzo zaboravio....I kako je moguće da joj se opet približio, ovaj puta trijezan? Kasnije joj je rekao da se zaljubio u nju na prvi pogled, a ona je pomislila kako to nije prvi pogled, ali je prešutjela. Jer, još jednom nije mogla odoljeti tim istim rupicama i istim opasnim zelenim očima....Ali je ovaj puta bila odrasla mlada dvadesetogodišnja žena koja je itekako znala što želi. A on je bio jedan od onih muškaraca za koje znaš da su opasni, roker nježne duše, koji je volio brzinu, tetovaže, motore, i opasne poslove. Iako su svi znali da je hodajuća opasnost, sve su cure bile lude za njim....a on je volio samo jednu....a ona, koliko god bila zaljubljena u njega bila je bolno svjesna da ne može zamisliti svoju budućnost snjim. Voljela je njegovu dušu, ono nešto dobro u njemu što je samo ona vidjela, ali je mrzila to u što se pretvorio zbog viška energije, adrenalina, ljubavi prema opasnom.

I život ih je morao razdvojiti, nije bilo drugog načina......To je bila ljubav koja se nije dala obraniti, nikako....I sada, nakon dvadeset i koju godinu, ona je sretno udana žena, sa djecom na pragu punoljetnosti i mužem kojeg voli više od svega na ovom svijetu. I ništa u svom životu ne bi mijenjala. Ali, ipak, dogodi se da sasvim slučajno u gradu sretne njega....i nešto ju štrecne u srcu...i zapita se da li je učinila pravu stvar? I kad im se pogledi sretnu, ona postane bolno svjesna pitanja i u njegovim očima....

Ali odgovor se nameće sam od sebe....sve je točno onako kako treba biti....Život je čudan....možda svi imamo neku srodnu dušu negdje, neku svoju drugu polovicu.....ali nemaju svi sreću da ju sretnu barem na tren...




NEOBRANJIVO - S I L E N T E
- 20:41 - Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

  travanj, 2015 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30      

Kolovoz 2019 (1)
Listopad 2018 (1)
Kolovoz 2018 (1)
Srpanj 2018 (1)
Lipanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Prosinac 2017 (1)
Studeni 2017 (1)
Listopad 2017 (1)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (1)
Travanj 2017 (2)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (2)
Rujan 2016 (1)
Kolovoz 2016 (1)
Srpanj 2016 (2)
Lipanj 2016 (3)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (3)
Ožujak 2016 (2)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (6)
Listopad 2015 (6)
Rujan 2015 (6)
Kolovoz 2015 (9)
Srpanj 2015 (6)
Lipanj 2015 (5)
Svibanj 2015 (7)
Travanj 2015 (18)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • Kad sam imala trinaest godina, pisala sam dnevnik. Kao i većina curica. Jer sam htjela neke svoje misli zapisati, ali da ostanu skrivene. Nisam htjela da itko dozna o čemu razmišljam. To je bilo onda. Sada, tridesetak godina kasnije, opet želim zapisati neke svoje misli, ali želim da ih netko pročita. Možda moje misli nekima neće značiti ništa. A možda će nekome značiti sve....

Linkovi




  • "Ono što ostaje je naše djelo i životi koje mijenjamo. Ne postoji taj uspjeh koji će nam značiti više od divnih ljudi koje smo upoznali zbog njega.".


    NEOBRANJIVO

    Kako da te ne volim kad svi misle da te volim
    kako da ne gorim kada misle svi da gorim
    nameće se kao greška nešto čemu ne znam ime
    i kako da ne boli kad svak pita boli li me

    Samo pravo, samo pravo
    srce moje sanjivo
    kako da se brani
    što je neobranjivo

    samo hrabro, samo hrabro
    to mora biti rješivo,
    ali čime da se tješi
    što je neutješivo


    Silente na facebooku



    Misleći da ima izbor
    Ne shvaća tko koga vreba
    Srce moje grabežljivo
    Ni puknut ne zna kako treba





  • Suzana Gubina

    Create Your Badge

    LOVAC NA ČUDESA

    Slobodno ko ptica
    šetaš mi kroz san
    i glumiš da si dijete
    a ja glumim da sam ja

    Tiha kao srce
    i besplatna ko dah
    mirišeš na sol
    i mirišeš na mrak

    Ne gledam u ime
    ni u perje koje nosiš
    šapni mi što piješ
    da ti mogu reći tko si

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa

    Slobodna ko ptica
    i predvidljiva ko dan
    glumiš da si dijete,
    a ja glumim da spavam

    Snažan kao prva ljubav
    s lovorom u kosi
    opijen kao luda rijeka
    što me tebi nosi

    Barabama ostavljam svijet,
    a nek oni ostave mi tebe
    samo tebe volim
    i kad ne volim sebe

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa


    Ja ti čuvam leđa
    ja te sanjam dok sam budan,
    al ne zamjeri svijetu
    on nije navik'o na čuda

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa

    tekst: Sanin Karamehmedović
    glazba: Tibor Karamehmedović

    Lovac na čudesa - SILENTE