Tišina koja govori

Lovci na čudesa

Lovac na čudesa - Silente





Bio je ovo, u najmanju ruku, zanimljiv vikend.
Nešto što se spremalo tjednima čemu smo se radovali. Moj sin, osamnaestogodišnjak, i njegova maturalna zabava.
A ja, koja u svemu, u svakoj sitnici koja mi se događa, nađem razlog za emociju i za pokoju suzu, pa makar radosnicu, projurila sam kroz ovaj vikend, pokušavajući kontrolirati navalu emocija, da bi sve držala pod kontrolom.

Zašto? To je samo obična maturalna zabava? Možda....možda bi to tako bilo, da ja nisam odmah imala strijeloviti "flashback" na jednu drugu maturalnu, prije dvadesetak godina....na mene sa osamnaest godina. I dok me moj sin čudno gledao, onako emotivnu, jer njima je to možda samo još jedna subotnja večer, u možda malo ljepšoj odjeći, i jedina im je briga koliko će dugo roditelji biti na toj zabavi, i hoće li se sjetiti u neko normalno vrijeme uputiti kući i njima prepustiti da se zabavljaju bez da ih roditelji gledaju, onako kako to znaš sa osamnaest, ja sam mislila na to kako je predivno imati osamnaest i misliti, odn. vjerovati da si na vrhu svijeta.

Onaj osjećaj da si "gospodar svemira", da ti cijeli svijet leži pod nogama i da imaš nevjerojatnu priliku napraviti čudo....I ne znam zašto taj osjećaj izblijedi s vremenom?...Loša iskustva, realnost, lupe ti šamar kad se to najmanje nadaš. Šteta....taj osjećaj trebalo bi se truditi zadržati zauvijek. I to je ono što pokušavam naučiti svog osamnaestogodišnjaka i njegovu mlađu sestru. Ne želim da prestanu sanjati. I to ne znači da će živjeti u iluziji. To samo znači da nikad ne treba odustati...od svojih snova, od ljubavi, od života....

Nitko nije rekao da će biti lako...život nije lagan...netko je rekao da je poput rollercoastera, pun uspona i padova, ali u tome je njegova ljepota....kad se život svede na ravnu liniju, to je onda....no - znamo što to znači....

Život nekad boli, nekad peče....ali nekad je i sladak i lijep poput najslađeg meda....i za te trenutke živimo...

A ako boli, ili peče, pa nije ni to loše...dok god osjećam bol, znači da sam tu....i znači da ima šanse da bol prođe...

Od moje mature do danas, moj je život bio jedan veliki, vrtoglavi rollercoaster, sa milijun uspona i padova....i da mi je netko prije godinu dana rekao da će nakon ogromnog pada, biti prilike za pozitivne emocije, za suze radosnice, za ljubav, ne bi vjerovala....

Divno je probuditi se svaki dan sa velikim osjećajem zahvalnosti što si tu, i što imaš priliku uživati u suncu, proljeću, nekim novim pjesmama....

Lijepo je biti sretan zbog nekog drugoga....a nisu tvoja djeca u pitanju, jer kad se radi o tvojoj djeci, i njihovoj sreći - opet se sve vraća na tebe....Predivno je uživati u sreći i uspjehu ljudi koji te ustvari ne poznaju, a zavolio si ih na tako nesebičan iskren način. Zbog njihove iskrenosti, velike ljubavi prema onom što rade i zbog toga što vidiš da se u njihovim očima još nije pojavila ona gorčina zbog loših iskustava....i nadaš se da će tako i ostati. I ne bi oni mene dirnuli svojim pjesmama da nisu tako iskreni u onom što rade...Oni svoju ljubav iskreno poklanjaju....i istu ljubav su zaslužili zauzvrat....

I opet isto...o čemu god razmišljala, što god mi se događalo, moje se misli nepogrešivo vraćaju na isto.....