Tišina koja govori

subota, 25.04.2015.

Moja inspiracija





Prije dva dana, slušajući intervju na radiju sa jednom izuzetnom mladom osobom, shvatila sam da sama sebi mogu postaviti neka pitanja koja su njemu postavljena. Kad sam počela pisati ovaj blog nisam baš puno razmišljala o tome zašto to radim. Rekli su mi da dobro pišem i da bi mogla to raditi pa sam poslušala. I od tada skoro svaki dan zapisujem svoje misli ovdje, poput dnevnika....samo što ovaj dnevnik može svatko pročitati. Ali, pravi motiv, ono nešto zbog čega pišem.....
U onom istom intervjuu koji sam slušala, osoba koju strašno cijenim zbog svega što sam o njemu saznala, čula, zaključila, rekao je da piše pjesme jer mu treba "nešto" da se makne od cijele gužve i strke koja se zbiva oko njega, da mu treba nešto da se opusti, i da je to jedini i najbolji način za to. I to je to....to je jako dobar razlog za pisanje pjesama, za pisanje bilo čega.

Ja ne mogu ni zamisliti strku koja se zbiva oko njega, jer to je jedan sasvim drukčiji svijet od ovog u kojem živim ja. Ali, svi mi živimo u nekom svom svijetu, isto tako posebnom, na svoj način, i svatko od nas svakodnevno proživljava svoju "gužvu" na svoj način. I svatko od nas mora naći neki svoj ventil, svoju "malu drogu", neki način na koji će se opustiti, odmaknuti se od svega i u tišini razmisliti o svemu, i raditi nešto što voli....nekome će to biti pisanje pjesama, nekome možda slikanje, a meni je to postao ovaj blog. Jer dok pišem, dok misli same naviru, postojim samo ja, moj laptop, tišina....ta svemoćna tišina....i možda, neka pjesma koja me dira na poseban način. I tih pol sata, možda sat, samo sam svoja....u tim trenutcima ja nisam ni majka, ni supruga, nisam naporni kupac u trgovini ili nečija susjeda....u tim trenutcima sam točno ono što želim i moram biti...


Čini se da se sprema kiša. Kad je tako oblačno vani i ja sam u nekom sjetnom, romantičnom raspoloženju, prisjećam se nekih prošlih vremena, maštam o nekim stvarima o kojima možda baš ne bi smjela....
Nekog je možda opila violina, mene je opilo nešto drugo...ali dobro je. Jer emocije su predivna stvar, samo ih treba znati pametno usmjeriti. I treba imati nekoga kome ih možeš pokloniti.

Ja, na sreću, imam pored sebe osobu prepunu razumijevanja, koja je bila uz mene kad mi je bilo najteže, i koji je bio poput tvrde stijene na koju sam se naslonila kada sam mislila da gubim tlo pod nogama.

Lijepo je znati da imaš nekoga pored koga i tišina zvuči predivno....riječi su nepotrebne, jedan pogled je dovoljan i sve je jasno....a nije uvijek idealno, jer ne može ni biti...to je život. Ima trenutaka kada bi pobjegla od svega, pa i od same sebe...
.........a onda me neka pjesma, neki predivan stih, ili neke očaravajuće nasmiješene oči koje su nekad plave, nekad zelene podsjete zašto se trudim....

I opet sve ima smisla...I to je ta emocija za koju živim, to nešto što me danima opija svojom glazbom, da me podsjeti - što te manje svijeta voli, to je lakše otići...zato ja ostajem....i budna sanjam....

Obitelj....ona konstanta koju imam u svom životu....svekrva, o kojoj su ispričani toliki vicevi, kojima sam se ja smijala....Dok mi se nije dogodila bolest, i ta žena za koju sam u nekim trenutcima mislila da me nikada neće prihvatiti, nije prestajala plakati. Bilo je trenutaka kad sam ja, koja se spremala za operaciju, morala tješiti nju. I tek tada, nakon dvadeset godina, ja sam shvatila da ta žena mene ustvari voli kao da sam joj kči. Moje majke nema već skoro dvadeset godina i ja najiskrenije mogu reči da je ova žena poput majke za mene. Strepila je cijelo vrijeme dok sam se spremala za bolnicu, brinula se za mene kad sam došla kući...Da živim još sto godina neću joj se moći dovoljno zahvaliti. U takvim trenutcima shvatiš tko te stvarno voli. Koliko god čudno zvučalo, drago mi je da sam se razboljela tada, jer mi je pomoglo da progledam, da vidim tko je stvarno uz mene, na koga mogu računati, a tko samo igra sporedne uloge u mom životu.

I dok razmišljam o tome kakvu divnu obitelj imam opet mi padaju na pamet riječi, ovo istog divnog, talentiranog mladića sa predivnom dušom pjesnika:

"Za mene marim ja i moja familija, svima drugima sam točka na nebu, nekom svijetla nekom tamna, ali to nije ni početak ni kraj priče. Samo zaplet, i to jedan od milion......"
- 19:36 - Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

  travanj, 2015 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30      

Kolovoz 2019 (1)
Listopad 2018 (1)
Kolovoz 2018 (1)
Srpanj 2018 (1)
Lipanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Prosinac 2017 (1)
Studeni 2017 (1)
Listopad 2017 (1)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (1)
Travanj 2017 (2)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (2)
Rujan 2016 (1)
Kolovoz 2016 (1)
Srpanj 2016 (2)
Lipanj 2016 (3)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (3)
Ožujak 2016 (2)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (6)
Listopad 2015 (6)
Rujan 2015 (6)
Kolovoz 2015 (9)
Srpanj 2015 (6)
Lipanj 2015 (5)
Svibanj 2015 (7)
Travanj 2015 (18)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • Kad sam imala trinaest godina, pisala sam dnevnik. Kao i većina curica. Jer sam htjela neke svoje misli zapisati, ali da ostanu skrivene. Nisam htjela da itko dozna o čemu razmišljam. To je bilo onda. Sada, tridesetak godina kasnije, opet želim zapisati neke svoje misli, ali želim da ih netko pročita. Možda moje misli nekima neće značiti ništa. A možda će nekome značiti sve....

Linkovi




  • "Ono što ostaje je naše djelo i životi koje mijenjamo. Ne postoji taj uspjeh koji će nam značiti više od divnih ljudi koje smo upoznali zbog njega.".


    NEOBRANJIVO

    Kako da te ne volim kad svi misle da te volim
    kako da ne gorim kada misle svi da gorim
    nameće se kao greška nešto čemu ne znam ime
    i kako da ne boli kad svak pita boli li me

    Samo pravo, samo pravo
    srce moje sanjivo
    kako da se brani
    što je neobranjivo

    samo hrabro, samo hrabro
    to mora biti rješivo,
    ali čime da se tješi
    što je neutješivo


    Silente na facebooku



    Misleći da ima izbor
    Ne shvaća tko koga vreba
    Srce moje grabežljivo
    Ni puknut ne zna kako treba





  • Suzana Gubina

    Create Your Badge

    LOVAC NA ČUDESA

    Slobodno ko ptica
    šetaš mi kroz san
    i glumiš da si dijete
    a ja glumim da sam ja

    Tiha kao srce
    i besplatna ko dah
    mirišeš na sol
    i mirišeš na mrak

    Ne gledam u ime
    ni u perje koje nosiš
    šapni mi što piješ
    da ti mogu reći tko si

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa

    Slobodna ko ptica
    i predvidljiva ko dan
    glumiš da si dijete,
    a ja glumim da spavam

    Snažan kao prva ljubav
    s lovorom u kosi
    opijen kao luda rijeka
    što me tebi nosi

    Barabama ostavljam svijet,
    a nek oni ostave mi tebe
    samo tebe volim
    i kad ne volim sebe

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa


    Ja ti čuvam leđa
    ja te sanjam dok sam budan,
    al ne zamjeri svijetu
    on nije navik'o na čuda

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa

    tekst: Sanin Karamehmedović
    glazba: Tibor Karamehmedović

    Lovac na čudesa - SILENTE