Marketing
Ah, ta punoljetnost.....
Dan prepun emocija....od sinoć me to drži. Ma što od sinoć, drži me mjesecima...
Ali to je jedna druga priča....Ali, ja ovako emotivna, doživljavam sve što mi se događa još intenzivnije nego inače. I u svemu vidim dublji smisao. Uzimam si vremena i svaku riječ, svaki pogled, sve što mi se događa promatram drukčijim očima....
Ovih dana sam postala svjesna jedne činjenice, vrlo bitne. Da sam mama jednog osamnaestogodišnjaka. Prije nekoliko mjeseci kad se taj osamnaesti rođendan tek bližio, i kad se moj sin hvalio s time da je konačno punoljetan, meni je bilo smiješno. Bila sam uvjerena da je glupo misliti da je on sad zreliji ili sposobniji zato jer po zakonu postaje punoljetan i odgovara za svoje postupke. Meni je on uvijek onaj dječarac koji samo čeka da napravi neku glupost, koji ne želi pisati zadaću ili spremiti sobu. I jučer sam u jednom trenutku postala svjesna da se nešto promjenilo.
Možda je razlog i ta maturalna zabava, možda sam i zbog toga malo zastala da ga bolje promotrim. Baka je došla iz Zagreba, jer naravno da maturalna ne može proći bez osobe koja je bila uz mene od kad je prvi zaplakao. Da ne bude zabune, radi se o svekrvi ;) a ne o mami...Jučer, kada je došao trenutak da baka opet krene za Zagreb, moj sin ju je ozbiljno pogledao i rekao: "Bako, hvala ti što si došla..." I to je bilo prvi puta da sam ja u njemu vidjela odraslu osobu. Jer nije bilo izrečeno na način na koji bi to rekao balavac koji je možda još sekundu prije tražio džeparac ili čokoladu. To je bila izjava puna ljubavi i iskrenosti, i puna poštovanja....
Trebalo mi je jako puno snage da se suzdržim od suza.....Bila bih krivo shvaćena. Ali, meni je postalo jasno - moje dijete je počelo sazrijevati. I onda, kad malo bolje razmislim, shvatim - nema više onih pubertetskih ispada, vječita nervoza i gledanja onim pogledom: "Ma, daj, mama, što ti znaš o tome?" Nisam ni primjetila, kad se to dogodilo? Kad imaš "pubertetliju" u kući, uvijek razmišljaš na jedan način: bože, daj samo da odraste normalno, da ne skrene na neki krivi put, droga, alkohol, ovo-ono....
Meni se čini da smo mi na dobrom putu. Čini mi se da sam ipak nešto dobro napravila.
Nije uvijek lako, jer nije uvijek lako imati strpljenja za nečije mušice, i za neposluh....ali nije lako ni njima. Jer misle da ih nitko ne razumije....što je ponekad možda i točno....Ne dijelimo iste interese, glazbeni ukus....puno toga. Ono što bi on slušao i pjevao, meni zvuči grozno. Ali mu to nikada neću reči.....Sjetim se jednog drugog mladića, koji je osam godina slušao isto "nađi ti neki normalan posao, a glazba - to nek ti bude hobi" Hvala bogu da nije poslušao....
Zato ne govorim takve stvari....Nadam se da sam ga naučila razliku između dobrog i lošeg, a on će sam izabrati svoj put.....
Ali, nema opuštanja što se puberteta tiče, još jedna mlada duša u našoj obitelji treba moju podršku - moja petnaestogodišnja kčer, koja je doduše, kako to curice već budu, puno zrelija i odgovornija.....ali ipak - nema mira i spavanja, do još jedne punoljetnosti....
Post je objavljen 21.04.2015. u 16:32 sati.