Tišina koja govori

četvrtak, 30.04.2015.

Prijateljstvo....



Imam prijateljicu još od djetinjstva. Živjele smo u istoj ulici, djetinjstvo provele zajedno u igranju na ulici, igrajući se s drugom djecom sve one pomalo zaboravljene igre. Prve izlaske, prve ljubavi, sve ono prvo što ti se događa u životu sve smo to zajedno doživljavale. U jednom trenutku, u životu, naravno, svaka je počela neki svoj "odrasli" život i malo smo se udaljile. Mene je život odveo iz naše ulice, u neki novi život, udaljen od roditelja....a ona je isto tako, svoju sreću našla u drugom dijelu grada.

No, kako to u životu zna biti, ponovo živimo u istoj ulici, i ponovo dijelimo životne situacije kao da nije bilo onih nekoliko godina praznine. Ja i moja obitelj vratili smo se u moju roditeljsku kuću, iz koje sam "pobjegla" jer nisam htjela da mi se roditelji miješaju u život. Shvatila sam da ne možeš bježati od svojih korijena i da je dobro vratiti se, barem na trenutak...postati svjestan odakle si krenuo i onda nastaviti dalje....

A ona, moja draga prijateljica, je na žalost, naglo, bez najave ostala bez onog što je voljela više od svega. Njena velika ljubav, njen muž, stradao je u prometnoj nesreći. Ne smijem se ni sjetiti tog dana. Kakva je to tuga. Ostati u tim godinama sama, i sa malim dvogodišnjim djetetom. Zato se vratila svojim roditeljima, jer je isto imala veliku potrebu vratiti se onima za koje je znala da ju bezrezervno vole.....

I sada smo tu...ponovo u našoj ulici. Nismo svaki dan zajedno, ne ispijamo svakodnevno kavice, jednostavno smo tu, i ja i ona, i obje to znamo.Nekad se čujemo telefonom, nekad se nađemo u gradu, pa zajedno prošetamo, slavimo zajedno dječije rođendane.

Kad sam se razboljela, i morala na operaciju, nisam joj odmah rekla. Bila sam u nekakvom polušoku, i nisam imala vremena reagirati, sve se događalo jako brzo. Možda joj nisam ni željela reči. Bojala sam se da će, ako joj to kažem, to postati još veća realnost, činjenica od koje sam i sama željela nekako pobjeći a nisam znala kako..... Tek kad sam nakon tjedan dva, ležala kod kuće oporavljajući se, i kad je zazvonio telefon, pomislila sam: "Bože, kako ću joj pogledati u oči, nisam joj se ni javila da joj kažem što mi se događa" ?
A ona je, onakva kakva je uvijek, prvo pitala da li mi što treba, i da joj se javim u bilo koje doba dana ili noći i da će sve napraviti da mi pomogne. I meni je to bilo poput tablete za bol, ništa drugo mi nije trebala reči. Nije mi trebalo ništa, ali je bila predivna pomisao da se mogu osloniti na nju. A ona je došla, nakon nekoliko dana, sa otvorenim srcem i vrečicama punim voća, slatkiša, meda, svega za što je mislila da bi mi moglo pomoći i uljepšati stvarnost.....

Prijateljstvo je prelijepa stvar. I ako je pravo, i iskreno, nema boljeg lijeka za dušu. I nije bitno ako se ne vidite godinama. Ima nešto što privlači ljude međusobno, neki magnet. Kao da su suđeni da budu bliski, da postanu prijatelji. I prije ili kasnije oni opet nađu put jedni prema drugima, bez obzira što ih je razdvojilo.

Ovih posljednjih mjeseci, o čemu god razmišljala, o čemu god pisala, na neki čudan način misli se prije ili kasnije vrate na isto....
Tako i sada kad pišem o prijateljstvu razmišljam o šestoro divnih mladih ljudi koji su radeći ono što vole najviše na svijetu postali prijatelji za cijeli život. Dva brata, toliko slična, a opet toliko različita, koji zajedno stvaraju glazbu u koju sam se zaljubila na prvi zvuk....i njihovi prijatelji koji zajedno sa njima njihovim pjesmama poklanjaju dušu, stvarajući nešto što ostavlja bez daha. I to ne bi bilo moguće da u svakom trenutku ne osjećaju što onaj drugi misli. Imam osjećaj da je nekad pogled dovoljan, i onaj drugi zna što misliš, i što si htio reči nekim stihom....i točno znaš koji dio sebe trebaš pokloniti toj pjesmi da bi ona postala ono što želiš....
Kad slušam njihove pjesme ja ne čujem samo glas, zvuk gitare, violine ili ritam bubnja...ja čujem sve to zajedno - pretvoreno u prekrasnu priču, nekad tužnu, ili sa prizvukom ljutnje, nekad sretnu...i svaki puta je priča drukčija....čak i ako slušam istu pjesmu, ovisno o tome da li sam ja tužna ili najsretnija osoba na svijetu....

Takve pjesme, prepune ljubavi, ne bi mogle nastati da ih ne rade ljudi koje veže čvrsto prijateljstvo. I ne bi mogli boriti se sa svime što ih okružuje, sa svom tom gužvom koja je nastala oko njih, da nisu u svakom trenutku svijesni da imaju jedni druge. Kad je jedan loše volje, drugi ga tješe i dižu. Poput obitelji. I kako da ih onda ne voliš? Iz njihovih očiju i osmijeha zrači ljubav, prema onome što rade, prema pjesmama koje stvaraju, prema ljudima koji ih vole i slušaju. Još nisam vidjela i doživjela da netko svoju publiku toliko voli. Sa toliko zahvalnosti što je netko odvojio pet minuta da čuje njihovu pjesmu ili večer odlučio provesti na njihovom koncertu. Kao da još ne mogu vjerovati da ih toliko ljudi voli....a ja ne mogu vjerovati da je postojalo vrijeme kad nisam znala za njih....naravno da ih volim....kako bi i moglo biti drugačije....ljubav se uzvraća ljubavlju....




ČUDNA ILI ČUDESNA - S I L E N T E

- 21:15 - Komentari (5) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

  travanj, 2015 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30      

Kolovoz 2019 (1)
Listopad 2018 (1)
Kolovoz 2018 (1)
Srpanj 2018 (1)
Lipanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Prosinac 2017 (1)
Studeni 2017 (1)
Listopad 2017 (1)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (1)
Travanj 2017 (2)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (2)
Rujan 2016 (1)
Kolovoz 2016 (1)
Srpanj 2016 (2)
Lipanj 2016 (3)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (3)
Ožujak 2016 (2)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (6)
Listopad 2015 (6)
Rujan 2015 (6)
Kolovoz 2015 (9)
Srpanj 2015 (6)
Lipanj 2015 (5)
Svibanj 2015 (7)
Travanj 2015 (18)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • Kad sam imala trinaest godina, pisala sam dnevnik. Kao i većina curica. Jer sam htjela neke svoje misli zapisati, ali da ostanu skrivene. Nisam htjela da itko dozna o čemu razmišljam. To je bilo onda. Sada, tridesetak godina kasnije, opet želim zapisati neke svoje misli, ali želim da ih netko pročita. Možda moje misli nekima neće značiti ništa. A možda će nekome značiti sve....

Linkovi




  • "Ono što ostaje je naše djelo i životi koje mijenjamo. Ne postoji taj uspjeh koji će nam značiti više od divnih ljudi koje smo upoznali zbog njega.".


    NEOBRANJIVO

    Kako da te ne volim kad svi misle da te volim
    kako da ne gorim kada misle svi da gorim
    nameće se kao greška nešto čemu ne znam ime
    i kako da ne boli kad svak pita boli li me

    Samo pravo, samo pravo
    srce moje sanjivo
    kako da se brani
    što je neobranjivo

    samo hrabro, samo hrabro
    to mora biti rješivo,
    ali čime da se tješi
    što je neutješivo



    Silente na facebooku



    Misleći da ima izbor
    Ne shvaća tko koga vreba
    Srce moje grabežljivo
    Ni puknut ne zna kako treba





  • Suzana Gubina

    Create Your Badge

    LOVAC NA ČUDESA

    Slobodno ko ptica
    šetaš mi kroz san
    i glumiš da si dijete
    a ja glumim da sam ja

    Tiha kao srce
    i besplatna ko dah
    mirišeš na sol
    i mirišeš na mrak

    Ne gledam u ime
    ni u perje koje nosiš
    šapni mi što piješ
    da ti mogu reći tko si

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa

    Slobodna ko ptica
    i predvidljiva ko dan
    glumiš da si dijete,
    a ja glumim da spavam

    Snažan kao prva ljubav
    s lovorom u kosi
    opijen kao luda rijeka
    što me tebi nosi

    Barabama ostavljam svijet,
    a nek oni ostave mi tebe
    samo tebe volim
    i kad ne volim sebe

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa


    Ja ti čuvam leđa
    ja te sanjam dok sam budan,
    al ne zamjeri svijetu
    on nije navik'o na čuda

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa

    tekst: Sanin Karamehmedović
    glazba: Tibor Karamehmedović


    Lovac na čudesa - SILENTE