Tišina koja govori

srijeda, 22.04.2015.

Kako misliš - nema naslova?





Dobra stvar je pisanje bloga....daje mi priliku da misli sredim, kontroliram i smisleno složim u rečenice. Kad sam počela pisati nisam razmišljala o tome da će netko to i čitati....ovo je samo pokušaj mene da ovaj kaos koji nekad vlada u meni dovedem u red.
A ispada da se ipak čita ovo što pišem. Možda ima još ljudi sa istim mislima, pa se prepoznaju u mojim rečenicama? Ako je tako, drago mi je....nije lako biti jedini.

Danas je jedan odličan dan....Imam puno razloga biti sretna. Osim onih očitih, što sam tu, što sam preživjela pakao, a vani je sunčano, sve je toplije i optimizam možeš prstima napipati. Ili one sitnice koja meni tako puno znači, da Silente sutra konačno objavljuje novi singl, a ovih dana i album....Ta, i samo ta "sitnica" meni je dovoljna da mi svi problemi izgledaju mali. Čudno je to, kad malo bolje razmisliš. Reklo bi se da je možda nepromišljeno od mene da mi nečiji uspjeh i nešto što njima toliko znači, može meni značiti toliko da se ne živciram zbog cijene goriva, tečaja švicarskog franka, ili da li se naši političari ponovo dopisuju....A znači....jer, budimo realni, budem li ja gubila glavu zbog toga što sam danas uzalud čekala u banci sat vremena i nisam ništa napravila, ili što se mesar u trgovini otresao drsko na mene, jer je očito i njemu loš dan, neće se baš puno toga promijeniti.
Samo ću ja biti nesretna, isfrustrirana i živčana. A dopustim li mom srcu da se otvori, i da objeručke prihvati ljubav koja zrači iz očiju tih mladih ljudi, koji su najsretniji na svijetu kad vide da ih ljudi prihvaćaju i da vole to što oni rade - dopustim li sebi da se radujem njihovom uspjehu, moj dan biti će ljepši. I onda se svi problemi čine manji. Naravno, ne živim u iluziji da problema nema - ima ih i previše, ali možda ću sa osmijehom lakše naći neki izlaz?

Ne znam, da li je stvarno to tako čudno? Ja mislim da nije, da svatko mora naći neki svoj način kako da optimistično prolazi kroz ovaj jedini život koji imamo....Zašto onda doživim komentar kroz koji se osjeti podsmijeh i mrvica zlobe? Ljudi su prepuni predrasuda....I teško se mire s činjenicom da ima ljudi koji jednostavno vole iskrenost i prave osjećaje.

Danas sam doživjela još jednu sitnicu koja me natjerala na razmišljanje. Na blagajni ispred mene stajao je mladić od nekih 20 i koju godinu i pitao je blagajnicu kako je, da li se umorila....lijepa gesta, zar ne? Ono što je mene začudilo je šok blagajnice, jer kaže, nije očekivala od mlade osobe takvu pristojnost ?!?! Zašto? Čini mi se strašno nepravedno sve mlade ljude strpamo u istu "kutiju", zbog možda nekih iznimki koji su skrenuli sa pravog puta i upustili se u neke stvari koje su samo njima donijele štetu. Moje iskustvo je sasvim drukčije, i uvijek sam ljuta kad čujem kako su mladi ovakvi ili onakvi....Ljudi moji, malo razumijevanja, jer očito smo zaboravili da smo i mi imali sedamnaest, osamnaest ili dvadeset godina...i zaboravili smo da smo i mi mislili da smo najpametniji. Da nam nitko nije ravan. Ali, to još uvijek ne znači da su loše odgojeni, i da su osuđeni na propast. To samo znači da su mladi. Točka.
I dosta više tih priča kako je sve bilo drukčije kad smo mi bili mladi. Nije bilo drukčije, nemojte zavaravati ni sebe ni njih. I mi smo nekome užasno išli na živce sa svojim načinom oblačenja, frizurama, glazbom. I mi smo ekperimentirali, i bili svjesni da onih nekoliko sati subotom kad smo vani, nema kontrole nad nama i da se puno toga neće znati. Ali, ako si ponio neke vrijednosti iz svoje kuće i ako su roditelji barem donekle uspjeli u svom naumu da od tebe naprave Čovjeka, znaš prepoznati što je dobro za tebe a što nije.
Ja vidim puno dobrih, pametnih i lijepo odgojenih mladih ljudi oko sebe. Ljudi sa ambicijama, sa velikom ljubavlju prema životu i nadi da će uspjeti u onome što naume. Nemojmo im stalno nabijati na nos naše greške. Nisu oni za njih krivi.

Ovaj moj tok misli, nekako je otišao u nekom skroz drugom smjeru....danas je valjda takav dan....



Čudna ili čudesna - Silente
- 15:35 - Komentari (4) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

  travanj, 2015 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30      

Kolovoz 2019 (1)
Listopad 2018 (1)
Kolovoz 2018 (1)
Srpanj 2018 (1)
Lipanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Prosinac 2017 (1)
Studeni 2017 (1)
Listopad 2017 (1)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (1)
Travanj 2017 (2)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (2)
Rujan 2016 (1)
Kolovoz 2016 (1)
Srpanj 2016 (2)
Lipanj 2016 (3)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (3)
Ožujak 2016 (2)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (6)
Listopad 2015 (6)
Rujan 2015 (6)
Kolovoz 2015 (9)
Srpanj 2015 (6)
Lipanj 2015 (5)
Svibanj 2015 (7)
Travanj 2015 (18)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • Kad sam imala trinaest godina, pisala sam dnevnik. Kao i većina curica. Jer sam htjela neke svoje misli zapisati, ali da ostanu skrivene. Nisam htjela da itko dozna o čemu razmišljam. To je bilo onda. Sada, tridesetak godina kasnije, opet želim zapisati neke svoje misli, ali želim da ih netko pročita. Možda moje misli nekima neće značiti ništa. A možda će nekome značiti sve....

Linkovi




  • "Ono što ostaje je naše djelo i životi koje mijenjamo. Ne postoji taj uspjeh koji će nam značiti više od divnih ljudi koje smo upoznali zbog njega.".


    NEOBRANJIVO

    Kako da te ne volim kad svi misle da te volim
    kako da ne gorim kada misle svi da gorim
    nameće se kao greška nešto čemu ne znam ime
    i kako da ne boli kad svak pita boli li me

    Samo pravo, samo pravo
    srce moje sanjivo
    kako da se brani
    što je neobranjivo

    samo hrabro, samo hrabro
    to mora biti rješivo,
    ali čime da se tješi
    što je neutješivo


    Silente na facebooku



    Misleći da ima izbor
    Ne shvaća tko koga vreba
    Srce moje grabežljivo
    Ni puknut ne zna kako treba





  • Suzana Gubina

    Create Your Badge

    LOVAC NA ČUDESA

    Slobodno ko ptica
    šetaš mi kroz san
    i glumiš da si dijete
    a ja glumim da sam ja

    Tiha kao srce
    i besplatna ko dah
    mirišeš na sol
    i mirišeš na mrak

    Ne gledam u ime
    ni u perje koje nosiš
    šapni mi što piješ
    da ti mogu reći tko si

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa

    Slobodna ko ptica
    i predvidljiva ko dan
    glumiš da si dijete,
    a ja glumim da spavam

    Snažan kao prva ljubav
    s lovorom u kosi
    opijen kao luda rijeka
    što me tebi nosi

    Barabama ostavljam svijet,
    a nek oni ostave mi tebe
    samo tebe volim
    i kad ne volim sebe

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa


    Ja ti čuvam leđa
    ja te sanjam dok sam budan,
    al ne zamjeri svijetu
    on nije navik'o na čuda

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa

    tekst: Sanin Karamehmedović
    glazba: Tibor Karamehmedović

    Lovac na čudesa - SILENTE