Tišina koja govori

utorak, 28.04.2015.

Koliko toliko





Trebalo mi je dva tri dana da se emocije barem malo slegnu. Ako je to moguće....I dok se oni koji čitaju ove redove sad s čuđenjem pitaju, što se to dogodilo, oni koji me znaju - jasno im je.....opet Silente....

Posljednji mjeseci meni su obojani Silente bojama, predivnim bojama ljubavi i zvukova.....I kako neće onda jedna nova pjesma u meni izazvati buru uzbuđenja i oduševljenja....jedna pjesma, koja se uvukla pod kožu istog trena kad sam ju čula. Kad sam vidjela spot, osjećaji su se samo pojačali. Divni ljudi, koji nisu htjeli snimiti spot na nekoj razvikanoj lokaciji, pričajući priču pjesme, sa glumcima i pretencioznim aranžmanima...oni su spot snimili tamo gdje se osjećaju najbolje, gdje su "doma". Na mjestu gdje provode vrijeme vježbajući, stvarajući svoje pjesme, radeći ono što najviše vole u životu. Jer znaju u svom srcu da mogu biti sretni samo dok rade ono što vole, i da samo tako i drugi ljudi oko njih mogu biti sretni.

I onda, gledaš video spot, i ne možeš vjerovati svojim očima, jer vidiš šestoro ljudi toliko opuštenih i sretnih, poput djece. A nisu više djeca. Vidi se to i po pjesmama. Nema više one dječije naivnosti. Pjesme su postale čvrste, intenzivne, na trenutke pomalo i drske.

Ali, da ovaj tekst ne bi postao "recenzija" nekih novih pjesama, jer nije mi to cilj, to...i samo to je razlog mojim velikim emocijama ovih dana. Kad nešto iščekuješ tjednima kao što sam ja nestrpljivo čekala tu novu pjesmu, i novi album, koliko god si siguran da će biti dobar, svejedno te malo strah. Bojiš se da će nova pjesma razbiti iluziju o njima. I onda pjesmu čuješ, protrneš iz prve, i svi strahovi nestanu. I preostane ti jedino da uživaš u toj pjesmi, nonstop ju slušajući, dok ti se ne dogodi da čuješ zvukove i predivni glas i dok spavaš.

I onda se jučer dogodio album....od ranog jutra, "dežurna" na deezeru da mi slučajno ne promakne pojavljivanje novih pjesama. Kakvo uzbuđenje, kolika sreća! I nisam jedina, vidjela sam to po reakcijama dragih ljudi koji su radili isto što i ja...vjerno čekali da čuju nove pjesme....i ostali oduševljeni, kao i ja. Dobro, možda smo mi svi malo neobjektivni. Znam da ja jesam. Zbog velike ljubavi i privrženosti koju osjećam, nekako mi se čini da ništa što oni rade ili otpjevaju ne može biti loše. To je tako kad nekog bezrezervno voliš. Zato moj sud nije ni bitan. Znam samo da je moj dan bio jučer sunčan, bez obzira što je padala kiša. Da su me ljudi još jednom čudno gledali, jer je čudno vidjeti da netko hoda gradom sa smiješkom na licu. A ja tog smješka nisam bila svjesna. On je dolazio negdje iznutra, iz mog srca, koje je divlje kucalo od oduševljenja. Nije bilo boli, nije bilo onog na trenutke teškog disanja, na koje sam već navikla, jer nemam izbora.....Nitko nije bio sretniji od mene tog trenutka....

I to sve ne pišem zbog toga jer želim još jednom pisati hvalospjeve jednom bendu kojeg mnogi možda još ni ne znaju ili ih ne zanima. Pišem ovo iz jednog drugog razloga.....

U životu možemo odabrati da od jutra do mraka radimo samo ono što moramo. Da bi život funkcionirao "koliko toliko". Idemo na posao, dolazimo kući, radimo sve ono što moramo...uvijek nešto moramo...I u tome izgubimo sami sebe. Zaboravimo koliko smo mi bitni u cijeloj toj priči. Jer, za sebe nemamo vremena...to je nešto što odgađamo, za vikend, za godišnji, za neki drugi život. A zaboravljamo da nema drugog života. Da moramo iskoristiti ono što možemo u ovom životu. Pa makar to značilo da će nas gledati kao da smo nešto skrivili, kao da smo egoisti koji mislimo samo na sebe.

Ja moram, kao što moram udisati zrak, uzeti sebi jedan dio dana i posvetiti se samo sebi. Jedino tako mogu sebe voljeti. I jedino tako će i drugi voljeti mene. Jer samu sebe smatram toliko važnom osobom u svom životu da si želim pokloniti vrijeme, tih sat vremena, pola dana, pa čak i cijeli dan ako treba....I ja to vrijeme provodim radeći ono što najviše volim. Slušajući meni najbolju glazbu na ovom svijetu. Promatrajući i prateći, najdraže ljude, koji su mi postali poput prijatelja...a uopće se ne poznajemo. I to me liječi. To me goni naprijed, daje mi snagu za sve nove izazove, za neke nove suze, za neke nove sretne trenutke. I onda, kad sam tako jaka i sretna, nitko mi ništa ne može. Nikakvi problemi mi se ne čine toliko veliki da ih ne bi mogla riješiti. Nema panike, nema straha....potpuno smirena suočavam se sa svime. I to vide oni najdraži i najvažniji ljudi u mom životu. I kao domino efekt, ja svoju snagu prenosim na njih. Jer nitko ne voli mamu vidjeti tužnu, slabu i razočaranu u život. Onda su tužni i oni.

Ja sad ne kažem da svi trebaju slušati Silente da bi se osjećali sretni i jaki...mada to i nije tako loša ideja. Probajte! Možda vas očaraju kao mene...a možda i ne, nije ni bitno....Ali, osluhnite sami sebe, i nađite u sebi neku ljubav, nešto što će vam dati snage za dalje. Nemojte poput robota hodati kroz život i raditi samo ono što morate. Nađite barem malo vremena za ono što volite, vi - samo vi....i prepustite se tome. Život će vam se činiti ljepšim, i sunce će vam zasjati kao što sja i meni, bez obzira na uporne kišne kapi na prozoru....što nam može malo kiše, oblaka, kad je duša ispunjena i sretna?......<3




KOLIKO TOLIKO - S I L E N T E
- S I L E N T E

- 07:00 - Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

  travanj, 2015 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30      

Kolovoz 2019 (1)
Listopad 2018 (1)
Kolovoz 2018 (1)
Srpanj 2018 (1)
Lipanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Prosinac 2017 (1)
Studeni 2017 (1)
Listopad 2017 (1)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (1)
Travanj 2017 (2)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (2)
Rujan 2016 (1)
Kolovoz 2016 (1)
Srpanj 2016 (2)
Lipanj 2016 (3)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (3)
Ožujak 2016 (2)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (6)
Listopad 2015 (6)
Rujan 2015 (6)
Kolovoz 2015 (9)
Srpanj 2015 (6)
Lipanj 2015 (5)
Svibanj 2015 (7)
Travanj 2015 (18)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • Kad sam imala trinaest godina, pisala sam dnevnik. Kao i većina curica. Jer sam htjela neke svoje misli zapisati, ali da ostanu skrivene. Nisam htjela da itko dozna o čemu razmišljam. To je bilo onda. Sada, tridesetak godina kasnije, opet želim zapisati neke svoje misli, ali želim da ih netko pročita. Možda moje misli nekima neće značiti ništa. A možda će nekome značiti sve....

Linkovi




  • "Ono što ostaje je naše djelo i životi koje mijenjamo. Ne postoji taj uspjeh koji će nam značiti više od divnih ljudi koje smo upoznali zbog njega.".


    NEOBRANJIVO

    Kako da te ne volim kad svi misle da te volim
    kako da ne gorim kada misle svi da gorim
    nameće se kao greška nešto čemu ne znam ime
    i kako da ne boli kad svak pita boli li me

    Samo pravo, samo pravo
    srce moje sanjivo
    kako da se brani
    što je neobranjivo

    samo hrabro, samo hrabro
    to mora biti rješivo,
    ali čime da se tješi
    što je neutješivo



    Silente na facebooku



    Misleći da ima izbor
    Ne shvaća tko koga vreba
    Srce moje grabežljivo
    Ni puknut ne zna kako treba





  • Suzana Gubina

    Create Your Badge

    LOVAC NA ČUDESA

    Slobodno ko ptica
    šetaš mi kroz san
    i glumiš da si dijete
    a ja glumim da sam ja

    Tiha kao srce
    i besplatna ko dah
    mirišeš na sol
    i mirišeš na mrak

    Ne gledam u ime
    ni u perje koje nosiš
    šapni mi što piješ
    da ti mogu reći tko si

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa

    Slobodna ko ptica
    i predvidljiva ko dan
    glumiš da si dijete,
    a ja glumim da spavam

    Snažan kao prva ljubav
    s lovorom u kosi
    opijen kao luda rijeka
    što me tebi nosi

    Barabama ostavljam svijet,
    a nek oni ostave mi tebe
    samo tebe volim
    i kad ne volim sebe

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa


    Ja ti čuvam leđa
    ja te sanjam dok sam budan,
    al ne zamjeri svijetu
    on nije navik'o na čuda

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa

    tekst: Sanin Karamehmedović
    glazba: Tibor Karamehmedović


    Lovac na čudesa - SILENTE