Tišina koja govori

četvrtak, 04.06.2015.

Silente....ljubav na prvi zvuk



foto - facebook profil Silentea, snimljeno pored Pazina



I to je prošlo. Dan za sjećanje, koji mi je značio i znači neizmjerno puno. Probudila sam se jutros prepuna dojmova, tako jako sretna i tako jako umorna.

Dan proveden u Pazinu, večernji koncert grupe Silente i ono što je na meni ostavilo najvećeg traga, moj susret s njima. NI u najluđim snovima nisam ga tako zamišljala. Jer koliko god čitao i slušao priče kako se radi o mladim ljudima, toliko skromnim i pristupačnima, ne možeš to uistinu vjerovati. Zvuči površno i banalno. A kad tu toplinu, u osmijehu i pogledu osjetiš na svojoj koži onda shvatiš što ljudi žele reči kad pričaju o njima.

Nosila sam u Pazin poklon za njih. Samo sitnica, ništa posebno, a opet posebno na neki način. Gledajući Dobro jutro Hrvatska vidjela sam prilog o ekipici mladih Osječana koji stare vynil ploče obrađuju i daju im novi život. I u istom trenu dobila ideju, kontaktirala ih i dobila u roku dva dana vynilku sa urezanim logom albuma Lovca na čudesa, albuma koji mi je promjenio život na bolje i koji me spasio.
Ali, jedno je plan a drugo kako taj plan ostvariti. Jer da bi im poklon dao moraš imati hrabrosti priči im. Kad sam ih vidjela na trgu, kraj svog kombija, nije bilo sumnje...moram im priči i moram im stisnuti ruku i reči im koliko mi znače....što god oni nakon toga mislili o meni.

Ja ne mogu opisati taj osjećaj kad sam prišla djevojci kraj kombija i drhtavim glasom ju pozdravila i rekla: "Oprosti, ja sam vam se morala javiti" Onu toplinu i srdačnost kojom me pozdravila nikada neću zaboraviti. Kao da se znamo oduvijek, ali se eto, nismo dugo vidjele. I Doris i Lorena tako su me toplo pozdravile. Dobro, ispada da stvarno i znaju tko sam. Jer sam dovoljno puta napisala neki sitan komentar na njihov profil, neku malu porukicu u kojoj sam im uvijek iznova probala reči koliko su bitni i koliko su vrijedni i probala ih ohrabriti kad sam znala da im ohrabrenje treba. Ali, ipak....osjetiti da su te tvoje porukice stvarno nešto i značile i da si barem malo uljepšao nekad dan nekome....za to vrijedi živjeti. Nadam se da im je moj poklončić ugodno iznenađenje.

Tibor, dragi, skromni Tibor koji malo priča, ali svojim toplim pogledom govori toliko puno....Gledaš tog mladog čovjeka, koji stoji kraj pozornice i čeka da se pospaja sva tehnika da mogu početi s tonskom probom i vidiš mirnu, staloženu osobu koja na svijet gleda širom otvorenih očiju. I onda se, nekoliko sati kasnije, ta ista, mirna staložena osoba, popne na pozrnicu, uzme gitaru u ruke i ne možeš vjerovati svojim očima u ono što vidiš i čuješ. Taj čovjek istinski uživa na pozornici, gitara je dio njegovog tijela, a ne samo instrument. O mirnoći i staloženosti nema više govora....vidiš samo silnu energiju, strast, znoj koji frca na sve strane....i osmijeh na licu...jer tamo na pozornici on je doma. Tamo je svoj na svome. I vidiš veliku povezanost između svih šestoro, veliko prijateljstvo. Neću opisivati kako je koncert izgledao...to se ne može opisati. To treba proživjeti. Onaj tko je jednom doživio Silente na pozornici zna o čemu govorim.
Oni su neizmjerno talentirani, svih šestoro, ali bitno je to da rade ono što vole. Zato to i zvuči tako kako zvuči, i zato su me osvojili. To je bila ljubav na prvi zvuk, i sa svakom pjesmom je sve jača.

Ali ova moja ljubav je jučer dobila još jednu novu dimenziju. Pričajući s njima, družeći se nakratko nakon koncerta, shvatila sam koliko su mi stvarno dragi kao osobe, riječ obitelj dobija potpuno novi smisao. I ako sam ih toliko zavoljela slušajući njihove pjesme i čitajući o njima, sada ih volim još malo više, jer sam shvatila da su uistinu tako topli i dragi. Predivan je osjećaj kad ti netko priđe s otvorenim srcem, istina je....a još je ljepše kad osjetiš tu istu srdačnost i ljubav sa druge strane. I nisu potrebne velike riječi. Kada mi je Doris u jednom trenutku rekla "Kako nas vi branite" sa toliko topline i nježnosti....neopisivo. A istina je, zbog njih sam vodila svoj mali rat, pokušala naglas reči ono što su svi znali, ali su šutjeli. Jer sam instiktivno osjetila ono što nekad osjetiš kad je tvoje dijete u problemu, kad mu treba pomoć ili treba nekog tko će stati iza njega i ako treba potući se za njega. Kad mi je do nečeg stalo - onda grizem. Postanem lavica koja brani svoju obitelj....a oni su postali poput obitelji, i kako onda mirno gledati kako ih netko pokušava uvrijediti, srozati, ili ignorirati, što je još i gore.

Ima puno vrsta ljubavi u životu, i sve su jednako važne. Neke se podrazumijevaju, dolaze same od sebe....a neke prepoznaš, ako imaš sreće. Oni za mene nisu samo mali bend iz Dubrovnika sa velikim snom. Ja sam jučer upoznala ljude koji svim srcem vraćaju svaku tvoju emociju na najljepši mogući način. I u meni su našli prijatelja, jednom zauvijek.

Nije ovo kraj moje priče o Silenteu.....naviknite se, ili nemojte čitati....tek sam počela. Susreta će biti još, emocija će biti još jačih i intenzivnijih....njima po ne znam koji puta želim da im u životu ide onako kako su si poželili, i da zauvijek ostanu svoji, vjerni sebi....

- 19:07 - Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< lipanj, 2015 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30          

Kolovoz 2019 (1)
Listopad 2018 (1)
Kolovoz 2018 (1)
Srpanj 2018 (1)
Lipanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Prosinac 2017 (1)
Studeni 2017 (1)
Listopad 2017 (1)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (1)
Travanj 2017 (2)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (2)
Rujan 2016 (1)
Kolovoz 2016 (1)
Srpanj 2016 (2)
Lipanj 2016 (3)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (3)
Ožujak 2016 (2)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (6)
Listopad 2015 (6)
Rujan 2015 (6)
Kolovoz 2015 (9)
Srpanj 2015 (6)
Lipanj 2015 (5)
Svibanj 2015 (7)
Travanj 2015 (18)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • Kad sam imala trinaest godina, pisala sam dnevnik. Kao i većina curica. Jer sam htjela neke svoje misli zapisati, ali da ostanu skrivene. Nisam htjela da itko dozna o čemu razmišljam. To je bilo onda. Sada, tridesetak godina kasnije, opet želim zapisati neke svoje misli, ali želim da ih netko pročita. Možda moje misli nekima neće značiti ništa. A možda će nekome značiti sve....

Linkovi




  • "Ono što ostaje je naše djelo i životi koje mijenjamo. Ne postoji taj uspjeh koji će nam značiti više od divnih ljudi koje smo upoznali zbog njega.".


    NEOBRANJIVO

    Kako da te ne volim kad svi misle da te volim
    kako da ne gorim kada misle svi da gorim
    nameće se kao greška nešto čemu ne znam ime
    i kako da ne boli kad svak pita boli li me

    Samo pravo, samo pravo
    srce moje sanjivo
    kako da se brani
    što je neobranjivo

    samo hrabro, samo hrabro
    to mora biti rješivo,
    ali čime da se tješi
    što je neutješivo



    Silente na facebooku



    Misleći da ima izbor
    Ne shvaća tko koga vreba
    Srce moje grabežljivo
    Ni puknut ne zna kako treba





  • Suzana Gubina

    Create Your Badge

    LOVAC NA ČUDESA

    Slobodno ko ptica
    šetaš mi kroz san
    i glumiš da si dijete
    a ja glumim da sam ja

    Tiha kao srce
    i besplatna ko dah
    mirišeš na sol
    i mirišeš na mrak

    Ne gledam u ime
    ni u perje koje nosiš
    šapni mi što piješ
    da ti mogu reći tko si

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa

    Slobodna ko ptica
    i predvidljiva ko dan
    glumiš da si dijete,
    a ja glumim da spavam

    Snažan kao prva ljubav
    s lovorom u kosi
    opijen kao luda rijeka
    što me tebi nosi

    Barabama ostavljam svijet,
    a nek oni ostave mi tebe
    samo tebe volim
    i kad ne volim sebe

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa


    Ja ti čuvam leđa
    ja te sanjam dok sam budan,
    al ne zamjeri svijetu
    on nije navik'o na čuda

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa

    tekst: Sanin Karamehmedović
    glazba: Tibor Karamehmedović


    Lovac na čudesa - SILENTE