Marketing
Moji lovci na čudesa
Opet sam napravila malu pauzu. Koliko god mi ovo moje pisanje daje snagu i na neki način mi pomaže da bolje razmislim o nekim stvarima, toliko mi je teško pisati ako me nešto muči i ako imam neke svoje strahove koje se bojim zapisati da ne postanu realni. Ovog puta to su bili nalazi koje sam čekala iz Zagreba...uvijek isti strah, uvijek ista strepnja. Ovaj put još i malo pojačana zbog telefonskog poziva u kojem su mi rekli da će mi poslati nalaz i rekli kad da dođem na kontrolu a nisu mi rekli telefonom da li je sve u redu i čemu se mogu nadati. Osjećaj panike je nevjerojatan....opet sam osjetila da mi se izmiče tlo pod nogama. Ali samo na trenutak.
Nakon malog razgovora sa prijateljicom i nakon što sam sama sebi pokušala objasniti da stvari nikad nisu onako loše kako se čine na prvi pogled, uspjela sam malo doći k sebi. Ali, ipak....treba dočekati poštara. Koji je došao tek jučer, nakon punih tjedan dana sa zlokobnom kovertom u kojoj je taj komad papira koji će mi još jednom izmaknuti tlo pod nogama ili donijeti olakšanje. I hvala bogu, nije tako loše kao što sam mislila. Ovo nije kraj priče, jer još jedna kontrola u Zagrebu, opet snimanja i tako redom, to je ono što će me pratiti cijeli život. Ali nema veze. Važno je da sam tu, i da imam snage za borbu i za osmijeh.
A ne bi bilo ni izbliza tako lako proživjeti ovih tjedan dana da nema mojih lovaca na čudesa. I ovaj put ne mislim samo na njih, predivnih šestoro ljudi koji su mi svojim pjesmama tako uljepšali život posljednjih pola godine. Mislim i na ljude koje sam "upoznala" jer dijelimo istu ljubav, onu prema njima. Silente nas je spojio na čudan način. Predivno je znati da ima ljudi koji misle isto kao ti, osjećaju isto što i ti, a niste se nikad upoznali. A opet, nakon nekoliko dana, čini mi se da ih sve poznajem bolje nego neke ljude s kojima se znam godinama. Koliko smijeha ovih nekoliko dana! Nisam se davno toliko smijala. Neću u detalje pričati što nam je toliko smiješno....one znaju. I zbog njih, nisam radila ono što inaće radim kad čekam nalaze poštom, nisam na svaki zvuk motora trčala na prozor da vidim da li je poštar. I ne, nisam kao što sam to znala raditi, googlala da bi se i još jednom izluđivala sa nekim novim medicinskim pojmom koji ne razumijem, a koji na googlu uvijek znači još veći razlog za brigu. Nisam to radila. Razmišljala sam o mojim najdražim lovcima na čudesa, o njihovim pjesmama koje mi život znače, koliko god to nekom zvučalo banalno i smiješno. I radovala se "razgovoru" sa ljudima koji dijele moju strast. Predivan osjećaj......
A oni, moji najdraži lovci na čudesa su se valjda uspjeli malo odmoriti u svom Gradu. A sad opet na cestu, koncerata kao nikad do sada, fanova sve više, ljubav sve veća. Nekad mi se čini da je to sve preintenzivno za tako mlade ljude, možda malo prenaporno. A onda se sjetim....to je ono što su čekali cijeli svoj život. To je ono za što su se borili, za što su gubili živce i vrijedno radili. I sada, kad se san konačno počinje ostvarivati....sreća se vidi u očima.
Nekad se vidi i malo nervoze, i možda i frustracije zbog "srca skorenih u glinu i otpornih na riječi" ... nije uvijek lako.....Toliko se trudiš, cijelog sebe daš u nešto i onda čuješ ili pročitaš nečiji komentar i čini ti se da ljudi nikako da shvate.
Kad bih mogla, svaki dan bih im ponavljala koliko je važno i vrijedno ovo što rade. I koliko znače. Promijenili su život svima nama koji ih vole i prate, i to na najljepši način, svojim pjesmama. Nadam se da znaju koliko ih svi volimo....isto onako kao što oni vole i cijene svoju publiku.....Iskreno i otvorenog srca.
N E O B R A N J I V O - SILENTE
Post je objavljen 20.06.2015. u 17:38 sati.