Marketing
Hvala vam, moji lovci na čudesa....
Ovih dana sam užasno emotivna. Više nego inaće, ako je to moguće. Cijeli ovaj svibanj je bio kao emotivni rollercoaster za mene. Što zbog mene, zbog stvari koje se zbivaju oko mene, što zbog stvari koje me se direktno ne tiću ali me i te kako dodiruju.....
Moje tromjesećne kontrole, kroz koje moram prolaziti...za moje dobro, tako mi kažu....naravno da su jako stresne. Bilo bi lakše ne misliti, ne razmišljati o tome. Ovako, sama pomisao na kontrolu, i u mojoj glavi uvijek isto pitanje: što ako? Ovog puta sam u Zagreb išla sa strepnjom, ali sa jednom misli u glavi: Suzi, izdrži....pregrmi ovo, a onda za par dana - uživati ćeš na koncertu ljudi koje si zavoljela kao da su ti familija....
Oni koji budu ovo slučajno čitali, a već im užasno ide na živce moja vječita priča o njima - toplo preporučam da ne nastave sa čitanjem :) Odite na neki drugi blog, čitajte o prosvjedima, o ratovima na ulazu crkvi, o izjavama političara i o tome kako nam od prije dva tri dana ulicom teče samo med i mlijeko....biti će vam zanimljivije. Ja nemam namjeru o tome pisati, kao što nemam namjeru pisati o tome kako me je užasno strah svaki put kad pokucam na vrata liječnika i kako ne volim razmišljati o tome da nešto može poći po zlu....
Danas za mene postoji samo jedna tema: Silente.....
Jedina stvar koja me držala da ne poludim ovih dana bila je pomisao na koncert, u Pazinu, sutra na dan grada.....Nema tako dugo, tri mjeseca, od kad sam prvi puta bila na njihovom koncertu, isto u Pazinu. Velika ljubav mora biti u pitanju, jer me nije bilo briga što se koncert održava u zadimljenom disco clubu, i što sam morala ići sama...tako je ispalo. I onda je to bilo odmah nakon jedne od kontrola....
Sada, tri mjeseca nakon tog prvog koncerta, emocije su još jače, još intenzivnije. Bolje ih poznajem, još su mi se dublje uvukli pod kožu. Nove pjesme, koje su već odavno postale dio mene. Oni su u moj život ušli kad mi je to bilo najpotrebnije, kad mi je tako očajnički trebalo nešto, neki novi razlog za osmijeh. I od onda, moj dan je ispunjen njihovim pjesmama. I odmah je sve lakše i ljepše. Život ima smisla. Razmišljam o tim divnim, mladim ljudima i vjerujem da budućnost ima smisla. Ne mislim na svoju budućnost. Mislim na ovu ludu zemlju u kojoj živim i u kojoj su se mjerila toliko promjenila da mi se nekad čini da živim u cirkusu apsurda u kojem je sve dopušteno. I u kojem više nije važno što je dobro a što nije....a tanka linija između ljubavi i mržnje je postala gotovo nevidljiva. A oni, u svom tom apsurdu, nisu izgubili volju i ljubav prema onome što žele raditi. I ljubav jedni prema drugima. Dva brata, toliko povezana da jednako razmišljaju i stvaraju predivne pjesme, šestoro prijatelja koji su tu uvijek jedan za drugoga....poput obitelji. I velika vjera u ljude, u to neko čudo koje moramo loviti u svom životu....
Iskren, kakav je uvijek, u jednom intervjuu, objašnjavajući tog njihovog lovca na čudesa, Tibor je rekao da je bitno u životu "ne biti inertni kreten", i da treba mijenjati stvari...treba imati hrabrosti za to....
To je razlog zašto im se toliko divim. Ne samo zbog pjesama. Pjesme su takve, jer su oni takvi. Iskreni, sa velikom vjerom u ono što rade. Znam ja da oni nisu jedini. Puno je mladih ljudi koji još vjeruju u to čudo, i vjeruju da mogu promijeniti stvari. I hvala bogu na tome. Nama, malo starijima, dala bi jedan savjet: sjetite se da ste i vi bili tako mladi, puni entuzijazma i sreće. Da ste sanjali da radite ono što volite i da niste bili tako ogorčeni. Nemojte hodati smrknutog lica po ulici, gunđati i nemojte da vam stalno netko drugi bude kriv za vaše neuspjehe, suze, ili život. Kad me vidite da sa smješkom hodam po ulici, ili po trgovini jer se sa zvučnika čuje Terca na tišinu, nemojte u mene gledati kao u malo čudo. Mene još uvijek takve sitnice usrećuju. I još uvijek vjerujem u čuda. I vjerujem da je moguće promijeniti neke stvari. Zato na glas govorim ono što svi drugi misle, premda je jednostavnije šutjeti....
I opet sam počela filozofirati. Krene me kad počnem razmišljati o Silenteu. Divno je kad postoje ljudi kojima se iskreno diviš, ne samo zbog toga što rade nego zbog njihovih stavova. I kad se radi o tako mladim ljudima. Kad čujem neke izjave i pročitam neka njihova razmišljanja....meni je trebalo petnaest ili čak dvadeset godina da dođem do takvih zaključaka. Od kud mladom čovjeku na pragu dvadeset i četvrte godine ta mudrost? Kakva to duša živi u osobi koja piše pjesme od svoje petnaeste godine, i to pjesme od kojih se naježiš slušajući....? Ne možeš ostati ravnodušan razmišljajući o tome....
I zato, srce mi tuče kao blesavo od same pomisli da ću sutra vidjeti te predivne lovce na čudesa u živo, još jednom...jer prvi puta mi je sve prošlo kao u nekom ludom snu....I nadam se da ću imati priliku stisnuti im ruku i reči im koliko su mi radosti i dobrih emocija donijeli od kad sam ih počela "pratiti" ... zaslužili su dobit jedno veliko HVALA za sve ono što daju, punim srcem i cijelom dušom....zaslužili su dobiti natrag barem mrvicu te silne ljubavi koju pružaju.....
Post je objavljen 02.06.2015. u 09:02 sati.