Tišina koja govori

četvrtak, 30.06.2016.

Više od familije....




Iza mene je tjedan koji definitivno neću nikada zaboraviti. Ako postoje stvari u životu koje pamtiš zauvijek, onda su to ovakvi dani, ovakva prijateljstva i ovakve emocije.

Kad sam još prije nekoliko mjeseci pomislila da bi mogla otići u Đurđevac na Picokijadu, nisam još bila sigurna da će to biti ostvarivo. U mom životu je toliko toga nesigurno, planirati nešto mjesecima unaprijed je toliko teško. A opet, u takvoj neizvjesnosti prošlo je godinu dana i za svaki koncert, svaku sitnicu koja mi se trebala dogoditi, isprva bi pomislila: Bože, daj da sve bude u redu i da ipak odem. I bude sve u redu....i tako prolaze mjeseci.

Radovala sam se ovom odlasku u Đurđevac zajedno sa mojom Mateom jako dugo. Ne samo zbog Silentea, ovaj put.
Radovala sam se mojoj Ivi, koju sam upoznala na tako čudan način, prije godinu dana, a da nisam tada znala da će mi toliko značiti. U međuvremenu se rodio mali lovac na čudesa, preslatka beba, kojeg su svi dočekali sa velikim veseljem. I ja sam se tako neizmjerno radovala što ću konačno vidjeti uživo njega i njegove dvije male sestrice, male djevojčice sa vragolastim osmijesima i tamnim kovrčama.

Sa malo strepnje vozila sam se autobusom prema Đurđevcu, razmišljajući kako će to sve izgledati. Dolazim prvi put u kuću nekome koga sam upoznala, u stvari, na tako čudan način, i provesti ću s njima četiri dana. Hoću li smetati? Hoće li nas djeca prihvatiti ili će se bojati stranaca u kući?

I onda sam ih vidjela na autobusnom stajalištu. Ivu, i dvije slatke djevojčice kako veselo mašu. I sav strah je nestao. Nisam sigurna da li mogu opisati kako sam se osjećala tih nekoliko dana. Ako kažem da sam se osjećala kao da sam točno tamo gdje trebam biti i da se osjećam kao da sam među svojima, da li će me ljudi moći shvatiti? Ni trenutka nelagode, ni sekunde razmišljanja da li sam možda pogriješila što sam došla. Iva, koja je samo ponavljala: "Obećala sam da neću plakati" a suze su joj bile u očima, i djevojčice koje su već nestrpljivo zavirivale u vrečice koje su mi bile u rukama a iz kojih su se nazirali šareni paketići i slatkiši. Ljubav na prvi pogled koja se rodila između nas i ta dva mala čupava stvorenja. I mali lovac na čudesa, Emanuel, kojeg je tata držao na rukama kad smo ušle u kuću. Kad se samo sjetim one prve poruke koju sam dobila prije godinu dana, u šest ujutro. "Rodio se mali lovac" i slika bebe, još malo "zgužvane" od poroda. I sad je tu, predamnom, divno malo djetešce, sa plavim kovrčicama i najljepšim osmijehom na svijetu.

Divna četiri dana. Djevojčice koje se nisu odvajale od moje kčeri, i koja se trudila svim silama da u svakoj sekundi prati što one rade. Šetnje gradom, smijeh....puno smijeha. Djevojčice su pune energije, neuhvatljive i vječito nasmiješene. Divila sam se Ivi kako uspijeva kontrolirati situaciju kad je sama sa njih troje. Jer sam imala osjećaj da ja to ne bi mogla. Mali dječačić koji samo što nije prohodao, ali zato puzeći stigne u svaki kutak stana, i obožava strpati u usta sve što stigne, i dvije djevojčice koje se ne boje ničega. Nas tri, smo se tih nekoliko dana bavili njima, a meni se činilo nekad da situacija izmiče kontroli. Kako joj je tek kad je sama sa njih troje? Svaka čast takvoj mami, samo to mogu reći.

A ne moram ni govoriti kakav je doživljaj opet vidjeti Silente. Premda je prošlo malo vremena od prošlog susreta. Da ih vidim svaki dan, meni bi bilo premalo. Divno ih je vidjeti, stisnuti im ruku, zagrliti Doris i Lorenu. Draga bića, uvijek nasmiješena bez obzira koliko sati vožnje imali iza sebe i koliko je vruče vani. Tibor, koji je stajao par metara od postavljene pozornice, sa rukama u džepovima i kritički promatrao mjesto na kojem će svirati večeras, i ono njegovo simpatično: "O, dobar dan. Đe ste, šta ima?" Moraš se nasmiješiti spontanosti i zbunjenosti u isto vrijeme. Pogotovo kad se sjetiš da je to ista osoba koja tako sigurno vlada pozornicom nekoliko sati kasnije.

Divno popodne, provedeno sa prekrasnim ljudima, i divna večer na jednosatnom koncertu. Emocija koja se ne da opisati, koju jednostavno moraš sam proživjeti. Pjesme toliko puta već doživljene na koncertu, a opet trnci prolaze tijelom kao da je prvi puta. Svaki koncert je nešto posebno. Možda je ovaj bio još malo posebniji. Jer sam bila tu, u gradiću u kojem nisam bila nikada prije, sa ljudima koji su mi se uvukli pod kožu kao nitko do sada.

Nikad mi nije bilo teže pozdraviti se s nekim nego sa Ivom slijedeći dan. Trebali smo ići na autobus u 15 sati i nije nas trebalo previše nagovarati da idemo s onim kasnijim u pol šest. A djevojčice su znale da taj dan odlazimo i cijelo jutro su bile tako strašno nervozne i svaki čas pitale: Matea, a sad ideš ili? Sa najtužnijim pogledom na svijetu. Nikad neću zaboraviti one suze i neutješan plač. Kad sam vidjela suze i u Mateinim očima, slomilo mi se srce. Jedva sam suzdržavala suze koje su krenule kad sam sjela u autobus i dok su kilometri izmicali iza nas, ja sam jedva vidjela išta od suza u očima. Slijevale su se niz lice i nisam si mogla pomoći. Da mi je netko rekao da je moguće ovako nešto ne bi mu vjerovala ni trena. Neke ljude zavoliš kao da su ti obitelj. I jače od toga. Ja sam shvatila da imam osobu u Đurđevcu koja mi je poput sestre. Djevojčice koje sam zavoljela svim srcem i mali dječačić koji te razniježi svojim osmijehom svaki puta, i srce ti zatreperi kad digne ručice prema tebi da ga podigneš. Emocije koje tako liječe dušu.

Obećala sam sama sebi da ovo neće biti posljednji put da dolazim u ovo malo podravsko mjesto. Barem na popodnevnu kavu kad budem u Zagrebu pa zadnjim autobusom nazad. Falit će mi hiperaktivni pijetao koji me četiri dana budio ranom zorom neumornim kukurikanjem. Ali, iznad svega će mi faliti toplina ljudi s kojima sam provela ovih nekoliko dana. Nadam se da ćemo se uskoro svi opet naći na istom mjestu. Možda u Đurđevcu, možda u mom Poreču ili možda u gradiću na jugu Dalmacije, čije zidine već dugo želim vidjeti....

...ima većih stvari od života...

Oznake: Silente

- 08:21 - Komentari (3) - Isprintaj - #

srijeda, 24.02.2016.

Vrijeme je da vrijeme stane....




Počinjem ovu priču već peti puta ispočetka i brišem napisano. Nisam sigurna kako početi. Ovih nekoliko dana neću nikada zaboraviti, pogotovo subotu, i što god ovdje napisala i koliko god se trudila vjerno opisati što mislim, osjećam, i što se događalo, neću biti ni blizu one prave slike, ni blizu onog pravog osjećaja u meni.

Od trena kada sam kupila karte za mene i moju Mateu, još 09.11., samo je jedna misao bila u glavi. Silente u Domu sportova! To nije mala stvar, to je nešto posebno i ja moram tamo biti. Nije bilo bitno kako sam mislila to izvesti. Tko još može četiri mjeseci unaprijed planirati odlazak u Zagreb? A opet, znala sam da ću biti tamo. Jednostavno sam morala. I kako se taj dan bližio sve je jasnije bilo da će ovo biti jedan od onih doživljaja koji se ne zaboravljaju tako lako. Da je "samo" radi Silentea, već bi bilo i više nego dovoljno.

Kad sam poslala skoro sramežljivi poziv "Lovcima na čudesa" da se vidimo ispred Doma sportova, da se možda i upoznamo nakon mjeseci druženja preko interneta, i oduševljenog praćenja svega što se događa Silenteu nisam mogla zamisliti da će se nešto slično stvarno i dogoditi. Očekivala sam možda po neku djevojku koja će mi prići dok budem čekala da se otvore vrata dvorane. Nisam očekivala preko dvadeset ljudi koji će doći u kafić u sklopu dvorane i nisam očekivala onakvu atmosferu. Ljudi koji su došli sa svih krajeva Hrvatske tog dana, ulazili su u kafić, grlili se i pozdravljali kao da se znaju oduvijek. Sve što znamo jedni o drugima je ime, po koju sitnicu iz privatnog života, koliko sami o sebi otkrijemo, i ono najvažnije, da nas veže ljubav prema Silenteu. Što se to dogodilo tamo? Meni to još uvijek nije jasno. Sjedila sam u polu šoku, gledala te djevojke, nasmiješene, ljude koji su svi jedva čekali da dođe tren da nas puste u dvoranu i nije bilo ni trenutka napete tišine. Bilo je kao da je tako i moralo biti. Bili smo točno tamo gdje smo željeli biti i o čemu smo mjesecima razmišljali.

Dok smo mi uz piće razgovarali, smijali se i kovali planove u koliko sati trebamo uči u dvoranu da možemo biti u prvom redu, iz dvorane se čula tonska proba. A ja sam razmišljala o tome kako je njima u tom trenutku. Kako se osjećaju već danima? Možda su im već išli na živce silni komentari i naslovi u novinama da se radi o najvećem koncertu u karijeri? Nije im sigurno trebao taj pritisak. Kao da svi očekujemo nešto jako veliko od njih. Što ako ne ispune očekivanja ljudi? Nije lako kad si svjestan da si dobar, i znaš da je to taj trenutak koji čekaš i koji si čekao godinama, a opet bojiš se. Lud si od nestrpljenja, misliš da ćeš iskočiti iz vlastite kože od uzbuđenja. I kad ti se čini da je možda sve spremno, opet nešto krene krivo. Tko zna kako im je bilo? Kad nekog toliko voliš razmišljaš i o takvim stvarima. Za mene je priča o koncertu počela puno prije tog dana. Možda već onog dana kad su im rekli da će to napraviti. Da će svirati u Domu sportova. Onog dana kad su bili i sretni ali i jako svjesni toga koliko je to velika stvar i kakva je velika odgovornost pred njima. A opet željeli su to. Čekali su to cijeli život.

Malo je bilo strah i mene. Glupo je bilo o tome razmišljati, ali dok sam čekala da se dvorana napuni, sa strepnjom sam gledala u tribine i činilo mi se da ima malo ljudi. I onda sam desetak minuta prije koncerta okrenula se i pogledala iza sebe. I oteo mi se uzdah iznenađenja. Dvorana je bila puna. Iza mene je stajalo i sjedilo više od tri tisuće ljudi. Ja u nestrpljenju nisam ni primjetila da je žamor postao sve glasniji i glasniji i da je oko mene sve manje mjesta. U tom trenu sam znala da će biti sve u redu. Moralo je biti. I ja sam čekala samo jedan trenutak, onaj najvažniji. Čekala sam da njih šestoro izađu na pozornicu i vide tu masu ljudi i željela sam vidjeti njihov izraz lica kad ugledaju svoje Lovce na čudesa u prvim redovima. Ljude i poznata lica koja vide po koncertima u drugim gradovima, ali nikad sve "na istom mjestu" ... Ljude koji su ih toliko voljeli da su prešli kilometre da budu uz svoje drage ljude tog trena kad se čudo počne događati.

Divni bijeli lovac na čudesa koji je uz zvuk divne glazbe izašao na pozornicu i zauzeo svoje mjesto. Čarolija se počela događati. I onda oni....neću nikada zaboraviti taj tren. Šestoro ljudi koje toliko volim, istrčali su na pozornicu, i pomalo iznenađeno su gledali u masu ljudi ispred sebe. Oni su znali koliko ljudi otprilike mogu očekivati, ali nisu mogli ni zamisliti da će to ovako izgledati. Onaj strah koji sam vidjela na samom početku, jer ovo je ipak bio koncert u dvorani Doma sportova istopio se već nakon prve pjesme. Ako su ikad sumnjali da ih ljudi vole i da znaju sve njihove pjesme, od riječi do riječi, sada više nema nikakve sumnje. Ono što sam te večeri vidjela i doživjela se ne može riječima opisati. Nešto se posebno dogodilo između publike i Silentea. Poput čarolije ispreplitali su se naši glasovi, pljesak, i njihova glazba. Njihovi Lovci na čudesa i oni, u sinergiji koja je bila nevjerojatna. Imam osjećaj da smo djelovali jedni na druge. I postali jedno, veliko snažno biće puno ljubavi. Rekla bi da je to samo moja iluzija i da sam možda neobjektivna kao i obično kad se radi o njima. Ali, previše ljudi mi je reklo istu stvar a da bi to moglo biti nešto što sam ja umislila.

A i njihova lica su govorila točno to. Da nas osjećaju svim bićem. Ja ih nikada nisam vidjela tako sretne. Kada nekog pratiš godinu dana, i pokušavaš shvatiti što je to što ga pokreće i kako se osjeća onda ti se čini da ga stvarno poznaješ cijeli život. Vidiš na njegovom licu nervozu i frustraciju u nekim trenutcima kada čak ni on nije svjestan da je to vidljivo. Ali vidiš i sreću. Kao na svom djetetu ili bratu, možda čak i mužu ili roditelju - vidiš svaku emociju. Tako sam i ja prepoznala na Doriskinom licu onaj divni osjećaj sreće. Blaga, nježna djevojka se pretvorila u snažnu ženu, punog srca koja je pjevala kao da joj život ovisi o tome.

Ako ste mislili da ću sad opisivati svakog posebno, neću...jer je to nemoguće. Tih dva sata su proletila kao u nekom snu. Ja sam bila obuzeta atmosferom, ljudima oko sebe i njima na pozornici i vidjela sam što se događa ali mi se činilo da sanjam. Ne može se opisati svakog posebno a da to ne ispadne kao banalno nabrajanje. Čula sam Doris kad je rekla da su svi tamo koji su trebali biti. Znam da je mislila na svoju obitelj, koja je došla iz Dubrovnika da bi bili uz nju i na njenu sestričnu koju nije dugo vidjela. A opet, možda je na sekundu pomislila i na drage ljude u prvom redu koji su došli tu večer da bi joj bili najveća podrška na svijetu.

Ali jednu stvar moram napisati...tren kada je Tibor istrčao na pozornicu .... Njegov pogled prema ljudima i sjaj u očima. Ja znam, u stvari mogu zamisliti kakve su njega misli mučile danima ispred toga. Oduševljenje, uzbuđenje ali i strah, sve u isto vrijeme. A tog trena kad je publika zapjevala zajedno s njima, i kad su sve ruke bile u zraku, imala sam osjećaj da će eksplodirati. Iz pjesme u pjesmu, njegova energija je bila sve veća i veća. Povremeni usklik, koji se činio neartikuliran, a dolazio je iz dubine duše, jer je sve bilo onako kako je zamišljao da će biti, a možda čak i mrvicu bolje od toga. Uživala sam gledajući sreću na njihovim licima. Bilo je divno vidjeti toliku ljubav na pozornici. Prema svojim pjesmama i prema ljudima koji su došli. I ljubav i prijateljstvo koje gaje jedni prema drugima. I jedan san koji se ostvarivao na način koji nisu očekivali.

Možda su zato emocije nakon koncerta bile tako jake? Pa mi se činilo sasvim normalnim spontano zagrliti i Doris i Lorenu i čestitati im na onom što se dogodilo prije toga. Kada dolazim na njihove koncerte i kada razgovaram s njima, nikada ne propustim priliku pitati Tibora kako je, da li je dobro, jer mi se nekad čini umoran nakon koncerta i kao da mu je dosta svega. A ja se nekad možda malo prezaštitnički ponašam kad je on u pitanju i kao da mi je sin, ili barem mlađi brat mislim da ga mogu zaštiti od stresa, problema ili zle volje. Naravno da ne mogu. To ne može nitko. A te večeri pitanja su bila suvišna. Nisam ga morala ništa pitati. Njegove oči su govorile da se nikad nije osjećao kao te večeri.

I kako da ne budeš sretan kad vidiš da su sretni oni. Srce mi je bilo ispunjeno. Vidjela sam ljude koje sam tako željela vidjeti već mjesecima, jer dijelimo istu ljubav. Proveli smo predivnu večer zajedno. Riječi nisu bile potrebne. Svi smo mislili isto. Te se večeri dogodila magija. Publika i Silente su bili jedno, povezani istom ljubavlju. Kao da smo zaljubljeni jedni u druge. Kao da dijelimo istu ljubav prema glazbi, životu, prema snovima, koji nisu nemogući. Snovi koji se ostvaruju ako to stvarno jako želiš.

I ja sada, nekoliko dana nakon koncerta, gledajući fotografije i snimke, i dalje mislim isto: neizmjerno sam sretna što sam bila dio toga, i što sam sa mojim Lovcima na čudesa podijelila najljepše emocije. I tako sam jako ponosna na njih.

Toliko sam puta već rekla da su zaslužili sve ovo što im se događa. I nije im se dogodilo slučajno. Toliki trud, i tolika muka morala se jednom isplatiti. Ne volim riječi poput "senzacija" ili "vrtoglavi uspjeh". Ovo je nešto što se gradilo godinama, kad nitko nije ni znao da oni postoje...Kad nikoga osim njih nije bilo briga. Zato i je tako vrijedno ovo što se sada događa.

Još jednu stvar nikada neću zaboraviti, trenutak kad me Tibor nakon koncerta pitao da li su Lovci zadovoljni. Nisam više sigurna što sam mu odgovorila, ali znam da sam ga pitala da li su oni zadovoljni. Znala sam odgovor, ali morala sam pitati. A Lovci na čudesa, oni su tu večer dobili najveći poklon na svijetu.

Srce Silentea koje je kucalo samo za svoju publiku....do slijedeće velike dvorane kad ćemo opet biti svi "na istom mjestu"


Oznake: Silente

- 18:19 - Komentari (3) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 26.10.2015.

Kako misliš srce ti se trga....


Photo by Ana Šesto (600)


Iza mene je vikend opet pun emocija....

A nisam se makla iz kuće. Osim u trgovinu, ali to ne računam. "Tijelom doma, a dušom na nekom sasvim drugom mjestu" To mi je kći rekla u subotu jer sam bila totalno dekoncentrirana i nisam baš slušala što mi govori. Malo me prijekorno pogledala: "Dobro mama, kome ja pričam?" U kojem su se to trenutku uloge zamijenile? Možda prošle godine kad je petnaestogodišnjakinja shvatila u jednom trenu da je njenoj mami potrebna pomoć. Jer je ležala poslije operacije i bespomoćno promatrala hrpu neopeglanog rublja. Ništa joj nije bilo teško, da nije bilo nje, ne znam što bih napravila tih dana. Ionako sam bila na rubu živaca, a i prag boli mi je strašno nizak, kažu liječnici...Svaki pokret je značio mučenje ali zato sam imala obitelj uz sebe koja je radila sve da mi olakša. NIkad im se neću moći dovoljno zahvaliti....

Da, možda je u tom trenu, kad je shvatila da vrlo lako može ostati bez mame, moja djevojčica naglo odrasla. Vidjela sam zrelost u njenim očima, koju prije nisam primjećivala. A ona je promatrala mene i vidjela da se lomim u sebi. Da sam u strašnom grču zbog neizvjesnosti....Bila je tužna i zabrinuta ali to nije pokazivala. Barem je mislila da ne pokazuje. Mame vide sve.

Ali dosta crnih misli. Prošlo svršeno vrijeme. Ne želim više o tim danima razmišljati. Ja sam druga žena, nisam ista ona koja je vodila borbu za samu sebe. Ova žena je jednog dana čula čudesnu pjesmu koja ju je probudila....I izbrisala tugu i brigu sa lica. I od onda je sve drukčije. Osmijeh na licu ne nestaje tako lako, kuća je cijele dane ispunjena glazbom a ljudi oko mene su ponovo sretni. I vrlo mi lako opraštaju moju dekoncentriranost i emotivnost zbog naoko nebitnih stvari ...ako je nekome stalo do tebe, sretan je kad si ti sretan.

Misli su odlutale. Nisam imala u planu opet pričati o stvarima o kojima ne volim ni razmišljati. Ali, kao da je nekad nemoguće pobjeći od svojih misli, uvijek te dostignu.

Moje emotivno proživljavanje vikenda počelo je već sredinom tjedna, sa intervjuom na radiju. Slušala sam polusatnu priču mladića sa dušom rockera, njegovu nikad opušteniju "ispovjed" o tome kako je nastao Silente, što ga je pokretalo i motiviralo, kako vidi svijet oko sebe i potpuno sam mu povjerovala. Divno je bilo čuti da netko sa toliko žara priča o glazbi i o onom što ga pokreče....i sve bi bilo dobro da nisam čula i onaj dio u kojem sam tako dobro prepoznala sebe. O ljudima koji su im rekli, napisali da im je Silente promijenio život...suze su krenule, potpuno nesvjesno. Pekle su u očima dok sam slušala kraj razgovora. Sin me začuđeno sa strane promatrao jer razgovor sam slušala sa slušalicama u ušima pa nije znao o čemu se radi....Pravio se da ne vidi ništa, nije bilo komentara.

Toliko sam puta ponovila točno te riječi: promijenili su mi život, uljepšali ga na toliko načina, i ja više ne znam kako je bilo prije njih. I ne želim znati. Postala sam bolja osoba, sretnija, spremnija pomoći drugome, spremnija voljeti....
Kad sam čula njegove riječi, i toplinu u glasu koja je govorila da mu je drago što su možda nekome na bilo koji način mogli pomoći, suze su same potekle. Da se razumijemo, ne....to nisu tužne suze....

I onda je došla ta subota koju sam ja provela s mislima u Zagrebu. Bol skoro fizička zbog toga što nisam mogla biti na tom koncertu. One suze koje su pekle u očima nekoliko dana prije toga, stalno su bile tu, negdje su vrebale i moje emocije su bile skoro opipljive. Dok je u Zagrebu trajao Tulum i bližilo se 21h ja sam sjedila za svojim laptopom i razmišljala o tome koliko su uzbuđeni ti mladi ljudi dok čekaju da se popnu na pozornicu pred skoro deset tisuća ljudi.
Razmišljala sam o koncertu u Rijeci, sličnom takvom, na kojem ću biti, i koji ne mogu dočekati. Dok sam tako razmišljala o tome kako bi voljela vidjeti barem jednu fotografiju, dobila sam u inbox nekoliko malih snimki od po 15 sekundi od osobe koja točno zna kako se osjećam jer osjećamo slično. U trenutku kad bi svatko mislio samo na to kako da uživa, ona se sjetila mene. Beskrajno sam joj zahvalna na tome. Ona ih poznaje bolje od ikoga i zna koliko zaslužuju samo najbolje....

Ali nije ona bila jedina, mada mi je njena poruka posebno draga. Moj inbox kao da je poludio u jednom trenu. Poruke sa mini snimkama i fotkama stizale su sa raznih strana od nekih osoba koje uopće ne poznajem, osim što znamo da dijelimo istu ljubav. I fotografija od jedne osobe koja me posebno iznenadila, od medicinskog tehničara u bolnici gdje sam operirana. To je osoba kojoj mogu zahvaliti da sam preživjela dan poslije operacije. Bol, suze, strah, što god me mučilo, on je bio tu. Tješio me, pomagao mi, dao mi je točno onu snagu koja mi je trebala. Značio mi je tih dana više od bilo koje tablete protiv bolova. I on je, poput mnogih drugih, prateći moj facebook profil shvatio koliko mi znači Silente. I poslao mi u inbox fotografiju benda na pozornici uz komentar: "Odlični su!" Kao da je bio pomalo iznenađen. A ja sam mu odgovorila samo jednom rečenicom: "Hvala ti, Matija.....i znam "

I opet su suze bile tu.....ne zbog tuge što ne mogu tog trena biti tamo. Nego zbog sreće što ima ljudi na ovom svijetu koji su tog trena pomislili na mene i poklonili mi dio, samo mali dio ludila koji se tamo događao. Nisam sigurna na koji način bi im se ikad mogla zahvaliti na tom poklonu....da li su svjesni koliko mi je značilo?

To je bila moja subota. A nedjelja je prošla u gledanju fotografija i čitanja komentara ljudi koji su bili tamo. Bilo je dobro...znala sam da će biti. Nisam sumnjala ni jednog trena.....a ja sad razmišljam samo o tom petku 13. koji će biti još jedan poseban dan za mene. Jer taj dan neću sjediti kući, u svojoj fotelji, sa laptopom u krilu. Biti ću na koncertu ljudi koji su mi promijenili svakodnevnicu, svijet napravili boljim mjestom i svaku suzu pretvorili u osmijeh.

Oznake: Silente

- 15:44 - Komentari (2) - Isprintaj - #

četvrtak, 24.09.2015.

Ima dovoljno istine....






Opet mi se dogodilo....

Napisala sam tekst, prilično dug, i već kad sam mislila objaviti, trenutak nepažnje i ja sam stisnula krivu tipku. I sve su moje misli i ideje, zapisane na ekranu netragom nestale....nema ih više. Osim u mojoj glavi, ali kako da ja sve to napišem još jednom? Ona tipka dolje na kojoj piše "spremi" vjerojatno služi onima koji su malo razumniji od mene, pa unaprijed razmišljaju o tome da se može dogoditi da možda nestane struje, ili padne sustav. Ja nemam tako dobar izgovor. Nije nestalo struje. To sam samo ja, u isto vrijeme čitajući statuse na facebooku i dopisujući se usput mislila da sam dovoljno skoncentrirana. Očito nisam bila....

Tako ljuta i frustrirana, nisam od bijesa znala što ću, slučajno sam pogledala i komentare na prijašnje tekstove. I ostala bez riječi. Jedan komentar koji prije nisam vidjela a napisan je prije nekoliko dana. Kopirati ću ga ovdje, nadam se da mi djevojka ili mlada žena koja ga je napisala neće zamjeriti, ionako je anoniman, a govori toliko puno. Ovog trena govori sve.....

Suzana, moram komentirati jer si me do suza dovela!
Znaš, i ja volim isti bend, obožavam!!! (nekad mi je nevjerojatno koliko mi puno znače)
I znam točno kako se osjećas. Ne znam koji su tvoji problemi sa zdravljem, a ja sam prije godinu i po jedva živu glavu izvukla zbog aneurizme u mozgu. Imala sam ludu sreću što je sve dobro završilo. I težak je oporavak, teška je slutnja, iščekivanje, gledanje moje obitelji kako je jako uplašena i kako se svi oko mene pitaju jesam li to ona ista ja, vesela, rasplesana, zaigrana, bezbrižna. Oporavak je dug i bolan, pogotovo zato sto su mi se u životu počele događati ozbiljne promjene koje zadese svakog mog vršnjaka. Ali nakon sto su me prijateljice odvukle na koncert grupe Silente čije pjesme sam slabo znala tada, počelo je biti lakše.
I tada sam se zaljubila i dio tog tereta sa mojih leđa nestao, otvorila sam dušu i bilo je lakše. Nikome doma nije jasno ali ja uživam jer sam se konačno pronašla. I od tada mi je lakše!! Ovo je stvarno ludo koliko glazba može čovjeku uljepšati život, cak toliko da proputuje 800 km "amo-tamo" u jednom vikendu za otići u Tvornicu i upoznati te ljude

I ja sam vodila dnevnik samo što nije javan i pomogao mi je da ovo lakše prođem. Borba još traje jer svaki dan smatram Božjim darom i smatram da Bog mi je podario ovaj 'novi' život jer ima velike planove za mene. Smatram da na život gledam drukčije. I ovo moje putovanje i mučenje nije gotovo (a neće nikad ni biti jer mislim da će me ovo uvijek boljeti..). Žao mi je svakog što kroz ovo mora ići ali imam poruku - vjeruj da će bit bolje i hoće, mora!!!! Nisi sam. Samo nemoj izgubiti sebe...


U trenu kad sam pročitala ovaj komentar bilo mi je jasno da je dobra stvar što sam "izgubila" svoj prethodni post. Jer njega sam počela sasvim drugim komentarom. Od osobe koja kaže da ne može razumijeti moju priču o Silenteu i moju emociju kad o njima pišem. I onda sam shvatila, ja i ne pišem zbog takvih osoba. Ne pišem ovo sve zato što želim nekog uvjeriti u to da je Silente bend koji svakako trebate imati u svom životu. Ovo pišem zbog onih koji će se prepoznati u mojim tekstovima, koje ne moram uvjeravati da su njihove pjesme posebne. I da možeš u svakom stihu, ili melodiji naći utjehu ili poruku koja ti treba baš u tom trenu....kao da ti pjesma daje odgovor na neko pitanje koje si postavio sam sebi. Ili ti je život postavio pitanje stavljajući pred tebe još jedno pitanje, neke dvojbe, probleme, razočarenja.....
Oni su takvi, bude u nama potrebu da o njima razmišljamo. Njihove pjesme su takve da te ne ostavljaju ravnodušnim.

"Vidiš, ta grupa, kako si rekla, Silente, će trajati. A njih ne može slušati bilo tko. Oni uz emocije prizivaju i mozak"

Kada ti se u životu dogodi da spisateljica Julijana Matanović odluči posvetiti cijelu stranicu svog romana tebi, odnosno tvom bendu onda znaš da si na pravom putu. Nema veze što je roman za djecu, tim bolje. Iskreno se nadam da će i za dvadeset godina neko dijete uzeti u ruke ovu knjigu i pročitati ju. I u njoj naći dio o Silenteu i o jednoj posebnoj pjesmi...Molim te, zapiši....Ovakve stvari vrijede kao tisuću nagrada. Kad u nekom probudiš želju da postane dio nečeg što stvara, kad si nečija inspiracija.

Možda onda manje bole neke nepravde u životu. Možda lakše podnosiš površna, banalna pitanja ljudi, i nije ti toliko teško po ne znam koji puta pričati priču koju svi znaju napamet. A u sebi kipiš. Jer bi tako rado iskoristio vrijeme pričajući o budućnosti, o svojim snovima, o onom što te čeka, čemu se raduješ. A ljude kao da nekad nije briga. Koliko god se trudili nećete doprijeti do svakoga. Ma nije to ni bitno. Uvijek je bitna samo jedna stvar, što god radili, da ste ostali dosljedni sami sebi. Tko vas želi shvatiti - shvatiti će. A tko ne želi....nije ni bitan. Ima dovoljno onih koji razumiju. Ima dovoljno nas koji točno znaju što želite reči, i kojima ste poruku uspijeli prenijeti.....

Nekada, kad pročitam neki čudan komentar pomislim, onako razočarana i ljuta da je to to...neću više pisati. Nema smisla. Umjesto da me shvate neki me ljudi strpaju u neku čudnu ladicu zajedno sa ljudima koji rade nešto što nema smisla.....krenem s pisanjem pa pomislim: da, i što onda..? Napisati ću opet svoje mišljenje, dati svima da pročitaju što osjećam i osjećati se na trenutak izložena kritici....da li je vrijedno toga? I onda dobijem komentar poput ovoga koji me dirne, ili mi prijateljica kaže da je shvatila što sam htjela reči i da se potpuno slaže samnom....i ja sam opet tu. Pišem i nadam se da će ljudi shvatiti....nema druge. Samo pravo....

Dok pišem u pozadini se čuje pjesma koju sam toliko puta čula ovih dana, "Neobranjivo" koja je konačno dobila poklon kakav zaslužuje...pravo malo umjetničko djelo, video spot koji me ostavio bez daha. Ljubavna priča ispričana od djece, bez riječi, pogledom, gestom, pokretom....nevjerojatno. Prva ljubav koja zna biti toliko jaka i intenzivna, baš zato jer je prva. I obično završi suzama, razočarenjem, gorčinom. Jer inače se ne bi zvala prva, kad nakon nje ne bi bilo druge, pete ili možda desete ljubavi. Nekad, samo nekad imaš sreću pa te ta tvoja prva ljubav prati kroz život i ti shvatiš da i pored svih osoba koji prolaze tvojim životom, jedino te ona stvarno razumije. Jer te je gledala kako odrastaš, i poznaje te bolje od ikoga....Ali, ipak....to je rijetkost. Možda su zato te prve ljubavi tako posebne i nikad se ne zaboravljaju.

"Ima dovoljno istine da oboje budemo u pravu" ....


N E O B R A N J I V O - S I L E N T E ....Novi spot!


Oznake: Silente

- 15:25 - Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< kolovoz, 2019  
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Kolovoz 2019 (1)
Listopad 2018 (1)
Kolovoz 2018 (1)
Srpanj 2018 (1)
Lipanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Prosinac 2017 (1)
Studeni 2017 (1)
Listopad 2017 (1)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (1)
Travanj 2017 (2)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (2)
Rujan 2016 (1)
Kolovoz 2016 (1)
Srpanj 2016 (2)
Lipanj 2016 (3)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (3)
Ožujak 2016 (2)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (6)
Listopad 2015 (6)
Rujan 2015 (6)
Kolovoz 2015 (9)
Srpanj 2015 (6)
Lipanj 2015 (5)
Svibanj 2015 (7)
Travanj 2015 (18)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • Kad sam imala trinaest godina, pisala sam dnevnik. Kao i većina curica. Jer sam htjela neke svoje misli zapisati, ali da ostanu skrivene. Nisam htjela da itko dozna o čemu razmišljam. To je bilo onda. Sada, tridesetak godina kasnije, opet želim zapisati neke svoje misli, ali želim da ih netko pročita. Možda moje misli nekima neće značiti ništa. A možda će nekome značiti sve....

Linkovi




  • "Ono što ostaje je naše djelo i životi koje mijenjamo. Ne postoji taj uspjeh koji će nam značiti više od divnih ljudi koje smo upoznali zbog njega.".


    NEOBRANJIVO

    Kako da te ne volim kad svi misle da te volim
    kako da ne gorim kada misle svi da gorim
    nameće se kao greška nešto čemu ne znam ime
    i kako da ne boli kad svak pita boli li me

    Samo pravo, samo pravo
    srce moje sanjivo
    kako da se brani
    što je neobranjivo

    samo hrabro, samo hrabro
    to mora biti rješivo,
    ali čime da se tješi
    što je neutješivo



    Silente na facebooku



    Misleći da ima izbor
    Ne shvaća tko koga vreba
    Srce moje grabežljivo
    Ni puknut ne zna kako treba





  • Suzana Gubina

    Create Your Badge

    LOVAC NA ČUDESA

    Slobodno ko ptica
    šetaš mi kroz san
    i glumiš da si dijete
    a ja glumim da sam ja

    Tiha kao srce
    i besplatna ko dah
    mirišeš na sol
    i mirišeš na mrak

    Ne gledam u ime
    ni u perje koje nosiš
    šapni mi što piješ
    da ti mogu reći tko si

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa

    Slobodna ko ptica
    i predvidljiva ko dan
    glumiš da si dijete,
    a ja glumim da spavam

    Snažan kao prva ljubav
    s lovorom u kosi
    opijen kao luda rijeka
    što me tebi nosi

    Barabama ostavljam svijet,
    a nek oni ostave mi tebe
    samo tebe volim
    i kad ne volim sebe

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa


    Ja ti čuvam leđa
    ja te sanjam dok sam budan,
    al ne zamjeri svijetu
    on nije navik'o na čuda

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa

    tekst: Sanin Karamehmedović
    glazba: Tibor Karamehmedović


    Lovac na čudesa - SILENTE