Vrijeme je da vrijeme stane....
Počinjem ovu priču već peti puta ispočetka i brišem napisano. Nisam sigurna kako početi. Ovih nekoliko dana neću nikada zaboraviti, pogotovo subotu, i što god ovdje napisala i koliko god se trudila vjerno opisati što mislim, osjećam, i što se događalo, neću biti ni blizu one prave slike, ni blizu onog pravog osjećaja u meni.
Od trena kada sam kupila karte za mene i moju Mateu, još 09.11., samo je jedna misao bila u glavi. Silente u Domu sportova! To nije mala stvar, to je nešto posebno i ja moram tamo biti. Nije bilo bitno kako sam mislila to izvesti. Tko još može četiri mjeseci unaprijed planirati odlazak u Zagreb? A opet, znala sam da ću biti tamo. Jednostavno sam morala. I kako se taj dan bližio sve je jasnije bilo da će ovo biti jedan od onih doživljaja koji se ne zaboravljaju tako lako. Da je "samo" radi Silentea, već bi bilo i više nego dovoljno.
Kad sam poslala skoro sramežljivi poziv "Lovcima na čudesa" da se vidimo ispred Doma sportova, da se možda i upoznamo nakon mjeseci druženja preko interneta, i oduševljenog praćenja svega što se događa Silenteu nisam mogla zamisliti da će se nešto slično stvarno i dogoditi. Očekivala sam možda po neku djevojku koja će mi prići dok budem čekala da se otvore vrata dvorane. Nisam očekivala preko dvadeset ljudi koji će doći u kafić u sklopu dvorane i nisam očekivala onakvu atmosferu. Ljudi koji su došli sa svih krajeva Hrvatske tog dana, ulazili su u kafić, grlili se i pozdravljali kao da se znaju oduvijek. Sve što znamo jedni o drugima je ime, po koju sitnicu iz privatnog života, koliko sami o sebi otkrijemo, i ono najvažnije, da nas veže ljubav prema Silenteu. Što se to dogodilo tamo? Meni to još uvijek nije jasno. Sjedila sam u polu šoku, gledala te djevojke, nasmiješene, ljude koji su svi jedva čekali da dođe tren da nas puste u dvoranu i nije bilo ni trenutka napete tišine. Bilo je kao da je tako i moralo biti. Bili smo točno tamo gdje smo željeli biti i o čemu smo mjesecima razmišljali.
Dok smo mi uz piće razgovarali, smijali se i kovali planove u koliko sati trebamo uči u dvoranu da možemo biti u prvom redu, iz dvorane se čula tonska proba. A ja sam razmišljala o tome kako je njima u tom trenutku. Kako se osjećaju već danima? Možda su im već išli na živce silni komentari i naslovi u novinama da se radi o najvećem koncertu u karijeri? Nije im sigurno trebao taj pritisak. Kao da svi očekujemo nešto jako veliko od njih. Što ako ne ispune očekivanja ljudi? Nije lako kad si svjestan da si dobar, i znaš da je to taj trenutak koji čekaš i koji si čekao godinama, a opet bojiš se. Lud si od nestrpljenja, misliš da ćeš iskočiti iz vlastite kože od uzbuđenja. I kad ti se čini da je možda sve spremno, opet nešto krene krivo. Tko zna kako im je bilo? Kad nekog toliko voliš razmišljaš i o takvim stvarima. Za mene je priča o koncertu počela puno prije tog dana. Možda već onog dana kad su im rekli da će to napraviti. Da će svirati u Domu sportova. Onog dana kad su bili i sretni ali i jako svjesni toga koliko je to velika stvar i kakva je velika odgovornost pred njima. A opet željeli su to. Čekali su to cijeli život.
Malo je bilo strah i mene. Glupo je bilo o tome razmišljati, ali dok sam čekala da se dvorana napuni, sa strepnjom sam gledala u tribine i činilo mi se da ima malo ljudi. I onda sam desetak minuta prije koncerta okrenula se i pogledala iza sebe. I oteo mi se uzdah iznenađenja. Dvorana je bila puna. Iza mene je stajalo i sjedilo više od tri tisuće ljudi. Ja u nestrpljenju nisam ni primjetila da je žamor postao sve glasniji i glasniji i da je oko mene sve manje mjesta. U tom trenu sam znala da će biti sve u redu. Moralo je biti. I ja sam čekala samo jedan trenutak, onaj najvažniji. Čekala sam da njih šestoro izađu na pozornicu i vide tu masu ljudi i željela sam vidjeti njihov izraz lica kad ugledaju svoje Lovce na čudesa u prvim redovima. Ljude i poznata lica koja vide po koncertima u drugim gradovima, ali nikad sve "na istom mjestu" ... Ljude koji su ih toliko voljeli da su prešli kilometre da budu uz svoje drage ljude tog trena kad se čudo počne događati.
Divni bijeli lovac na čudesa koji je uz zvuk divne glazbe izašao na pozornicu i zauzeo svoje mjesto. Čarolija se počela događati. I onda oni....neću nikada zaboraviti taj tren. Šestoro ljudi koje toliko volim, istrčali su na pozornicu, i pomalo iznenađeno su gledali u masu ljudi ispred sebe. Oni su znali koliko ljudi otprilike mogu očekivati, ali nisu mogli ni zamisliti da će to ovako izgledati. Onaj strah koji sam vidjela na samom početku, jer ovo je ipak bio koncert u dvorani Doma sportova istopio se već nakon prve pjesme. Ako su ikad sumnjali da ih ljudi vole i da znaju sve njihove pjesme, od riječi do riječi, sada više nema nikakve sumnje. Ono što sam te večeri vidjela i doživjela se ne može riječima opisati. Nešto se posebno dogodilo između publike i Silentea. Poput čarolije ispreplitali su se naši glasovi, pljesak, i njihova glazba. Njihovi Lovci na čudesa i oni, u sinergiji koja je bila nevjerojatna. Imam osjećaj da smo djelovali jedni na druge. I postali jedno, veliko snažno biće puno ljubavi. Rekla bi da je to samo moja iluzija i da sam možda neobjektivna kao i obično kad se radi o njima. Ali, previše ljudi mi je reklo istu stvar a da bi to moglo biti nešto što sam ja umislila.
A i njihova lica su govorila točno to. Da nas osjećaju svim bićem. Ja ih nikada nisam vidjela tako sretne. Kada nekog pratiš godinu dana, i pokušavaš shvatiti što je to što ga pokreće i kako se osjeća onda ti se čini da ga stvarno poznaješ cijeli život. Vidiš na njegovom licu nervozu i frustraciju u nekim trenutcima kada čak ni on nije svjestan da je to vidljivo. Ali vidiš i sreću. Kao na svom djetetu ili bratu, možda čak i mužu ili roditelju - vidiš svaku emociju. Tako sam i ja prepoznala na Doriskinom licu onaj divni osjećaj sreće. Blaga, nježna djevojka se pretvorila u snažnu ženu, punog srca koja je pjevala kao da joj život ovisi o tome.
Ako ste mislili da ću sad opisivati svakog posebno, neću...jer je to nemoguće. Tih dva sata su proletila kao u nekom snu. Ja sam bila obuzeta atmosferom, ljudima oko sebe i njima na pozornici i vidjela sam što se događa ali mi se činilo da sanjam. Ne može se opisati svakog posebno a da to ne ispadne kao banalno nabrajanje. Čula sam Doris kad je rekla da su svi tamo koji su trebali biti. Znam da je mislila na svoju obitelj, koja je došla iz Dubrovnika da bi bili uz nju i na njenu sestričnu koju nije dugo vidjela. A opet, možda je na sekundu pomislila i na drage ljude u prvom redu koji su došli tu večer da bi joj bili najveća podrška na svijetu.
Ali jednu stvar moram napisati...tren kada je Tibor istrčao na pozornicu .... Njegov pogled prema ljudima i sjaj u očima. Ja znam, u stvari mogu zamisliti kakve su njega misli mučile danima ispred toga. Oduševljenje, uzbuđenje ali i strah, sve u isto vrijeme. A tog trena kad je publika zapjevala zajedno s njima, i kad su sve ruke bile u zraku, imala sam osjećaj da će eksplodirati. Iz pjesme u pjesmu, njegova energija je bila sve veća i veća. Povremeni usklik, koji se činio neartikuliran, a dolazio je iz dubine duše, jer je sve bilo onako kako je zamišljao da će biti, a možda čak i mrvicu bolje od toga. Uživala sam gledajući sreću na njihovim licima. Bilo je divno vidjeti toliku ljubav na pozornici. Prema svojim pjesmama i prema ljudima koji su došli. I ljubav i prijateljstvo koje gaje jedni prema drugima. I jedan san koji se ostvarivao na način koji nisu očekivali.
Možda su zato emocije nakon koncerta bile tako jake? Pa mi se činilo sasvim normalnim spontano zagrliti i Doris i Lorenu i čestitati im na onom što se dogodilo prije toga. Kada dolazim na njihove koncerte i kada razgovaram s njima, nikada ne propustim priliku pitati Tibora kako je, da li je dobro, jer mi se nekad čini umoran nakon koncerta i kao da mu je dosta svega. A ja se nekad možda malo prezaštitnički ponašam kad je on u pitanju i kao da mi je sin, ili barem mlađi brat mislim da ga mogu zaštiti od stresa, problema ili zle volje. Naravno da ne mogu. To ne može nitko. A te večeri pitanja su bila suvišna. Nisam ga morala ništa pitati. Njegove oči su govorile da se nikad nije osjećao kao te večeri.
I kako da ne budeš sretan kad vidiš da su sretni oni. Srce mi je bilo ispunjeno. Vidjela sam ljude koje sam tako željela vidjeti već mjesecima, jer dijelimo istu ljubav. Proveli smo predivnu večer zajedno. Riječi nisu bile potrebne. Svi smo mislili isto. Te se večeri dogodila magija. Publika i Silente su bili jedno, povezani istom ljubavlju. Kao da smo zaljubljeni jedni u druge. Kao da dijelimo istu ljubav prema glazbi, životu, prema snovima, koji nisu nemogući. Snovi koji se ostvaruju ako to stvarno jako želiš.
I ja sada, nekoliko dana nakon koncerta, gledajući fotografije i snimke, i dalje mislim isto: neizmjerno sam sretna što sam bila dio toga, i što sam sa mojim Lovcima na čudesa podijelila najljepše emocije. I tako sam jako ponosna na njih.
Toliko sam puta već rekla da su zaslužili sve ovo što im se događa. I nije im se dogodilo slučajno. Toliki trud, i tolika muka morala se jednom isplatiti. Ne volim riječi poput "senzacija" ili "vrtoglavi uspjeh". Ovo je nešto što se gradilo godinama, kad nitko nije ni znao da oni postoje...Kad nikoga osim njih nije bilo briga. Zato i je tako vrijedno ovo što se sada događa.
Još jednu stvar nikada neću zaboraviti, trenutak kad me Tibor nakon koncerta pitao da li su Lovci zadovoljni. Nisam više sigurna što sam mu odgovorila, ali znam da sam ga pitala da li su oni zadovoljni. Znala sam odgovor, ali morala sam pitati. A Lovci na čudesa, oni su tu večer dobili najveći poklon na svijetu.
Srce Silentea koje je kucalo samo za svoju publiku....do slijedeće velike dvorane kad ćemo opet biti svi "na istom mjestu"
 Oznake: Silente
|
