Više od familije....
Iza mene je tjedan koji definitivno neću nikada zaboraviti. Ako postoje stvari u životu koje pamtiš zauvijek, onda su to ovakvi dani, ovakva prijateljstva i ovakve emocije.
Kad sam još prije nekoliko mjeseci pomislila da bi mogla otići u Đurđevac na Picokijadu, nisam još bila sigurna da će to biti ostvarivo. U mom životu je toliko toga nesigurno, planirati nešto mjesecima unaprijed je toliko teško. A opet, u takvoj neizvjesnosti prošlo je godinu dana i za svaki koncert, svaku sitnicu koja mi se trebala dogoditi, isprva bi pomislila: Bože, daj da sve bude u redu i da ipak odem. I bude sve u redu....i tako prolaze mjeseci.
Radovala sam se ovom odlasku u Đurđevac zajedno sa mojom Mateom jako dugo. Ne samo zbog Silentea, ovaj put.
Radovala sam se mojoj Ivi, koju sam upoznala na tako čudan način, prije godinu dana, a da nisam tada znala da će mi toliko značiti. U međuvremenu se rodio mali lovac na čudesa, preslatka beba, kojeg su svi dočekali sa velikim veseljem. I ja sam se tako neizmjerno radovala što ću konačno vidjeti uživo njega i njegove dvije male sestrice, male djevojčice sa vragolastim osmijesima i tamnim kovrčama.
Sa malo strepnje vozila sam se autobusom prema Đurđevcu, razmišljajući kako će to sve izgledati. Dolazim prvi put u kuću nekome koga sam upoznala, u stvari, na tako čudan način, i provesti ću s njima četiri dana. Hoću li smetati? Hoće li nas djeca prihvatiti ili će se bojati stranaca u kući?
I onda sam ih vidjela na autobusnom stajalištu. Ivu, i dvije slatke djevojčice kako veselo mašu. I sav strah je nestao. Nisam sigurna da li mogu opisati kako sam se osjećala tih nekoliko dana. Ako kažem da sam se osjećala kao da sam točno tamo gdje trebam biti i da se osjećam kao da sam među svojima, da li će me ljudi moći shvatiti? Ni trenutka nelagode, ni sekunde razmišljanja da li sam možda pogriješila što sam došla. Iva, koja je samo ponavljala: "Obećala sam da neću plakati" a suze su joj bile u očima, i djevojčice koje su već nestrpljivo zavirivale u vrečice koje su mi bile u rukama a iz kojih su se nazirali šareni paketići i slatkiši. Ljubav na prvi pogled koja se rodila između nas i ta dva mala čupava stvorenja. I mali lovac na čudesa, Emanuel, kojeg je tata držao na rukama kad smo ušle u kuću. Kad se samo sjetim one prve poruke koju sam dobila prije godinu dana, u šest ujutro. "Rodio se mali lovac" i slika bebe, još malo "zgužvane" od poroda. I sad je tu, predamnom, divno malo djetešce, sa plavim kovrčicama i najljepšim osmijehom na svijetu.
Divna četiri dana. Djevojčice koje se nisu odvajale od moje kčeri, i koja se trudila svim silama da u svakoj sekundi prati što one rade. Šetnje gradom, smijeh....puno smijeha. Djevojčice su pune energije, neuhvatljive i vječito nasmiješene. Divila sam se Ivi kako uspijeva kontrolirati situaciju kad je sama sa njih troje. Jer sam imala osjećaj da ja to ne bi mogla. Mali dječačić koji samo što nije prohodao, ali zato puzeći stigne u svaki kutak stana, i obožava strpati u usta sve što stigne, i dvije djevojčice koje se ne boje ničega. Nas tri, smo se tih nekoliko dana bavili njima, a meni se činilo nekad da situacija izmiče kontroli. Kako joj je tek kad je sama sa njih troje? Svaka čast takvoj mami, samo to mogu reći.
A ne moram ni govoriti kakav je doživljaj opet vidjeti Silente. Premda je prošlo malo vremena od prošlog susreta. Da ih vidim svaki dan, meni bi bilo premalo. Divno ih je vidjeti, stisnuti im ruku, zagrliti Doris i Lorenu. Draga bića, uvijek nasmiješena bez obzira koliko sati vožnje imali iza sebe i koliko je vruče vani. Tibor, koji je stajao par metara od postavljene pozornice, sa rukama u džepovima i kritički promatrao mjesto na kojem će svirati večeras, i ono njegovo simpatično: "O, dobar dan. Đe ste, šta ima?" Moraš se nasmiješiti spontanosti i zbunjenosti u isto vrijeme. Pogotovo kad se sjetiš da je to ista osoba koja tako sigurno vlada pozornicom nekoliko sati kasnije.
Divno popodne, provedeno sa prekrasnim ljudima, i divna večer na jednosatnom koncertu. Emocija koja se ne da opisati, koju jednostavno moraš sam proživjeti. Pjesme toliko puta već doživljene na koncertu, a opet trnci prolaze tijelom kao da je prvi puta. Svaki koncert je nešto posebno. Možda je ovaj bio još malo posebniji. Jer sam bila tu, u gradiću u kojem nisam bila nikada prije, sa ljudima koji su mi se uvukli pod kožu kao nitko do sada.
Nikad mi nije bilo teže pozdraviti se s nekim nego sa Ivom slijedeći dan. Trebali smo ići na autobus u 15 sati i nije nas trebalo previše nagovarati da idemo s onim kasnijim u pol šest. A djevojčice su znale da taj dan odlazimo i cijelo jutro su bile tako strašno nervozne i svaki čas pitale: Matea, a sad ideš ili? Sa najtužnijim pogledom na svijetu. Nikad neću zaboraviti one suze i neutješan plač. Kad sam vidjela suze i u Mateinim očima, slomilo mi se srce. Jedva sam suzdržavala suze koje su krenule kad sam sjela u autobus i dok su kilometri izmicali iza nas, ja sam jedva vidjela išta od suza u očima. Slijevale su se niz lice i nisam si mogla pomoći. Da mi je netko rekao da je moguće ovako nešto ne bi mu vjerovala ni trena. Neke ljude zavoliš kao da su ti obitelj. I jače od toga. Ja sam shvatila da imam osobu u Đurđevcu koja mi je poput sestre. Djevojčice koje sam zavoljela svim srcem i mali dječačić koji te razniježi svojim osmijehom svaki puta, i srce ti zatreperi kad digne ručice prema tebi da ga podigneš. Emocije koje tako liječe dušu.
Obećala sam sama sebi da ovo neće biti posljednji put da dolazim u ovo malo podravsko mjesto. Barem na popodnevnu kavu kad budem u Zagrebu pa zadnjim autobusom nazad. Falit će mi hiperaktivni pijetao koji me četiri dana budio ranom zorom neumornim kukurikanjem. Ali, iznad svega će mi faliti toplina ljudi s kojima sam provela ovih nekoliko dana. Nadam se da ćemo se uskoro svi opet naći na istom mjestu. Možda u Đurđevcu, možda u mom Poreču ili možda u gradiću na jugu Dalmacije, čije zidine već dugo želim vidjeti....
...ima većih stvari od života...
Oznake: Silente
|
