Tišina koja govori

ponedjeljak, 26.10.2015.

Kako misliš srce ti se trga....


Photo by Ana Šesto (600)


Iza mene je vikend opet pun emocija....

A nisam se makla iz kuće. Osim u trgovinu, ali to ne računam. "Tijelom doma, a dušom na nekom sasvim drugom mjestu" To mi je kći rekla u subotu jer sam bila totalno dekoncentrirana i nisam baš slušala što mi govori. Malo me prijekorno pogledala: "Dobro mama, kome ja pričam?" U kojem su se to trenutku uloge zamijenile? Možda prošle godine kad je petnaestogodišnjakinja shvatila u jednom trenu da je njenoj mami potrebna pomoć. Jer je ležala poslije operacije i bespomoćno promatrala hrpu neopeglanog rublja. Ništa joj nije bilo teško, da nije bilo nje, ne znam što bih napravila tih dana. Ionako sam bila na rubu živaca, a i prag boli mi je strašno nizak, kažu liječnici...Svaki pokret je značio mučenje ali zato sam imala obitelj uz sebe koja je radila sve da mi olakša. NIkad im se neću moći dovoljno zahvaliti....

Da, možda je u tom trenu, kad je shvatila da vrlo lako može ostati bez mame, moja djevojčica naglo odrasla. Vidjela sam zrelost u njenim očima, koju prije nisam primjećivala. A ona je promatrala mene i vidjela da se lomim u sebi. Da sam u strašnom grču zbog neizvjesnosti....Bila je tužna i zabrinuta ali to nije pokazivala. Barem je mislila da ne pokazuje. Mame vide sve.

Ali dosta crnih misli. Prošlo svršeno vrijeme. Ne želim više o tim danima razmišljati. Ja sam druga žena, nisam ista ona koja je vodila borbu za samu sebe. Ova žena je jednog dana čula čudesnu pjesmu koja ju je probudila....I izbrisala tugu i brigu sa lica. I od onda je sve drukčije. Osmijeh na licu ne nestaje tako lako, kuća je cijele dane ispunjena glazbom a ljudi oko mene su ponovo sretni. I vrlo mi lako opraštaju moju dekoncentriranost i emotivnost zbog naoko nebitnih stvari ...ako je nekome stalo do tebe, sretan je kad si ti sretan.

Misli su odlutale. Nisam imala u planu opet pričati o stvarima o kojima ne volim ni razmišljati. Ali, kao da je nekad nemoguće pobjeći od svojih misli, uvijek te dostignu.

Moje emotivno proživljavanje vikenda počelo je već sredinom tjedna, sa intervjuom na radiju. Slušala sam polusatnu priču mladića sa dušom rockera, njegovu nikad opušteniju "ispovjed" o tome kako je nastao Silente, što ga je pokretalo i motiviralo, kako vidi svijet oko sebe i potpuno sam mu povjerovala. Divno je bilo čuti da netko sa toliko žara priča o glazbi i o onom što ga pokreče....i sve bi bilo dobro da nisam čula i onaj dio u kojem sam tako dobro prepoznala sebe. O ljudima koji su im rekli, napisali da im je Silente promijenio život...suze su krenule, potpuno nesvjesno. Pekle su u očima dok sam slušala kraj razgovora. Sin me začuđeno sa strane promatrao jer razgovor sam slušala sa slušalicama u ušima pa nije znao o čemu se radi....Pravio se da ne vidi ništa, nije bilo komentara.

Toliko sam puta ponovila točno te riječi: promijenili su mi život, uljepšali ga na toliko načina, i ja više ne znam kako je bilo prije njih. I ne želim znati. Postala sam bolja osoba, sretnija, spremnija pomoći drugome, spremnija voljeti....
Kad sam čula njegove riječi, i toplinu u glasu koja je govorila da mu je drago što su možda nekome na bilo koji način mogli pomoći, suze su same potekle. Da se razumijemo, ne....to nisu tužne suze....

I onda je došla ta subota koju sam ja provela s mislima u Zagrebu. Bol skoro fizička zbog toga što nisam mogla biti na tom koncertu. One suze koje su pekle u očima nekoliko dana prije toga, stalno su bile tu, negdje su vrebale i moje emocije su bile skoro opipljive. Dok je u Zagrebu trajao Tulum i bližilo se 21h ja sam sjedila za svojim laptopom i razmišljala o tome koliko su uzbuđeni ti mladi ljudi dok čekaju da se popnu na pozornicu pred skoro deset tisuća ljudi.
Razmišljala sam o koncertu u Rijeci, sličnom takvom, na kojem ću biti, i koji ne mogu dočekati. Dok sam tako razmišljala o tome kako bi voljela vidjeti barem jednu fotografiju, dobila sam u inbox nekoliko malih snimki od po 15 sekundi od osobe koja točno zna kako se osjećam jer osjećamo slično. U trenutku kad bi svatko mislio samo na to kako da uživa, ona se sjetila mene. Beskrajno sam joj zahvalna na tome. Ona ih poznaje bolje od ikoga i zna koliko zaslužuju samo najbolje....

Ali nije ona bila jedina, mada mi je njena poruka posebno draga. Moj inbox kao da je poludio u jednom trenu. Poruke sa mini snimkama i fotkama stizale su sa raznih strana od nekih osoba koje uopće ne poznajem, osim što znamo da dijelimo istu ljubav. I fotografija od jedne osobe koja me posebno iznenadila, od medicinskog tehničara u bolnici gdje sam operirana. To je osoba kojoj mogu zahvaliti da sam preživjela dan poslije operacije. Bol, suze, strah, što god me mučilo, on je bio tu. Tješio me, pomagao mi, dao mi je točno onu snagu koja mi je trebala. Značio mi je tih dana više od bilo koje tablete protiv bolova. I on je, poput mnogih drugih, prateći moj facebook profil shvatio koliko mi znači Silente. I poslao mi u inbox fotografiju benda na pozornici uz komentar: "Odlični su!" Kao da je bio pomalo iznenađen. A ja sam mu odgovorila samo jednom rečenicom: "Hvala ti, Matija.....i znam "

I opet su suze bile tu.....ne zbog tuge što ne mogu tog trena biti tamo. Nego zbog sreće što ima ljudi na ovom svijetu koji su tog trena pomislili na mene i poklonili mi dio, samo mali dio ludila koji se tamo događao. Nisam sigurna na koji način bi im se ikad mogla zahvaliti na tom poklonu....da li su svjesni koliko mi je značilo?

To je bila moja subota. A nedjelja je prošla u gledanju fotografija i čitanja komentara ljudi koji su bili tamo. Bilo je dobro...znala sam da će biti. Nisam sumnjala ni jednog trena.....a ja sad razmišljam samo o tom petku 13. koji će biti još jedan poseban dan za mene. Jer taj dan neću sjediti kući, u svojoj fotelji, sa laptopom u krilu. Biti ću na koncertu ljudi koji su mi promijenili svakodnevnicu, svijet napravili boljim mjestom i svaku suzu pretvorili u osmijeh.

Oznake: Silente

- 15:44 - Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< listopad, 2015 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Kolovoz 2019 (1)
Listopad 2018 (1)
Kolovoz 2018 (1)
Srpanj 2018 (1)
Lipanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Prosinac 2017 (1)
Studeni 2017 (1)
Listopad 2017 (1)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (1)
Travanj 2017 (2)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (2)
Rujan 2016 (1)
Kolovoz 2016 (1)
Srpanj 2016 (2)
Lipanj 2016 (3)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (3)
Ožujak 2016 (2)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (6)
Listopad 2015 (6)
Rujan 2015 (6)
Kolovoz 2015 (9)
Srpanj 2015 (6)
Lipanj 2015 (5)
Svibanj 2015 (7)
Travanj 2015 (18)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • Kad sam imala trinaest godina, pisala sam dnevnik. Kao i većina curica. Jer sam htjela neke svoje misli zapisati, ali da ostanu skrivene. Nisam htjela da itko dozna o čemu razmišljam. To je bilo onda. Sada, tridesetak godina kasnije, opet želim zapisati neke svoje misli, ali želim da ih netko pročita. Možda moje misli nekima neće značiti ništa. A možda će nekome značiti sve....

Linkovi




  • "Ono što ostaje je naše djelo i životi koje mijenjamo. Ne postoji taj uspjeh koji će nam značiti više od divnih ljudi koje smo upoznali zbog njega.".


    NEOBRANJIVO

    Kako da te ne volim kad svi misle da te volim
    kako da ne gorim kada misle svi da gorim
    nameće se kao greška nešto čemu ne znam ime
    i kako da ne boli kad svak pita boli li me

    Samo pravo, samo pravo
    srce moje sanjivo
    kako da se brani
    što je neobranjivo

    samo hrabro, samo hrabro
    to mora biti rješivo,
    ali čime da se tješi
    što je neutješivo



    Silente na facebooku



    Misleći da ima izbor
    Ne shvaća tko koga vreba
    Srce moje grabežljivo
    Ni puknut ne zna kako treba





  • Suzana Gubina

    Create Your Badge

    LOVAC NA ČUDESA

    Slobodno ko ptica
    šetaš mi kroz san
    i glumiš da si dijete
    a ja glumim da sam ja

    Tiha kao srce
    i besplatna ko dah
    mirišeš na sol
    i mirišeš na mrak

    Ne gledam u ime
    ni u perje koje nosiš
    šapni mi što piješ
    da ti mogu reći tko si

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa

    Slobodna ko ptica
    i predvidljiva ko dan
    glumiš da si dijete,
    a ja glumim da spavam

    Snažan kao prva ljubav
    s lovorom u kosi
    opijen kao luda rijeka
    što me tebi nosi

    Barabama ostavljam svijet,
    a nek oni ostave mi tebe
    samo tebe volim
    i kad ne volim sebe

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa


    Ja ti čuvam leđa
    ja te sanjam dok sam budan,
    al ne zamjeri svijetu
    on nije navik'o na čuda

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa

    tekst: Sanin Karamehmedović
    glazba: Tibor Karamehmedović


    Lovac na čudesa - SILENTE