Tišina koja govori

četvrtak, 24.09.2015.

Ima dovoljno istine....






Opet mi se dogodilo....

Napisala sam tekst, prilično dug, i već kad sam mislila objaviti, trenutak nepažnje i ja sam stisnula krivu tipku. I sve su moje misli i ideje, zapisane na ekranu netragom nestale....nema ih više. Osim u mojoj glavi, ali kako da ja sve to napišem još jednom? Ona tipka dolje na kojoj piše "spremi" vjerojatno služi onima koji su malo razumniji od mene, pa unaprijed razmišljaju o tome da se može dogoditi da možda nestane struje, ili padne sustav. Ja nemam tako dobar izgovor. Nije nestalo struje. To sam samo ja, u isto vrijeme čitajući statuse na facebooku i dopisujući se usput mislila da sam dovoljno skoncentrirana. Očito nisam bila....

Tako ljuta i frustrirana, nisam od bijesa znala što ću, slučajno sam pogledala i komentare na prijašnje tekstove. I ostala bez riječi. Jedan komentar koji prije nisam vidjela a napisan je prije nekoliko dana. Kopirati ću ga ovdje, nadam se da mi djevojka ili mlada žena koja ga je napisala neće zamjeriti, ionako je anoniman, a govori toliko puno. Ovog trena govori sve.....

Suzana, moram komentirati jer si me do suza dovela!
Znaš, i ja volim isti bend, obožavam!!! (nekad mi je nevjerojatno koliko mi puno znače)
I znam točno kako se osjećas. Ne znam koji su tvoji problemi sa zdravljem, a ja sam prije godinu i po jedva živu glavu izvukla zbog aneurizme u mozgu. Imala sam ludu sreću što je sve dobro završilo. I težak je oporavak, teška je slutnja, iščekivanje, gledanje moje obitelji kako je jako uplašena i kako se svi oko mene pitaju jesam li to ona ista ja, vesela, rasplesana, zaigrana, bezbrižna. Oporavak je dug i bolan, pogotovo zato sto su mi se u životu počele događati ozbiljne promjene koje zadese svakog mog vršnjaka. Ali nakon sto su me prijateljice odvukle na koncert grupe Silente čije pjesme sam slabo znala tada, počelo je biti lakše.
I tada sam se zaljubila i dio tog tereta sa mojih leđa nestao, otvorila sam dušu i bilo je lakše. Nikome doma nije jasno ali ja uživam jer sam se konačno pronašla. I od tada mi je lakše!! Ovo je stvarno ludo koliko glazba može čovjeku uljepšati život, cak toliko da proputuje 800 km "amo-tamo" u jednom vikendu za otići u Tvornicu i upoznati te ljude

I ja sam vodila dnevnik samo što nije javan i pomogao mi je da ovo lakše prođem. Borba još traje jer svaki dan smatram Božjim darom i smatram da Bog mi je podario ovaj 'novi' život jer ima velike planove za mene. Smatram da na život gledam drukčije. I ovo moje putovanje i mučenje nije gotovo (a neće nikad ni biti jer mislim da će me ovo uvijek boljeti..). Žao mi je svakog što kroz ovo mora ići ali imam poruku - vjeruj da će bit bolje i hoće, mora!!!! Nisi sam. Samo nemoj izgubiti sebe...


U trenu kad sam pročitala ovaj komentar bilo mi je jasno da je dobra stvar što sam "izgubila" svoj prethodni post. Jer njega sam počela sasvim drugim komentarom. Od osobe koja kaže da ne može razumijeti moju priču o Silenteu i moju emociju kad o njima pišem. I onda sam shvatila, ja i ne pišem zbog takvih osoba. Ne pišem ovo sve zato što želim nekog uvjeriti u to da je Silente bend koji svakako trebate imati u svom životu. Ovo pišem zbog onih koji će se prepoznati u mojim tekstovima, koje ne moram uvjeravati da su njihove pjesme posebne. I da možeš u svakom stihu, ili melodiji naći utjehu ili poruku koja ti treba baš u tom trenu....kao da ti pjesma daje odgovor na neko pitanje koje si postavio sam sebi. Ili ti je život postavio pitanje stavljajući pred tebe još jedno pitanje, neke dvojbe, probleme, razočarenja.....
Oni su takvi, bude u nama potrebu da o njima razmišljamo. Njihove pjesme su takve da te ne ostavljaju ravnodušnim.

"Vidiš, ta grupa, kako si rekla, Silente, će trajati. A njih ne može slušati bilo tko. Oni uz emocije prizivaju i mozak"

Kada ti se u životu dogodi da spisateljica Julijana Matanović odluči posvetiti cijelu stranicu svog romana tebi, odnosno tvom bendu onda znaš da si na pravom putu. Nema veze što je roman za djecu, tim bolje. Iskreno se nadam da će i za dvadeset godina neko dijete uzeti u ruke ovu knjigu i pročitati ju. I u njoj naći dio o Silenteu i o jednoj posebnoj pjesmi...Molim te, zapiši....Ovakve stvari vrijede kao tisuću nagrada. Kad u nekom probudiš želju da postane dio nečeg što stvara, kad si nečija inspiracija.

Možda onda manje bole neke nepravde u životu. Možda lakše podnosiš površna, banalna pitanja ljudi, i nije ti toliko teško po ne znam koji puta pričati priču koju svi znaju napamet. A u sebi kipiš. Jer bi tako rado iskoristio vrijeme pričajući o budućnosti, o svojim snovima, o onom što te čeka, čemu se raduješ. A ljude kao da nekad nije briga. Koliko god se trudili nećete doprijeti do svakoga. Ma nije to ni bitno. Uvijek je bitna samo jedna stvar, što god radili, da ste ostali dosljedni sami sebi. Tko vas želi shvatiti - shvatiti će. A tko ne želi....nije ni bitan. Ima dovoljno onih koji razumiju. Ima dovoljno nas koji točno znaju što želite reči, i kojima ste poruku uspijeli prenijeti.....

Nekada, kad pročitam neki čudan komentar pomislim, onako razočarana i ljuta da je to to...neću više pisati. Nema smisla. Umjesto da me shvate neki me ljudi strpaju u neku čudnu ladicu zajedno sa ljudima koji rade nešto što nema smisla.....krenem s pisanjem pa pomislim: da, i što onda..? Napisati ću opet svoje mišljenje, dati svima da pročitaju što osjećam i osjećati se na trenutak izložena kritici....da li je vrijedno toga? I onda dobijem komentar poput ovoga koji me dirne, ili mi prijateljica kaže da je shvatila što sam htjela reči i da se potpuno slaže samnom....i ja sam opet tu. Pišem i nadam se da će ljudi shvatiti....nema druge. Samo pravo....

Dok pišem u pozadini se čuje pjesma koju sam toliko puta čula ovih dana, "Neobranjivo" koja je konačno dobila poklon kakav zaslužuje...pravo malo umjetničko djelo, video spot koji me ostavio bez daha. Ljubavna priča ispričana od djece, bez riječi, pogledom, gestom, pokretom....nevjerojatno. Prva ljubav koja zna biti toliko jaka i intenzivna, baš zato jer je prva. I obično završi suzama, razočarenjem, gorčinom. Jer inače se ne bi zvala prva, kad nakon nje ne bi bilo druge, pete ili možda desete ljubavi. Nekad, samo nekad imaš sreću pa te ta tvoja prva ljubav prati kroz život i ti shvatiš da i pored svih osoba koji prolaze tvojim životom, jedino te ona stvarno razumije. Jer te je gledala kako odrastaš, i poznaje te bolje od ikoga....Ali, ipak....to je rijetkost. Možda su zato te prve ljubavi tako posebne i nikad se ne zaboravljaju.

"Ima dovoljno istine da oboje budemo u pravu" ....


N E O B R A N J I V O - S I L E N T E ....Novi spot!


Oznake: Silente

- 15:25 - Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< rujan, 2015 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30        

Kolovoz 2019 (1)
Listopad 2018 (1)
Kolovoz 2018 (1)
Srpanj 2018 (1)
Lipanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Prosinac 2017 (1)
Studeni 2017 (1)
Listopad 2017 (1)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (1)
Travanj 2017 (2)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (2)
Rujan 2016 (1)
Kolovoz 2016 (1)
Srpanj 2016 (2)
Lipanj 2016 (3)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (3)
Ožujak 2016 (2)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (6)
Listopad 2015 (6)
Rujan 2015 (6)
Kolovoz 2015 (9)
Srpanj 2015 (6)
Lipanj 2015 (5)
Svibanj 2015 (7)
Travanj 2015 (18)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • Kad sam imala trinaest godina, pisala sam dnevnik. Kao i većina curica. Jer sam htjela neke svoje misli zapisati, ali da ostanu skrivene. Nisam htjela da itko dozna o čemu razmišljam. To je bilo onda. Sada, tridesetak godina kasnije, opet želim zapisati neke svoje misli, ali želim da ih netko pročita. Možda moje misli nekima neće značiti ništa. A možda će nekome značiti sve....

Linkovi




  • "Ono što ostaje je naše djelo i životi koje mijenjamo. Ne postoji taj uspjeh koji će nam značiti više od divnih ljudi koje smo upoznali zbog njega.".


    NEOBRANJIVO

    Kako da te ne volim kad svi misle da te volim
    kako da ne gorim kada misle svi da gorim
    nameće se kao greška nešto čemu ne znam ime
    i kako da ne boli kad svak pita boli li me

    Samo pravo, samo pravo
    srce moje sanjivo
    kako da se brani
    što je neobranjivo

    samo hrabro, samo hrabro
    to mora biti rješivo,
    ali čime da se tješi
    što je neutješivo



    Silente na facebooku



    Misleći da ima izbor
    Ne shvaća tko koga vreba
    Srce moje grabežljivo
    Ni puknut ne zna kako treba





  • Suzana Gubina

    Create Your Badge

    LOVAC NA ČUDESA

    Slobodno ko ptica
    šetaš mi kroz san
    i glumiš da si dijete
    a ja glumim da sam ja

    Tiha kao srce
    i besplatna ko dah
    mirišeš na sol
    i mirišeš na mrak

    Ne gledam u ime
    ni u perje koje nosiš
    šapni mi što piješ
    da ti mogu reći tko si

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa

    Slobodna ko ptica
    i predvidljiva ko dan
    glumiš da si dijete,
    a ja glumim da spavam

    Snažan kao prva ljubav
    s lovorom u kosi
    opijen kao luda rijeka
    što me tebi nosi

    Barabama ostavljam svijet,
    a nek oni ostave mi tebe
    samo tebe volim
    i kad ne volim sebe

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa


    Ja ti čuvam leđa
    ja te sanjam dok sam budan,
    al ne zamjeri svijetu
    on nije navik'o na čuda

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa

    tekst: Sanin Karamehmedović
    glazba: Tibor Karamehmedović


    Lovac na čudesa - SILENTE