Marketing
"Život je u prosjeku lijep".....
Ima dana kad pucam po šavovima. Nervoza se skuplja u meni, i svakog trena postaje sve veća i sve izraženija. Ne mogu si pomoći. Nekada je jednostavno previše biti dobra, poslušna supruga, brižna majka, ljubazna susjeda i što ja znam što još....
Nije da mi baš previše olakšavaju. Ljudi u mom životu, mislim.
Nije lako biti roditelj koji bi trebao imati razumijevanja za milijun malih hirova djece koji više i nisu djeca. Punoljetnost koja je to samo na papiru. I pored svega, još i čuti ono vječito: stara, ti mene ne razumiješ.....a nemaju pojma koliko ih dobro razumijem. I predobro. Nisam od onih ljudi koji su zaboravili da su nekad imali osamnaest ili devetnaest godina. Još se dobro sjećam sebe u tim godinama. Nije da je bilo baš taaaako davno.... Znam da sam i ja svoje roditelje izluđivala na milijun malih načina i vjerojatno mi sad svemir vraća, i to duplom mjerom. I sva sreća da nisam zaboravila svoje "lude" godine pa kad pogledam svoju djecu u oči točno znam o čemu razmišljaju, i točno znam kako se osjećaju. Znam ja kakav je taj osjećaj kad krećeš u svijet odraslih i kad misliš da je cijeli svijet pod tobom. Što si to možeš zamisliti i isplanirati a da nije ostvarivo? Sve je moguće i sve je izvedivo....barem tako misliš. I tako svemoćan i neuništiv dogode ti se stvari za koje nisi ni pomišljao da ti se mogu dogoditi.
Poput mene, kad sam zaljubljena i luda, posudila novi auto dečku na "samo pola sata" i on je u polupijanom....ma ustvari, prilično pijanom stanju uspio u tih pola sata naparaviti udes i uništiti auto. Kad se toga danas sjetim, pitam se kako su moji roditelji ostali smireni. Pogotovo nakon što sam, umjesto da iskreno kažem što se dogodilo, lijepo izrekla laž - "tata, ja sam vozila". Kao da me tata nije dovoljno dobro poznavao, da u istoj sekundi shvati da to nije moguće. Ne...nije ni njima bilo lako....A opet, mislim da sam prilično dobro ispala, s obzirom na to kakve poteze sam znala povuči u nekim trenutcima, najčešće zbog ljubavi. Oči, nježne i opasne u isto vrijeme i riječi koje su opijale i u meni budile buntovnicu....
I kako da se ne bojim, i kako da ne strepim, kad i predobro znam kako nekad radimo stvari potpuno nepromišljeno, i stvari koje nam inače ne bi bile na kraj pameti, zbog drugih ljudi. Jer kad si tako mlad i neiskusan, puno toga radiš zbog drugih ljudi.....dok ne naučiš lekciju. I onda, nekad na teži način, shvatiš da stvari trebaš raditi radi sebe. a ne radi drugih.
Teško je ostati smiren i objektivan i objašnjavati nešto, a ne izreči onu rečenicu: "Biti ćeš i ti roditelj jednog dana" Mrzila sam tu rečenicu, i zarekla sam se da ju nikad neću izgovoriti....još nisam, ali nekad mi je zbilja teško suzdržati se.
Uf, stvarno danas pucam po šavovima....totalni nemir u meni. Da se malo bolje kontroliram, možda bih preskočila dio u kojem javno priznajem da sam bila zaljubljena glupača koja dečku posuđuje auto. A opet, razlog zašto sam ovo napisala je taj što moja djeca ionako oboje znaju za ovu i za još neke pričice iz mog života. Neću se izložiti šokiranim pogledima bude li netko od njih dvoje to pročitao. Ne toliko zbog auta, koliko zbog izrečene laži mojim roditeljima, onoj koju sam izrekla da zaštitim dečka u kojeg sam bila beznadežno zaljubljena.....NIje baš pohvalno, pogotovo što ih godinama učim da ne treba lagati. Ali ih isto tako učim i da treba biti realan, i ne osuđivati druge. Jer nitko od nas nije nepogrešiv. I svi smo bili nekad mladi, neobuzdani i impulsivni....neki od nas su ostali tako impulsivni i nakon dvadeset godina.....Kažu da ljubav pokreće svijet. Možda malo i mijenja ljude. Ljubav prema osobi, stvari, ideji....prema bilo čemu.
I koliko god se teško danas kontrolirala, i koliko god na trenutke pucala od ljutnje i frustriranosti...uspijevam naći svoj mir. I, da, naravno....opet se radi o njima.....uvijek se radi o njima. Svom sam sinu rekla već davno da može zahvaliti Silenteu i mojoj ljubavi prema njima što sam neke njegove odluke i nepromišljene poteze podnijela koliko toliko dobro. Može zahvaliti Tiboru i njegovoj priči o tome kako su osam godina svirali i nitko ih nije doživljavao ozbiljno. Pa sam se i ja suzdržala kad mi je sin došao s idejom da želi osnovati svoj bend. I nisam se posprdno nasmijala, jer njegov izbor glazbe jednostavno ne razumijem. Nisam rekla ono klasično: nađi neki ozbiljan posao, a ovo nek ti bude hobi....pustila sam ga da živi svoj san, ako je to stvarno tako....Kako to često bude u tim godinama, snovi su se promijenili....Ideja o bendu je pala u zaborav, barem se meni tako čini, ali barem znam da nisam ja kriva za to.
Što god odlučili raditi jednog dana u svom životu, ja neću biti ta koja će im postaviti granice. Mogu biti potpora, i mogu biti "glas razuma" ali neću biti kočnica, nikad.
Da, oni mogu zahvaliti Silenteu. Mogu biti zahvalni i na pjesmama zbog kojih njihova mama opet hoda sa smiješkom na licu i pjevuši po kući. Oni znaju koliko je to važno. Jer, ako je njihova mama sretna, svi su nasmiješeni...Puno toga mogu zahvaliti njima. I to što im opraštam u trenu neke stvari jer ne želim razmišljati o lošim stvarima....Pjesma, video spot, ili neki osmijeh odvuče mi pažnju, pa se u trenu naoko stroga mama pretvara u ne baš koncentriranu ali sretnu osobu.
I svaka nervoza, svaka frustracija brzo prođe....Ima većih stvari od života.....
Život ide dalje. Ne vrijedi se nervirati zbog gluposti. I moj je nemir malo manji nakon što sam napisala ovaj tekst.....Život je u prosjeku lijep, kažu....
Post je objavljen 20.10.2015. u 18:19 sati.