Marketing
...nije sve ko što se čini....
Jutros sam pisala blog. I mislila sam da pišem još jedan od mojih iskrenih tekstova. A u stvari počela sam sa jednom najobičnijom laži. Napisala sam da me ništa ne može i neće iznervirati. Cijela stranica teksta o tome kako je život divan i krasan, kako je sve točno onako kako treba biti, i kako me ne može ništa razljutiti jer sam sretna. O, kako naivno i glupo od mene.
Tekst nisam uspjela ni završiti a kamoli objaviti i moj dan je počeo teći nekim čudnim smjerom. Raspravljanje sa medicinskom sestrom zbog banalnosti kao što je ispričnica, telefonski poziv koji me podsjetio da još ima kretena na ovom svijetu, i to više od nekoliko...i kao šlag na tortu, moj sin koji je još jednom dokazao da biti punoljetan ne znači nužno i biti zrela odrasla osoba....ali neću o njemu. Uvrijedilo bi ga da zna da sam o njemu pisala.
Uglavnom, ne - nije istina da me ništa ne može iživcirati koliko se god trudila da to ne bude tako. Sve su to sitnice. Situacije o kojima sutra neću ni razmišljati ali tu su, stvarne su. Osobe kojima sam dopustila da mi otmu dio mog mira su stvarne, i nisu ni svjesne da su razlog mog nemira. Osim sina. On zna. Ali on je nešto drugo. Njega volim, on je dio mene, i njegov problem je i moj problem. Koliko god on to pokušavao osporiti.
Do prije nešto više od godine dana moj život je bio potpuno drukčiji. Vječita žurba, posao, stres, problemi, život se vrtoglavo odvijao a ja sam jurila za nekakvim mojim ciljevima. Nisam primjetila da sam jureći tako počela gubiti dio sebe. Onaj tako važni dio: koji voli, ljubi, plače zbog ljubavi, sluša dobru glazbu, gleda dobre filmove. I možda bih sebe u toj junjavi potpuno izgubila da mi život nije dao okrutni šamar kad sam to najmanje očekivala. I probudio me.
Već sam o tome pisala, nemojte mi zamjeriti na ponavljanju. Moje misli se ponavljaju, puno o tome razmišljam, pa možda zato često o tome i pišem. Da nije bilo tog "šamara", te pljuske....možda bih sebe potpuno izgubila. Izgubila bih potpuno onu Suzi koja je tako vatreno ljubila nekad, koja se znala naježiti na ljubavnu pjesmu ili čitajući stihove. Nestala bi ona žena koja je širom otvorenih očiju znala gledati u svijet ispred sebe i radovala se svakom novom danu....nestala bi u gužvi i stresu, živcirajući se zbog neplaćenih rata kredita, plaće koja je kasnila ili otrovnih primjedbi žena koje su glumile da su prave prijateljice.
Kad ti bolest izmakne tlo pod nogama i provedeš dva tjedna plačući i sažaljevajući samu sebe u jednom trenutku se pogledaš u ogledalo i shvatiš da plačeš bez ikakvog razloga. Jer te suze nikome ne mogu pomoći a tebi najmanje. I onda shvatiš da se možeš jedino boriti. Nema nazad. Moraš samoj sebi pomoći da bi ti i drugi mogli pomoći. Treba imati puno hrabrosti za taj pogled u ogledalo ali kad progledaš, odjednom sve vidiš tako jasno i čisto. Samo pravo....
I još mi se nešto dogodilo, u tim trenutcima dok sam skupljala snagu za borbu. Shvatila sam koji su mi prioriteti u životu. I prvi puta sam postavila stvari na svoje mjesto. Na mojoj top ljestvici prioriteta jednu sam osobu nekako uvijek ostavila po strani. Nikada joj nisam dala priliku da dođe na tu top ljestvicu...pa makar na zadnje mjesto. Kako, pored svega što sam morala napraviti ili sam mislila da moram napraviti? A ta osoba sam bila ja. Sama sebi nikad toliko bitna, jer svi su ostali bili važniji. Do trena kad sam dobila novu priliku. I tu priliku nisam imala u planu propustiti.
Ja sam sada ona ista osoba od prije nešto više od godine dana, ali sam naučila voljeti sebe. Shvatila sam da jedino ako sam ja sretna mogu usrećiti i ljude koji žive samnom, koje srećem na ulici, koji mi prolaze kroz život. Ta "stara-nova" Suzi više se ne nervira jer je gužva u trgovini, ili jer ju je jutros probudila kiša, pa joj se ne ide van iz kuće, a mora....Više se ne ljuti zbog potpuno nebitnih stvari, a čak i neke vrlo bitne stvari koje se događaju ne mogu ju naljutiti kao što su to nekad činile. Ova žena je nakon toliko godina osjetila što znaći čuti odličnu pjesmu i naježiti se, pogledati dobar film i razniježiti se, ili nešto sasvim banalno....pojesti sladoled od čokolade i pomisliti kako je to nešto najbolje na svijetu. Nakon toliko godina, ova žena je ponovo osjetila što znači disati punim plućima, voljeti cijelim srcem i radovati se svakom novom danu.
Lijepo je tako živjeti. Kad si koliko toliko smiren i sretan onda vidiš i sreću i ljubav u drugim ljudima. Nisi slijep i gluh za tuđe osjećaje. Vidiš toplinu u očima i sreću na licu dragih ljudi i potpuno razumiješ čak i nervozu i frustraciju na licima ljudi do kojih ti je stalo. Jedino to i ima smisla. Radovati se zbog tuđeg uspjeha, i ljutiti se zbog nepravde. Radilo se o nekom tko ti je jako blizak ili o nekome koga voliš i poštuješ iznad svega a nemaš mu to priliku reči kad god ti padne na pamet.
Sretna sam što je tako, i opet znam....nije sve ko što se čini, i ja se još uvijek mogu naljutiti takvih sitnica da me nekad sram i ispričati. Jer, nisam stroj, ipak sam samo žena....od krvi i mesa. Nekad jako dobre volje, a nekad užasno frustirana. Nekad reagiram i preburno, pogotovo kad treba braniti ono do čega mi je stalo. Što da radim...neke emocije je teško kontrolirati. I loše i dobre. One dobre emocije...njih se i ne trudim kontrolirati. Pokazujem ih bez ikakvog straha i srama, hodajući po rubu i ne razmišljajući o tome kako ću biti shvaćena. Onaj tko me voli, shvatiti će. Onaj tko me pogleda u oči dok mu pričam....on zna sve. I moje su oči ogledalo duše...i ako su usne nekad i znale slagati, oči to nikad nisu naučile.
Dan je počeo stresno....samo jedna pomisao me držala na nogama danas....još mjesec dana do jednog Tuluma. I to je dovoljno da zaboravim na sitnice koje su mi danas ukrale mir i nasmiješim se .... ima većih stvari od života....
Post je objavljen 14.10.2015. u 16:27 sati.