Tišina koja govori

srijeda, 14.10.2015.

...nije sve ko što se čini....



Jutros sam pisala blog. I mislila sam da pišem još jedan od mojih iskrenih tekstova. A u stvari počela sam sa jednom najobičnijom laži. Napisala sam da me ništa ne može i neće iznervirati. Cijela stranica teksta o tome kako je život divan i krasan, kako je sve točno onako kako treba biti, i kako me ne može ništa razljutiti jer sam sretna. O, kako naivno i glupo od mene.

Tekst nisam uspjela ni završiti a kamoli objaviti i moj dan je počeo teći nekim čudnim smjerom. Raspravljanje sa medicinskom sestrom zbog banalnosti kao što je ispričnica, telefonski poziv koji me podsjetio da još ima kretena na ovom svijetu, i to više od nekoliko...i kao šlag na tortu, moj sin koji je još jednom dokazao da biti punoljetan ne znači nužno i biti zrela odrasla osoba....ali neću o njemu. Uvrijedilo bi ga da zna da sam o njemu pisala.

Uglavnom, ne - nije istina da me ništa ne može iživcirati koliko se god trudila da to ne bude tako. Sve su to sitnice. Situacije o kojima sutra neću ni razmišljati ali tu su, stvarne su. Osobe kojima sam dopustila da mi otmu dio mog mira su stvarne, i nisu ni svjesne da su razlog mog nemira. Osim sina. On zna. Ali on je nešto drugo. Njega volim, on je dio mene, i njegov problem je i moj problem. Koliko god on to pokušavao osporiti.

Do prije nešto više od godine dana moj život je bio potpuno drukčiji. Vječita žurba, posao, stres, problemi, život se vrtoglavo odvijao a ja sam jurila za nekakvim mojim ciljevima. Nisam primjetila da sam jureći tako počela gubiti dio sebe. Onaj tako važni dio: koji voli, ljubi, plače zbog ljubavi, sluša dobru glazbu, gleda dobre filmove. I možda bih sebe u toj junjavi potpuno izgubila da mi život nije dao okrutni šamar kad sam to najmanje očekivala. I probudio me.

Već sam o tome pisala, nemojte mi zamjeriti na ponavljanju. Moje misli se ponavljaju, puno o tome razmišljam, pa možda zato često o tome i pišem. Da nije bilo tog "šamara", te pljuske....možda bih sebe potpuno izgubila. Izgubila bih potpuno onu Suzi koja je tako vatreno ljubila nekad, koja se znala naježiti na ljubavnu pjesmu ili čitajući stihove. Nestala bi ona žena koja je širom otvorenih očiju znala gledati u svijet ispred sebe i radovala se svakom novom danu....nestala bi u gužvi i stresu, živcirajući se zbog neplaćenih rata kredita, plaće koja je kasnila ili otrovnih primjedbi žena koje su glumile da su prave prijateljice.

Kad ti bolest izmakne tlo pod nogama i provedeš dva tjedna plačući i sažaljevajući samu sebe u jednom trenutku se pogledaš u ogledalo i shvatiš da plačeš bez ikakvog razloga. Jer te suze nikome ne mogu pomoći a tebi najmanje. I onda shvatiš da se možeš jedino boriti. Nema nazad. Moraš samoj sebi pomoći da bi ti i drugi mogli pomoći. Treba imati puno hrabrosti za taj pogled u ogledalo ali kad progledaš, odjednom sve vidiš tako jasno i čisto. Samo pravo....

I još mi se nešto dogodilo, u tim trenutcima dok sam skupljala snagu za borbu. Shvatila sam koji su mi prioriteti u životu. I prvi puta sam postavila stvari na svoje mjesto. Na mojoj top ljestvici prioriteta jednu sam osobu nekako uvijek ostavila po strani. Nikada joj nisam dala priliku da dođe na tu top ljestvicu...pa makar na zadnje mjesto. Kako, pored svega što sam morala napraviti ili sam mislila da moram napraviti? A ta osoba sam bila ja. Sama sebi nikad toliko bitna, jer svi su ostali bili važniji. Do trena kad sam dobila novu priliku. I tu priliku nisam imala u planu propustiti.

Ja sam sada ona ista osoba od prije nešto više od godine dana, ali sam naučila voljeti sebe. Shvatila sam da jedino ako sam ja sretna mogu usrećiti i ljude koji žive samnom, koje srećem na ulici, koji mi prolaze kroz život. Ta "stara-nova" Suzi više se ne nervira jer je gužva u trgovini, ili jer ju je jutros probudila kiša, pa joj se ne ide van iz kuće, a mora....Više se ne ljuti zbog potpuno nebitnih stvari, a čak i neke vrlo bitne stvari koje se događaju ne mogu ju naljutiti kao što su to nekad činile. Ova žena je nakon toliko godina osjetila što znaći čuti odličnu pjesmu i naježiti se, pogledati dobar film i razniježiti se, ili nešto sasvim banalno....pojesti sladoled od čokolade i pomisliti kako je to nešto najbolje na svijetu. Nakon toliko godina, ova žena je ponovo osjetila što znači disati punim plućima, voljeti cijelim srcem i radovati se svakom novom danu.

Lijepo je tako živjeti. Kad si koliko toliko smiren i sretan onda vidiš i sreću i ljubav u drugim ljudima. Nisi slijep i gluh za tuđe osjećaje. Vidiš toplinu u očima i sreću na licu dragih ljudi i potpuno razumiješ čak i nervozu i frustraciju na licima ljudi do kojih ti je stalo. Jedino to i ima smisla. Radovati se zbog tuđeg uspjeha, i ljutiti se zbog nepravde. Radilo se o nekom tko ti je jako blizak ili o nekome koga voliš i poštuješ iznad svega a nemaš mu to priliku reči kad god ti padne na pamet.

Sretna sam što je tako, i opet znam....nije sve ko što se čini, i ja se još uvijek mogu naljutiti takvih sitnica da me nekad sram i ispričati. Jer, nisam stroj, ipak sam samo žena....od krvi i mesa. Nekad jako dobre volje, a nekad užasno frustirana. Nekad reagiram i preburno, pogotovo kad treba braniti ono do čega mi je stalo. Što da radim...neke emocije je teško kontrolirati. I loše i dobre. One dobre emocije...njih se i ne trudim kontrolirati. Pokazujem ih bez ikakvog straha i srama, hodajući po rubu i ne razmišljajući o tome kako ću biti shvaćena. Onaj tko me voli, shvatiti će. Onaj tko me pogleda u oči dok mu pričam....on zna sve. I moje su oči ogledalo duše...i ako su usne nekad i znale slagati, oči to nikad nisu naučile.

Dan je počeo stresno....samo jedna pomisao me držala na nogama danas....još mjesec dana do jednog Tuluma. I to je dovoljno da zaboravim na sitnice koje su mi danas ukrale mir i nasmiješim se .... ima većih stvari od života....
- 16:27 - Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< listopad, 2015 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Kolovoz 2019 (1)
Listopad 2018 (1)
Kolovoz 2018 (1)
Srpanj 2018 (1)
Lipanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Prosinac 2017 (1)
Studeni 2017 (1)
Listopad 2017 (1)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (1)
Travanj 2017 (2)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (2)
Rujan 2016 (1)
Kolovoz 2016 (1)
Srpanj 2016 (2)
Lipanj 2016 (3)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (3)
Ožujak 2016 (2)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (6)
Listopad 2015 (6)
Rujan 2015 (6)
Kolovoz 2015 (9)
Srpanj 2015 (6)
Lipanj 2015 (5)
Svibanj 2015 (7)
Travanj 2015 (18)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • Kad sam imala trinaest godina, pisala sam dnevnik. Kao i većina curica. Jer sam htjela neke svoje misli zapisati, ali da ostanu skrivene. Nisam htjela da itko dozna o čemu razmišljam. To je bilo onda. Sada, tridesetak godina kasnije, opet želim zapisati neke svoje misli, ali želim da ih netko pročita. Možda moje misli nekima neće značiti ništa. A možda će nekome značiti sve....

Linkovi




  • "Ono što ostaje je naše djelo i životi koje mijenjamo. Ne postoji taj uspjeh koji će nam značiti više od divnih ljudi koje smo upoznali zbog njega.".


    NEOBRANJIVO

    Kako da te ne volim kad svi misle da te volim
    kako da ne gorim kada misle svi da gorim
    nameće se kao greška nešto čemu ne znam ime
    i kako da ne boli kad svak pita boli li me

    Samo pravo, samo pravo
    srce moje sanjivo
    kako da se brani
    što je neobranjivo

    samo hrabro, samo hrabro
    to mora biti rješivo,
    ali čime da se tješi
    što je neutješivo


    Silente na facebooku



    Misleći da ima izbor
    Ne shvaća tko koga vreba
    Srce moje grabežljivo
    Ni puknut ne zna kako treba





  • Suzana Gubina

    Create Your Badge

    LOVAC NA ČUDESA

    Slobodno ko ptica
    šetaš mi kroz san
    i glumiš da si dijete
    a ja glumim da sam ja

    Tiha kao srce
    i besplatna ko dah
    mirišeš na sol
    i mirišeš na mrak

    Ne gledam u ime
    ni u perje koje nosiš
    šapni mi što piješ
    da ti mogu reći tko si

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa

    Slobodna ko ptica
    i predvidljiva ko dan
    glumiš da si dijete,
    a ja glumim da spavam

    Snažan kao prva ljubav
    s lovorom u kosi
    opijen kao luda rijeka
    što me tebi nosi

    Barabama ostavljam svijet,
    a nek oni ostave mi tebe
    samo tebe volim
    i kad ne volim sebe

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa


    Ja ti čuvam leđa
    ja te sanjam dok sam budan,
    al ne zamjeri svijetu
    on nije navik'o na čuda

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa

    tekst: Sanin Karamehmedović
    glazba: Tibor Karamehmedović

    Lovac na čudesa - SILENTE