Marketing
Lažne ko suze na licima klauna...
Imala sam možda šesnaest godina. Srednja škola, svakodnevno druženje sa prijateljicama, prve simpatije, prve kave...Puno toga ti se dogodi prvi put u tim godinama. Prve ljubavi, ali i prva povrijeđena srca.
Prijateljice...bilo ih je, ne baš puno...ali bile su tu. Djevojke sa kojima sam mogla uvijek razgovarati o svemu, sa kojima sam počela prvi put izlaziti, ispijati prve kave za vrijeme slobodnih satova ili ukradenih satova...ona famozna markiranja u srednjoj školi, jer je život bio zanimljiviji u gradu nego u učionici. Ništa strašno, po koji neopravdani sat, u zamjenu za toplu čokoladu, gusti sa šlagom ili skriveni poljubac neke simpatije...mladost.
Bilo je i prijatelja, možda više nego prijateljica. Ne znam zašto, nekako sam se uvijek bolje slagala sa momcima moje dobi, i uvijek sam imala nekoliko prijatelja sa kojima sam mogla satima razgovarati o svemu. I tada, ali i sada, kao da sam imala osjećaj da pravu iskrenost mogu dobiti jedino od nekog tko u meni ne vidi konkurenciju. A žena je ženi na žalost, jako često trn u oku. Voljela bih da nije tako, ali jest.
Osim prijateljica, u srednjoj školi, uvijek je bilo i onih par djevojaka koje su iz nekog razloga smatrale da me moraju poniziti zato je nisam bila kao one. Jer, budimo realni, ja baš i nisam bila tipični primjerak djevojke u sweet sixteen godinama. Nisam pušila, nisam pila, sramežljivo sam gledala u svijet ispred sebe, nekad sam se bojala svoje sjene, a opet...izlazila sam, družila se i osmijeh mi nije silazio s lica. A ona silna nagovaranja: "Ma daj, zapali cigaretu...što će ti biti? Ajde, popij s nama piće...ti jedina piješ colu...nisi fora" .... to me nikad nije previše diralo. Gurala sam svoje, tvrdoglavo i ponosno. Djelovala zbog svoje sramežljivosti možda i pomalo bahato. Kad sad razmislim, nisam htjela piti ne zato jer sam mislila da je alkohol loš, nego iz straha da ne izgubim kontrolu nad sobom. Uvijek čvrsto na zemlji, to je ono što sam htjela...i samo me strah natjerao da se nikada ne napijem, i isti me taj strah spasio da ne probam drogu. Nisam bila svetica, bila sam samo uplašena.
Ali, vratimo se na onih nekoliko djevojaka, koje su mislile da su bolje od drugih. Mislile su da me smiju sa podsmijehom gledati, ogovarati, pa čak i smišljati spačke. I smišljale su. Bilo je svačega. Nekad je bilo teško i suze su samo čekale da poteku, a onda bi se u meni opet probudio moj ponos. Ne...nećeš, Suzy...nećeš plakati jer one to nisu zaslužile...
Mislim da se u životu svake djevojke prije ili kasnije pojavi neka takva osoba ... nisu bitne. Prođe to doba, sve djevojke izrastu u žene, odrasle, sa svojim više ili manje sretnim životima, i takve stvari nisu vrijedne pamćenja. Pa ih i ja, kad ih sretnem na ulici nekad pozdravim, popričamo dvije tri riječi...a što im u tim trenutcima prolazi glavom, to ne znam....ne zanima me.
Ono što ne razumijem, je kada i sada u svojoj četrdeset i nekoj godini u svom životu naiđem na takve osobe koje iz ne znam kojeg razloga misle da su bolje od mene. Sve smo mi žene. Sve smo ranjive, sve smo krvave pod kožom. Imamo pravo na ljubav, na osmijeh na licu i na svoje stavove. Nije stvar u emancipaciji, stvar je u zdravom razumu...možda malo i u kućnom odgoju. Cijeli svoj život pokušavam prema svima biti iskrena. Kada mi nešto smeta, to otvoreno kažem. Kada nekog volim, i to kažem...Možda to nije dobro? Možda bi i ja trebala podmuklo hodati svijetom i držati svoje osjećaje za sebe i glumiti da sam bolja od drugih? Kad bih mogla....Kad mi se u ovim godinama u životu pojavi osoba koja misli da me smije sa podsmijehom gledati, ostanem malo u čudu. Od kud joj pravo? Kako smije, što ona zna o meni? O onom što sam prošla, što me pokreće? Takva osoba nije svjesna da me njeno ponašanje ne može povrijediti, jer nisam više balava šesnaestogodišnjakinja koja se boji života i nečijeg oštrijeg pogleda. Ja sam se toliko puta u svom životu morala boriti za svoj stav, svoje mišljenje, pa čak i za svoj život, da se više ne bojim ničega i nikoga...Samo me iznenadi takvo ponašanje.
Žene smo...željne ljubavi, nekog usputnog osmijeha. Sve mi želimo samo jedno...biti sretne. I trebale bi razumijeti jedna drugu i biti jedna drugoj podrška. U nekom idealnom svijetu. Koji ne postoji. A u ovom...ima i dalje nekoliko onih prijateljica koje znaju što mislim i kada šutim. I nekoliko prijatelja sa kojima mogu razgovarati o svemu baš zato jer su muškarci i gledaju na svijet i na mene drugim očima. I ima onih koji još uvijek misle da me poznaju i da su shvatile sve, a u stvari nemaju pojma....
Drage moje, sretan nam svima dan žena...volite, jer voljeti je lijepo. Slušajte dobru glazbu, družite se, napijte se ako vam je to gušt...ali nemojte ljude suditi jer nisu isti poput vas. I nemojte misliti da ste bolje od drugih....nitko nije...
Post je objavljen 08.03.2016. u 17:59 sati.