Marketing
Poput paučine
U Rijeci sam na još jednoj od onih simpatičnih snimanja koja imaju komplicirane nazive i traju cijelo jutro. Čekam "drugu rundu" i imam nekih pola sata pa sam izašla vani u park.
Ne volim čekaonice. Sterilne zidove, miris bolnice i ukočene izraze lica ostalih ljudi koji isto nešto čekaju. Onda moje strepnje i moja nervoza postane još jača. Kao da u sebe upijam negativu ostalih ljudi umjesto da pokušam upiti što više pozitive.
Zato sam tu u parku. Slušam šum lišća, pišem ovo sada i mogu slijedećih pola sata zamišljati da sam na nekoj klupici kraj mora i da čekam zalazak sunca.
I razmišljam kako je jučer bilo točno mjesec dana kako mi se nešto čudno i ludo pozitivno počelo događati. I tada, prije mjesec dana -tada nisam imala pojma da je tako važno. Možda sam negdje duboko u sebi osjetila neki "klick"....ali potpuno svjesna postala sam tek prije nekoliko dana. U zivot mi se ušuljao netko tko me razumije. I to sada, kad ni samu sebe ne razumijem. I svaka njegova riječ pogađa točno tamo gdje treba. Postala sam svjesna svojih najdubljih strahova a svi misle da je Suzi jako hrabra. Vraga je hrabra...Suzi dobro glumi. Jer nema izbora. I jer je naučila kroz godine da mora sama. Toliko toga sam prošla sama u ove četiri godine a i u godinama prije. I osim ove zadnje dvije od kad sam razvedena ja nisam trebala biti sama u svemu tome. A bila sam. I nema goreg osjećaja....
Odjednom - na neki čudan način nisam sama. I premda je tek malo opipljivo -poput neke najtanje paučine - tu je...veza između dvije duše obje napačene kompliciranim životom i obje očajnički traže nekog da ne budu same...
Ne znam što je to. Kako to nazvati? Prijateljstvo? Možda....možda i nešto više. Ali je dobro. Nekad ti neke stvari jednostavno postanu u sekundi jasne...kao da su sudbinski određene. I život opet ima smisla. Život više nije samo briga o zdravlju, hodanje po bolnicama i šetnja psa, koji mi je donio neizmjernu radost ali na neki način nije dovoljan. Život je postao opet skoro normalan.
Shvatila sam da duboko u sebi nosim neke strahove i da me to koči. Banalne sitnice kao što je pustiti psa sa povodca bez straha da će pobjeći. Kao da ga moram stalno imati pod kontrolom. Trebalo je puno nagovaranja i jedan pogled pun topline i ja sam ju konačno pustila. I ona nije pobjegla. Ostala je uz mene. Trčkarala je ispred mene i onda bi se okrenula da vidi gdje sam. Ni ona ne može zamisliti život bez mene a ja sam se bojala da će se oteti kontroli....i tu mi je postalo jasno. Moram naučiti stvari pustiti "sa lajne"... ne mogu sve držati pod kontrolom. I ne moram. Jer onaj kome je stalo neće otići. Čak i ako nije vezan na povodcu...
Post je objavljen 11.10.2018. u 09:37 sati.