Marketing
Čudna ili čudesna godina....
Još jedna godina se bliži kraju. Ova godina je bila nekako čudna za mene. U najmanju ruku čudna.
Ne znam kako bi ju opisala. U isto vrijeme napeta, komplicirana, puna nekih sitnih muka i problemčića a s druge strane - godina u kojoj sam definitivno dokazala da mogu sama i da sam jača nego što sam mislila.
Ne baš sasvim sama. Jer kao da sam između dvije vatre, okružuju me dvije posebne ljubavi. One mog oca, koji se trudi biti mi podrška koliko god može usprkos svojim godinama i bez koga bi bilo puno teže i ona moje djece. Koja su bezrezervno uz mene u svakom trenutku i zbog kojih se isplati boriti se. Oni su motivacija za sve.
Oni, ali i ja sama sebi.
Jer sam konačno nakon toliko godina upoznala još jednu posebnu ljubav. Onu prema samoj sebi. Možda najvažniju od svih. Ako ne voliš samu sebe dovoljno nisi sposoban voljeti ni druge. Ljubav se na ljubav veže. Osmijeh žene koja se pogleda ujutro u pgledalo i kaže sama sebi: tu si, živa si, nabaci najljepši osmijeh na lice i uživaj u danu jer ti to zaslužuješ! ... to je ono što druge ljude oko mene hrani pozitivom i zato je ova godina bila i teška ali i tako divna u isto vrijeme.
Moji mjesečni posjeti Zagrebu i odjelu za rijetke tumore na Jordanovcu. Odjel koji u meni svaki mjesec budi i nemir i nadu. Nije lako. Teško je proći kroz ta vrata jednom mjesečno i doči na mjesto gdje se liječe ljudi od najgorih dijagnoza. Srce lupa, tlak uvijek podivlja usprkos lijekovima. Trudim se ući mirna, barem naoko, čak i s osmijehom na licu. "Odradim" sve što se od mene očekuje i samo imam jednu misao u glavi: "Daj da bude što prije gotovo da izađem odavde, odem na kavu i zaboravim na tmurna lica bolesnika, zabrinute poglede medicinskih sestara koje sa infuzijama, injekcijama i aparatima hodaju od sobe do sobe." Nitko ne zna kako je to ako nije probao. Mogu opisivati i što god napišem banalno je i neće opisati kako se osjećam. Ili onaj paralizirajući osjećaj kad ti konačno nakon dva tjedna čekanja poštom dođe nalaz pet-ct-a koji čekaš i tresu ti se ruke dok ga otvaraš. Dah ti se ubrzava i u stvari bi najradije spremio nalaz u torbu ne pročitavši ga. Ali ga ipak pročitaš. I nitko ne može shvatiti olakšanje kad pročitaš: "Stacionaran nalaz" ili "nema metaboličke aktivnosti koji bi ukazivali na širenje maligne bolesti"...bla bla...nekima neshvatljivo, a meni tračak svijetla na kraju tunela...i ono nešto što mi daje snage i sreću u srcu da mogu dočekati kraj godine smireno i novu kontrolu sa malo manje strepnje. Istina je da od silnih snimanja svijetlim u mraku ali neka....
Ljudi nisu svjesni koliko su male stvari bitne u životu. Nerviramo se oko svakodnevnih problema. Izbacuju nas iz takta neugodne situacije a ništa od toga nije važno. Problemi se nekad riješe sami od sebe. Novaca i onako nikada nema dovoljno. Ono što je na kraju bitno je probuditi se ujutro, prodisati, uživati u nekoj sitnici, možda kavi s prijateljima ili usputnom osmijehu osobe koju prvi put vidiš u životu. I kad to shvatimo sve je puno lakše i puno ljepše.
Još mi je jedna stvar popravila kraj ove čudne ili čudesne godine.
Potvrda onog što sam "znala" - Silente se vraća.
Hoće li biti čudno ako napišem da mi je ta vijest značila u tom trenutku kao sto lijekova koje mi ubrizgavaju svaki mjesec? Možda nekom zvuči čudno ali tako je. To malo pozitive znači više od svega. Ili osjećaj kada u sred Zagreba, za vrijeme Adventa kad ulicama grada prođe dnevno na tisuće ljudi i teško možeš sresti dva put istu osobu ja sretnem Tibora i Sančija, dvije najdraže osobe iz najdražeg benda na svijetu. Ja ne znam što su njoh dvijica pomislila u tom trenutku. Možda: "Ova žena doslovno iskače iz paštete" Ali onih par minuta razgovora s njima nakon štp sam zadnji put vidjela Tibora još prošlog ljeta meni je značilo sve. Toliko toga sam im htjela reći. Da sam sretna što se vraćaju, da nikad nisam prestala vjerovati u njih i da jednostavno znam da će nove pjesme biti hit. Da je njihov povratak ono što sam čekala zadnjih godinu dana i jedan od motiva zašto se tako grčevito borim za svoje zdravlje. Jer su uz moju djecu, koja su naravno uvijek na prvom mjestu, oni ti koje želim još puno puta vidjeti, doživjeti, uživati u novim pjesmama i novim uzbuđenjima. Ne znam da li sam sve to uspjela reći u onih par rečenica koje smo razmijenili.
Ali nekako mi se čini da oni to znaju. Onaj topli plavi pogled mislim da je govorio da zna, i da mu je drago što se neke stvari nisu promijenile. Vjerna ljubav prema jednom bendu usprkos svemu. Ako sam im uspjela vratiti samo mrvicu one snage koju su oni dali meni...divno. Rekao mi je da se nada da neće razočarati samog sebe. Ja sam sigurna da neće, jer radi ono što voli. A to je najvažnije od svega. A nas ne može razočarati. Jer smo ga voljeli i onda kad on samog sebe baš nije volio...
I tako, dok čekamo sa nestrpljenjem početak 2018. koja će nadam se biti puno dobrih emocija, čekamo i malu "prinovu"...malo štene pudle koje nam dolazi ovih dana u kuću kao najslađi božićni poklon...ja imam tremu kao da dolazi prava mala beba. I jedva čekam dobiti to malo bijelo kupko njenom novom domu. I već ju volimo...
Ne znam što bi više napisala a još toliko toga je u meni...možda drugom prilikom.
U svakom slučaju, sretan Božić i čudesnu novu 2018 godinu želim svima...
Post je objavljen 17.12.2017. u 09:57 sati.