Tišina koja govori

subota, 06.08.2016.

Ne mora biti bolje, ali će biti drugačije...



Danas je dan trebao izgledati drugačije.

Nisam sad trebala sjediti u svom dnevnom boravku sa laptopom u krilu i pisati blog. Trebala sam se voziti prema Vodnjanu, uzbuđena što ću ih opet vidjeti. Vjerojatno bi već danima razmišljala samo o tome, smišljala čime bi ih ovaj puta mogla iznenaditi. Možda ispeći opet kiflice ili neke pogačice? Nešto čime bi ih obradovala nakon što bi prešli dug put od Dubrovnika. Mislila bih na to kako su prije desetak dana slavila rođendan dva brata i kako bi im možda mogla kupiti neki sitan poklon, ili možda ispeći tortu? Ne, ne tortu, jer se još sjećam one prošlogodišnje torte i Tibija koji ne jede slatko... ah, kakav udarac za moj ego! crybelj Šala, naravno...ali, mislim da je ostatak benda shvatio da će teško od mene dobiti više neki kolač ili tortu i da za to mogu zahvaliti svom frontmenu wink

Da, tako bi otprilike izgledao moj današnji dan...ali ne izgleda. Umjesto toga, ja sjedim u svom dnevnom boravku i pišem. Situacija ovih dana mi na trenutke izgleda smiješna. Doživjela sam da mi se prijateljica nije javila dvadesetak dana jer je "bila u strahu, jer nije znala kako ću reagirati i da li sam malo došla k sebi" Rekla je da zna "kakva sam kad se radi o Silenteu" pa je mislila da je bolje da mi da još par dana da se smirim. I kad sam se konačno našla s njom na kavi trudila se da ne spomene njih ni jednom riječju. Čak sam joj i zahvalna na tome. Ne želim govoriti o njima ljudima koji ne znaju puno i koji samo iz znatiželje pitaju što se to dogodilo.

Toliko sam različitih ljudi upoznala ovih mjeseci.

Toliko različitih životnih priča, sudbina. Jednu sam mladu djevojku nagovorila da skupi hrabrosti i počne pisati blog. Emotivna djevojka koja je samo trebala malo poticaja. Ono što je možda trebala dobiti od svoje majke, koja iz nekih svojih razloga to nije u stanju. Jučer mi je ta djevojka rekla da joj je sve to tako čudno, jer su joj se javili ljudi koji su joj rekli da im se sviđa to što je napisala, a ona nije navikla da ju se hvali. I ja sam se jako ražalostila. Tužna sam kad pomislim da je netko u meni pronašao podršku i razumijevanje, koje bi trebao dobiti na nekom drugom mjestu. Srce mi se trga od pomisli da postoji djevojka koja od mene, potpunog stranca, traži potvrdu da je dobro ono što radi, misli ili osjeća. Nitko se ne bi tako trebao osjećati. Pogotovo ne netko tko je tek počeo sa životom. I ja ne mogu drugo nego i dalje biti podrška, koliko god to mogu, na svoj način. I nadati se da je to dovoljno. Ali, bit će ona dobro. Jer imala je dovoljno "drskosti" u sebi tada da meni pošalje poruku i javi mi se, a nije znala kako ću reagirati. I znam da će imati dovoljno hrabrosti da se izbori za sebe i da će jednog dana biti prava, zrela djevojka i mlada žena koja će se truditi svu onu nježnost koja njoj sada nedostaje pružiti ljudima koji budu u njenom životu. I biti će sretna. Jer čovjek je sretan kad pruža ljubav drugima oko sebe.

Dan mi prolazi u nekoj sjeti i nostalgiji a misli su na nekom drugom mjestu. Bilo bi lakše kad bi ih mogla vidjeti, na pet minuta i pitati ih da li su dobro. Kad bih samo znala da su smireni. Bilo bi mi lakše gledati snimku mladića, samog na pozornici dok interpretira stihove velike Maje Perfiljeve kad bih bila sigurna da je to ono što on želi. Nevjerojatno velika čast je kad ti takva osoba povjeri svoje stihove i zamoli te da ih uglazbiš. Ne sumnjam ni trena da je on toga svjestan....
Ali sam svejedno tužna...jer na njegovom licu sam vidjela ponos, vidjela sam veliko poštovanje prema pjesnikinji i neizmjernu toplinu. Ali sam vidjela i grč na licu. Umorna duša u tijelu dvadesetopetododišnjaka. Čovjek koji "pati od muzike" i zna da je to jedino što želi raditi i mora se izboriti, drsko i bez puno razmišljanja za samog sebe. Nadam se da će uspjeti.

A ja nemam puno izbora. I dalje ću slušati pjesme. I dalje ću pisati. Nekad ću biti tužna, a nekad ću puna optimizma govoriti svima da je sve u redu i da mora biti u redu. Možda će biti drugačije, ali će biti bolje...mora biti bolje.





- 16:03 - Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< kolovoz, 2016 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Kolovoz 2019 (1)
Listopad 2018 (1)
Kolovoz 2018 (1)
Srpanj 2018 (1)
Lipanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Prosinac 2017 (1)
Studeni 2017 (1)
Listopad 2017 (1)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (1)
Travanj 2017 (2)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (2)
Rujan 2016 (1)
Kolovoz 2016 (1)
Srpanj 2016 (2)
Lipanj 2016 (3)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (3)
Ožujak 2016 (2)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (6)
Listopad 2015 (6)
Rujan 2015 (6)
Kolovoz 2015 (9)
Srpanj 2015 (6)
Lipanj 2015 (5)
Svibanj 2015 (7)
Travanj 2015 (18)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • Kad sam imala trinaest godina, pisala sam dnevnik. Kao i većina curica. Jer sam htjela neke svoje misli zapisati, ali da ostanu skrivene. Nisam htjela da itko dozna o čemu razmišljam. To je bilo onda. Sada, tridesetak godina kasnije, opet želim zapisati neke svoje misli, ali želim da ih netko pročita. Možda moje misli nekima neće značiti ništa. A možda će nekome značiti sve....

Linkovi




  • "Ono što ostaje je naše djelo i životi koje mijenjamo. Ne postoji taj uspjeh koji će nam značiti više od divnih ljudi koje smo upoznali zbog njega.".


    NEOBRANJIVO

    Kako da te ne volim kad svi misle da te volim
    kako da ne gorim kada misle svi da gorim
    nameće se kao greška nešto čemu ne znam ime
    i kako da ne boli kad svak pita boli li me

    Samo pravo, samo pravo
    srce moje sanjivo
    kako da se brani
    što je neobranjivo

    samo hrabro, samo hrabro
    to mora biti rješivo,
    ali čime da se tješi
    što je neutješivo


    Silente na facebooku



    Misleći da ima izbor
    Ne shvaća tko koga vreba
    Srce moje grabežljivo
    Ni puknut ne zna kako treba





  • Suzana Gubina

    Create Your Badge

    LOVAC NA ČUDESA

    Slobodno ko ptica
    šetaš mi kroz san
    i glumiš da si dijete
    a ja glumim da sam ja

    Tiha kao srce
    i besplatna ko dah
    mirišeš na sol
    i mirišeš na mrak

    Ne gledam u ime
    ni u perje koje nosiš
    šapni mi što piješ
    da ti mogu reći tko si

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa

    Slobodna ko ptica
    i predvidljiva ko dan
    glumiš da si dijete,
    a ja glumim da spavam

    Snažan kao prva ljubav
    s lovorom u kosi
    opijen kao luda rijeka
    što me tebi nosi

    Barabama ostavljam svijet,
    a nek oni ostave mi tebe
    samo tebe volim
    i kad ne volim sebe

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa


    Ja ti čuvam leđa
    ja te sanjam dok sam budan,
    al ne zamjeri svijetu
    on nije navik'o na čuda

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa

    tekst: Sanin Karamehmedović
    glazba: Tibor Karamehmedović

    Lovac na čudesa - SILENTE