Marketing
Ne mora biti bolje, ali će biti drugačije...
Danas je dan trebao izgledati drugačije.
Nisam sad trebala sjediti u svom dnevnom boravku sa laptopom u krilu i pisati blog. Trebala sam se voziti prema Vodnjanu, uzbuđena što ću ih opet vidjeti. Vjerojatno bi već danima razmišljala samo o tome, smišljala čime bi ih ovaj puta mogla iznenaditi. Možda ispeći opet kiflice ili neke pogačice? Nešto čime bi ih obradovala nakon što bi prešli dug put od Dubrovnika. Mislila bih na to kako su prije desetak dana slavila rođendan dva brata i kako bi im možda mogla kupiti neki sitan poklon, ili možda ispeći tortu? Ne, ne tortu, jer se još sjećam one prošlogodišnje torte i Tibija koji ne jede slatko... ah, kakav udarac za moj ego!
Šala, naravno...ali, mislim da je ostatak benda shvatio da će teško od mene dobiti više neki kolač ili tortu i da za to mogu zahvaliti svom frontmenu 
Da, tako bi otprilike izgledao moj današnji dan...ali ne izgleda. Umjesto toga, ja sjedim u svom dnevnom boravku i pišem. Situacija ovih dana mi na trenutke izgleda smiješna. Doživjela sam da mi se prijateljica nije javila dvadesetak dana jer je "bila u strahu, jer nije znala kako ću reagirati i da li sam malo došla k sebi" Rekla je da zna "kakva sam kad se radi o Silenteu" pa je mislila da je bolje da mi da još par dana da se smirim. I kad sam se konačno našla s njom na kavi trudila se da ne spomene njih ni jednom riječju. Čak sam joj i zahvalna na tome. Ne želim govoriti o njima ljudima koji ne znaju puno i koji samo iz znatiželje pitaju što se to dogodilo.
Toliko sam različitih ljudi upoznala ovih mjeseci.
Toliko različitih životnih priča, sudbina. Jednu sam mladu djevojku nagovorila da skupi hrabrosti i počne pisati blog. Emotivna djevojka koja je samo trebala malo poticaja. Ono što je možda trebala dobiti od svoje majke, koja iz nekih svojih razloga to nije u stanju. Jučer mi je ta djevojka rekla da joj je sve to tako čudno, jer su joj se javili ljudi koji su joj rekli da im se sviđa to što je napisala, a ona nije navikla da ju se hvali. I ja sam se jako ražalostila. Tužna sam kad pomislim da je netko u meni pronašao podršku i razumijevanje, koje bi trebao dobiti na nekom drugom mjestu. Srce mi se trga od pomisli da postoji djevojka koja od mene, potpunog stranca, traži potvrdu da je dobro ono što radi, misli ili osjeća. Nitko se ne bi tako trebao osjećati. Pogotovo ne netko tko je tek počeo sa životom. I ja ne mogu drugo nego i dalje biti podrška, koliko god to mogu, na svoj način. I nadati se da je to dovoljno. Ali, bit će ona dobro. Jer imala je dovoljno "drskosti" u sebi tada da meni pošalje poruku i javi mi se, a nije znala kako ću reagirati. I znam da će imati dovoljno hrabrosti da se izbori za sebe i da će jednog dana biti prava, zrela djevojka i mlada žena koja će se truditi svu onu nježnost koja njoj sada nedostaje pružiti ljudima koji budu u njenom životu. I biti će sretna. Jer čovjek je sretan kad pruža ljubav drugima oko sebe.
Dan mi prolazi u nekoj sjeti i nostalgiji a misli su na nekom drugom mjestu. Bilo bi lakše kad bi ih mogla vidjeti, na pet minuta i pitati ih da li su dobro. Kad bih samo znala da su smireni. Bilo bi mi lakše gledati snimku mladića, samog na pozornici dok interpretira stihove velike Maje Perfiljeve kad bih bila sigurna da je to ono što on želi. Nevjerojatno velika čast je kad ti takva osoba povjeri svoje stihove i zamoli te da ih uglazbiš. Ne sumnjam ni trena da je on toga svjestan....
Ali sam svejedno tužna...jer na njegovom licu sam vidjela ponos, vidjela sam veliko poštovanje prema pjesnikinji i neizmjernu toplinu. Ali sam vidjela i grč na licu. Umorna duša u tijelu dvadesetopetododišnjaka. Čovjek koji "pati od muzike" i zna da je to jedino što želi raditi i mora se izboriti, drsko i bez puno razmišljanja za samog sebe. Nadam se da će uspjeti.
A ja nemam puno izbora. I dalje ću slušati pjesme. I dalje ću pisati. Nekad ću biti tužna, a nekad ću puna optimizma govoriti svima da je sve u redu i da mora biti u redu. Možda će biti drugačije, ali će biti bolje...mora biti bolje.
Post je objavljen 06.08.2016. u 16:03 sati.