Tišina koja govori

subota, 03.03.2018.

Nek ti moje srce bude meta...



Podsjetila me jedna draga poznanica da već neko vrijeme nisam pisala. Zar je toliko vremena već prošlo? I da, zbilja...još od Božića...

Život se vrtoglavo događa i nikako da se sjednem i na miru napišem tri smislene rečenice. A nije da se nema o čemu pisati.

Nova godina je počela uzbudljivo. U moj život je ušlo novo biće koje mi je osvojilo srce na prvi pogled.

Od kad sam prvi put uzela u ruke to malo čupavo klupko koje laje i od kad me prvi put pogledala svojim toplim očima šteneta znala sam da sam izgubljena. Ovo malo biće je usvojilo mene a ne ja nju. I od tog dana prije 2 mjeseca život nije isti. Ni za mene ni za moju djecu. Kao da nam je točno to trebalo. Da nas poveže i da nam da razloga da se smijemo od srca. Jer nakon razvoda život je znao na trenutke biti siv. Meni ne jer ja sam napravila ono što sam htjela. Oslobodila se osjećaja da što god napravim nije dovoljno dobro i počela živjeti punim plućima. Ali oni...oni su se morali izboriti sa osjecajem da im se obitelj raspala...mada su znali da ce se to dogoditi. I koliko god su bili bolno svjesni da nazad ne ide morali su naučiti da se sad mora drukčije funkcionirati. Činjenicu da otac ne kontaktira s njima osim ako baš mora neću komentirati. To je nešto za neku drugu priču.

I živjeli smo koliko toliko smireni. Ali meni je nešto nedostajalo. Nešto što će me pokrenuti. Natjerati me da izađem iz kuće i nešto što će mene trebati jer realno, djeci trebam sve manje....i bome me pokrenulo.

Pas koji nema ni sekunde mira, koje je malo štene i mene iz nekog razloga smatra svojom "mamom" i ne odvaja se od mene...doslovno. I već vidim da ću ju jako razmaziti. A ljubav koja se stvori prema psu ...ja to ne mogu objasniti. I neka mi nitko ne kaže da ona nije član naše male obitelji. I te kako jest. Jer samo za člana obitelji bi se brinula na ovakav način. Da li je jela? . Da li je "kakila"? Zašto ima proljev i koju hranu joj trebam davati? Kad je cjepljena, tužno ležala u svom krevetiću i cvilila ja sam bila jednako tužna i jedva čekala da opet živne. Kad odlazim od kuće - drama i cviljenje. I jedino biće koje mi se veseli kao da me nije vidjelo pet dana čak i ako sam samo bila 10 minuta u kupaonici. Ja sam član njene obitelji i sve što ona ima. I da, volim ju svim svojim bićem. I naravmo da sam svjesna da je to drukčija ljubav nego prema djeci. Ali ljubavi ima tako puno i svaka je vrijedna na svoj način. Bitno je da se voli.

Život je tako lijep ovih dana. Bez obzira na kišu i na "polarnu hladnoću" koju smo eto, nekako preživjeli. Moje kontrole se događaju svaka četiri tjedna. Injekcija koju dobijem vec 16 po redu nadam se radi ono što bi trebala. Djeca su zdrava, žive aktivno kako samo mladi znaju i mogu.

Penny, moje malo čupavo klupko spava kraj mene na trosjedu dok ja tipkam i pijem čaj od đumbira...

A Silente se polako ali sigurno opet uvlači u sve pore...tamo gdje im je mjesto. I dok neki raspravljaju što su to "falange" i da li su pjesme dobre i kojim to novim smjerom idu ja samo uživam u činjenici da su tu. I da će proljeće donijeti još novih pjesama.
Oni su moja snaga, moj pokretač i moja velika ljubav...još jedna pd onih ljubavi koje ne razumije svatko. I na neki način i oni su moja familija. Svatko tko u meni probudo pozitivnu emociju je član moje obitelji. Bez obzira bili mi u krvnom srodstvu i pripadali istoj rasi ili životinjskoj vrsti...


Bit će ovo dobra godina, nadam se...

Puna pjesama, psećeg laveža, smijeha mojih najmilijih....i ono što je najvažnije - ja sam postala žena koja se ne boji napraviti ono što želi i nije ju briga što drugi misle o tome...samo svoja, slobodna i neovisna.

Spremna za emocije, spremna za strast.

I spremna za život...

- 16:44 - Komentari (5) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< ožujak, 2018 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Kolovoz 2019 (1)
Listopad 2018 (1)
Kolovoz 2018 (1)
Srpanj 2018 (1)
Lipanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Prosinac 2017 (1)
Studeni 2017 (1)
Listopad 2017 (1)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (1)
Travanj 2017 (2)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (2)
Rujan 2016 (1)
Kolovoz 2016 (1)
Srpanj 2016 (2)
Lipanj 2016 (3)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (3)
Ožujak 2016 (2)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (6)
Listopad 2015 (6)
Rujan 2015 (6)
Kolovoz 2015 (9)
Srpanj 2015 (6)
Lipanj 2015 (5)
Svibanj 2015 (7)
Travanj 2015 (18)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • Kad sam imala trinaest godina, pisala sam dnevnik. Kao i većina curica. Jer sam htjela neke svoje misli zapisati, ali da ostanu skrivene. Nisam htjela da itko dozna o čemu razmišljam. To je bilo onda. Sada, tridesetak godina kasnije, opet želim zapisati neke svoje misli, ali želim da ih netko pročita. Možda moje misli nekima neće značiti ništa. A možda će nekome značiti sve....

Linkovi




  • "Ono što ostaje je naše djelo i životi koje mijenjamo. Ne postoji taj uspjeh koji će nam značiti više od divnih ljudi koje smo upoznali zbog njega.".


    NEOBRANJIVO

    Kako da te ne volim kad svi misle da te volim
    kako da ne gorim kada misle svi da gorim
    nameće se kao greška nešto čemu ne znam ime
    i kako da ne boli kad svak pita boli li me

    Samo pravo, samo pravo
    srce moje sanjivo
    kako da se brani
    što je neobranjivo

    samo hrabro, samo hrabro
    to mora biti rješivo,
    ali čime da se tješi
    što je neutješivo



    Silente na facebooku



    Misleći da ima izbor
    Ne shvaća tko koga vreba
    Srce moje grabežljivo
    Ni puknut ne zna kako treba





  • Suzana Gubina

    Create Your Badge

    LOVAC NA ČUDESA

    Slobodno ko ptica
    šetaš mi kroz san
    i glumiš da si dijete
    a ja glumim da sam ja

    Tiha kao srce
    i besplatna ko dah
    mirišeš na sol
    i mirišeš na mrak

    Ne gledam u ime
    ni u perje koje nosiš
    šapni mi što piješ
    da ti mogu reći tko si

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa

    Slobodna ko ptica
    i predvidljiva ko dan
    glumiš da si dijete,
    a ja glumim da spavam

    Snažan kao prva ljubav
    s lovorom u kosi
    opijen kao luda rijeka
    što me tebi nosi

    Barabama ostavljam svijet,
    a nek oni ostave mi tebe
    samo tebe volim
    i kad ne volim sebe

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa


    Ja ti čuvam leđa
    ja te sanjam dok sam budan,
    al ne zamjeri svijetu
    on nije navik'o na čuda

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa

    tekst: Sanin Karamehmedović
    glazba: Tibor Karamehmedović


    Lovac na čudesa - SILENTE