Tišina koja govori

utorak, 17.01.2017.

Ne mora biti bolje ali će biti drugačije, a drugačije je uvijek bolje....





Jednom mi se već ovo dogodilo. Napišem tekst, budem super zadovoljna i onda slučajno stisnem nešto krivo i tekst nestane i nema ga više. Frustracija do boli. Dogodilo mi se to danas....i trebali su sati da ponovo sjednem za laptop i možda pokušam ponovo. Ali sve ono što sam napisala...ono što sam osjećala, kako da to opet izvučem iz sebe. Jer to moje pisanje je malo čudno....kao da moje riječi kad ih prenesem na papir dobiju "tijelo" i ja se osjećam bolje. ... sada ih nema...a ja više nisam sigurna što sam htjela napisati. Možda ne osjećam isto ono što sam osjećala jutros kad mi je palo na pamet da je vrijeme za novi tekst na blogu?

Možda je i bolje tako. Znam da sam pisala o tome kako se ništa u životu ne događa slučajno. Možda onda nije bilo slučajno što mi se izbrisao tekst. Možda je moralo biti tako. Možda nije ni valjao. Možda sam morala sada sjesti i napisati nešto drugo. Bilo što...samo ne ono što sam pisala i obrisala.

Ali, istina je da se u mom životu ništa ne događa slučajno. I sve što mi se dogodi prije ili kasnije postane lekcija. Osvrnem se iza sebe i shvatim da je svaki događaj, dobar ili loš nešto promijenio u mom životu. I da se dogodilo s razlogom. Nikad neću zaboraviti dan kad sam doznala za svoju dijagnozu. I moj život definitivno dijelim na prije i poslije tog dana. Prije toga bila sam žena koja nije živjela u pravom smislu te riječi. Ja sam preživljavala ali nisam uživala u životu. Nisam bila u stanju čuti dobru pjesmu, vidjeti sunce ujutro na izlasku...jurila sam i nikad nisam bila zadovoljna. Bila sam užasno nezahvalna, i ogorčena na sve oko sebe. A nije trebalo biti tako. I svemir mi je dao dobru lekciju. Dva tjedna plakanja i samosažaljenja nakon dijagnoze bila su dovoljna da shvatim. Dobila sam možda novu priliku i moram ju iskoristiti. Da se to nije dogodilo, ja ne bi "čula" pjesmu na radiju od koje sam se naježila i nikad ne bi dopustila Silenteu da mi uđe u život. I ne bi doživjela posebnu ljubav. Da nema Silentea ne bi upoznala toliko divnih ljudi. Ne bi upoznala ženu koja me pita zabrinuto zašto nisam spavala u tri ujutro nego pisala statuse na facebooku. Ne bi upoznala prijateljicu kojoj mogu reći sve što mislim i što mi se događa čak i ono zbog čega se i sama zacrvenim nekad. Sve to se ne bi dogodilo.
Silente mi je donio puno lijepih trenutaka i poneku suzu. I to ne samo radosnicu. Ali dobro...s nekim stvarima se moraš pomiriti. Ne mora biti bolje ali će biti drugačije...ja vjerujem da će biti bolje, kako god bilo.

Silente je kriv što sam skupila hrabrosti i počela pisati. Jer sam imala veliku potrebu svoje emocije prenijeti na papir i svima, a posebno njima reći koliko ih volim i koliko su važni. I sad je pisanje postala navika. Način da se borim sa svojim emocijama kojih uvijek ima puno. A posebni su i ljudi o kojima želim pisati.

Divno je kad osjetiš potrebu pisati priču i tu priču posvetiš određenoj osobi. Jer vas spaja posebna emocija, i jer znaš da će ta osoba razumijeti o čemu pišeš. Kad ti kaže da je i plakao i smijao se dok je čitao što pišeš. Neki su ljudi vrijedni toga da svoje emocije bez ikakve granice i srama staviš na papir i svoje srce pružiš na dlanu. Jer znaš da neće biti zgaženo. Neke ljude upoznaš s razlogom. Da ti promijene i uljepšaju život. I najmanje što im možeš dati je iskrena emocija.

Kad upoznaš osobu koja želi biti podrška i kaže ti lijepu riječ, poželi ti dobro jutro, ili zaželi laku noć, onda si spreman takvoj osobi pokloniti svijet. A kako tek ne bi nekoliko napisanih stranica? Takvoj osobi pokloniš sve...bez granice. Svu svoju pažnju. I takvi ljudi ne ulaze u život slučajno...dolaze kad im se najmanje nadaš ali u trenu kad ih najviše trebaš. I zahvalan si do neba što postoje. I nadaš se da će zauvijek ostati tu negdje...

Život drukčiji, a opet lijep. Pun novih prijateljstava, lijepih emocija, nekad suza i nekad smijeha....
Još malo pa slavim još jedan rođendan. I razmišljam o protekloj godini.,...ne bi mijenjala ništa. Sve je točno onako kako treba biti.

Možda je čak još malo ljepše nego što sam zamišljala da može biti....





- 19:26 - Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< siječanj, 2017 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Kolovoz 2019 (1)
Listopad 2018 (1)
Kolovoz 2018 (1)
Srpanj 2018 (1)
Lipanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Prosinac 2017 (1)
Studeni 2017 (1)
Listopad 2017 (1)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (1)
Travanj 2017 (2)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (2)
Rujan 2016 (1)
Kolovoz 2016 (1)
Srpanj 2016 (2)
Lipanj 2016 (3)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (3)
Ožujak 2016 (2)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (6)
Listopad 2015 (6)
Rujan 2015 (6)
Kolovoz 2015 (9)
Srpanj 2015 (6)
Lipanj 2015 (5)
Svibanj 2015 (7)
Travanj 2015 (18)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • Kad sam imala trinaest godina, pisala sam dnevnik. Kao i većina curica. Jer sam htjela neke svoje misli zapisati, ali da ostanu skrivene. Nisam htjela da itko dozna o čemu razmišljam. To je bilo onda. Sada, tridesetak godina kasnije, opet želim zapisati neke svoje misli, ali želim da ih netko pročita. Možda moje misli nekima neće značiti ništa. A možda će nekome značiti sve....

Linkovi




  • "Ono što ostaje je naše djelo i životi koje mijenjamo. Ne postoji taj uspjeh koji će nam značiti više od divnih ljudi koje smo upoznali zbog njega.".


    NEOBRANJIVO

    Kako da te ne volim kad svi misle da te volim
    kako da ne gorim kada misle svi da gorim
    nameće se kao greška nešto čemu ne znam ime
    i kako da ne boli kad svak pita boli li me

    Samo pravo, samo pravo
    srce moje sanjivo
    kako da se brani
    što je neobranjivo

    samo hrabro, samo hrabro
    to mora biti rješivo,
    ali čime da se tješi
    što je neutješivo



    Silente na facebooku



    Misleći da ima izbor
    Ne shvaća tko koga vreba
    Srce moje grabežljivo
    Ni puknut ne zna kako treba





  • Suzana Gubina

    Create Your Badge

    LOVAC NA ČUDESA

    Slobodno ko ptica
    šetaš mi kroz san
    i glumiš da si dijete
    a ja glumim da sam ja

    Tiha kao srce
    i besplatna ko dah
    mirišeš na sol
    i mirišeš na mrak

    Ne gledam u ime
    ni u perje koje nosiš
    šapni mi što piješ
    da ti mogu reći tko si

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa

    Slobodna ko ptica
    i predvidljiva ko dan
    glumiš da si dijete,
    a ja glumim da spavam

    Snažan kao prva ljubav
    s lovorom u kosi
    opijen kao luda rijeka
    što me tebi nosi

    Barabama ostavljam svijet,
    a nek oni ostave mi tebe
    samo tebe volim
    i kad ne volim sebe

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa


    Ja ti čuvam leđa
    ja te sanjam dok sam budan,
    al ne zamjeri svijetu
    on nije navik'o na čuda

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa

    tekst: Sanin Karamehmedović
    glazba: Tibor Karamehmedović


    Lovac na čudesa - SILENTE