Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/suzanagubina

Marketing

Mogu ja to!





Nisam jako dugo pisala. Nisam htjela. Imala volje. Snage. Neke stvari su sw dogodile o kojima nisam htjela pisati jer ne volim sažaljenje. Nisam ni sama znala kako će sve završiti i morala sam sama sa sobom prvo odraditi sve. I sa onima koji su mi stvarno bliski i znaju svaki moj korak i tu su za mene od 0 do 24. Takvih je malo. Moja djeca, moj otac, moj dragi koji se nekim cudom prije nešto manje od godinu dana pojavio u mom zivotu, njegova majka koja prolazi i prolazila je slično što i ja samo u još gorem obliku...i to je otprilike to. Svi ostali -tu su, ali nekad više opterećuju nego što pomažu

Dakle, od veljače na dalje imam osjećaj da mi je život poput onih ludih tobogana u lunaparku...malo gore malo dolje, vrti mi se u glavi od straha, bojim se a opet adrenalin me puca. Nalaz pet ct-a je bio neumoljiv...progresija bolesti...diskretna kažu ali dovoljno alarmantna. Uz to vražji tumor blizu kralježnice...opasna zona.
Provela sam u travnju i svibnju nekih 15 dana u bolnici i zračila tu zvijer da ju uništim. Izgleda da sam uspjela...zadnji dan zračenja čekam liječnicu na viziti da mi kaže da idem doma a ona mi kao nekom monty pythonskom vicu kaze dobru i lošu vijest. Dobra je da idem doma a loša onako u žurbi izgovorena rečenica koja je meni izbila dah iz pluća:vi ste u progresiji. Moramo krenuti s kemoterapijom.

Mene je ovih pet godina od operacije držala jedna stvar na površini. Sve je dobro samo da ne moram na kemo. Ta riječ već sama po sebi ulijeva strah. Ovo je bila moja točka loma. Rasplakala sam se i mislila da ja to ne mogu...trebalo mi je malo vremena da se smirim i da samu sebe uz pomoć moje liječnice ubijedim da je to najmudrije rješenje i da je to "5 do 12" za mene...i tako je počelo.

30.5 prvi ciklus...došla sam kuči u Poreč nakon dana provedemog u bolnici i skoro 5 sati kemoterapije i slijedeće dane u strahu čekala nuspojave. Jer kod svakog je individiualno i ne znaš što te čeka. Za divno čudo a možda i zahvaljujući lijekovima za mučninu koje sam dobila ja mučnine nemam. Prvi me ciklus malo srušio i prvih deset dana sam ležala i nije mi bilo do ničega. Onda sam deseti dan otišla pješice u laboratorij, vadila krv i vratila se kući. I to je bila moja pobjeda. Nekome malo a meni tada sve. Dokazala sam da mogu sama sebi. I mogu. Sve mogu.

Od tog dana sve ide nekako lagano. Jedem normalno. Živim normalno. Jučer sam bila u Zagrebu na 4. ciklusu a sada pišem ovo. I dobro sam. Malo pospana ali to je pjesma s obzirom na to što sam ja očekivala.

Kosa...počela je padati treći tjedan. Nije lako, svaki put prođeš rukom kroz kosu i ostane ti hrpa dlaka u ruci...umireš sto puta dnevno kao Toni Cetinski i onda shvatiš da moraš to napraviti.

Ošišao me ON. Moja snaga i moja bomba pozitive. Napravio je od tog naizgled mučnog čina jedno sasvim pozitivno iskustvo ispunjeno smijehom i na kraju još i toplom kupkom u kadi punoj pjene. Osjećala sam se kao kraljica a ne kao žena koja boluje od raka i upravo je ostala bez kose. I shvatila sam da mi marame dobro stoje. I sad hodam ponosno ulicom i ne obazirem se na povremene poglede sažaljenja. Mene ne trebate žaliti! Ja sam borac. Osjećam se dobro, nikad nisam bila toliko pozitivna kao sada i ovo je samo još jedba bitka u nizu. I ja ću ju dobiti.

Dogodila mi se čudna stvar jučer u autobusu. Upoznala sam mladu ženu koju sam primjetila za vrijeme vožnje jer je bilo očito da ju nešto muči. Čak sam primjetila da briše suze. Prišla mi je u Rijeci u wc-u dok sam prala ruke i rekla mi: Da se upoznamo. Ja sam Dolores i mene čeka isto ovo što i vas.
Naježila sam se...ostatak puta provele smo pričajući. Rekla je prvo da nema namjeru ići na liječenje i da se uzda u boga. Rekla sam joj da mora prvo pomoći sama sebi da bi joj bog pomogao...nadam se i mislim da je možda promijenila mišljenje nakon sto je vidjela koliko se ja zezam i koliko sam pozitivna dva sata nakon kemoterapije. Razmijenile smo brojeve. Ostati ćemo u kontaktu i duboko sam uvjerena da se nismo slučajno srele. Ništa u životu se ne događa slučajno.

Želim joj pomoći da bude jaka i da prebrodi ono što ju možda čeka uz smijeh i pozitivu jer je tako lakše. Upalilo je meni. Zašto ne bi i njoj?

I ovo što pišem ne radim samo radi sebe. Jer ako ima i jedna osoba koja ovo čita a prolazi borbu sa ovom opakom, podmuklom životinjom možda joj pomogne ako pročita ovaj tekst...možda je lakše kad znaš da nisi sam. I da ne mora sve biti crno.

Bit će sve ok....mogu ja to. ❤

Post je objavljen 11.08.2019. u 07:23 sati.