Tišina koja govori

nedjelja, 11.08.2019.

Mogu ja to!





Nisam jako dugo pisala. Nisam htjela. Imala volje. Snage. Neke stvari su sw dogodile o kojima nisam htjela pisati jer ne volim sažaljenje. Nisam ni sama znala kako će sve završiti i morala sam sama sa sobom prvo odraditi sve. I sa onima koji su mi stvarno bliski i znaju svaki moj korak i tu su za mene od 0 do 24. Takvih je malo. Moja djeca, moj otac, moj dragi koji se nekim cudom prije nešto manje od godinu dana pojavio u mom zivotu, njegova majka koja prolazi i prolazila je slično što i ja samo u još gorem obliku...i to je otprilike to. Svi ostali -tu su, ali nekad više opterećuju nego što pomažu

Dakle, od veljače na dalje imam osjećaj da mi je život poput onih ludih tobogana u lunaparku...malo gore malo dolje, vrti mi se u glavi od straha, bojim se a opet adrenalin me puca. Nalaz pet ct-a je bio neumoljiv...progresija bolesti...diskretna kažu ali dovoljno alarmantna. Uz to vražji tumor blizu kralježnice...opasna zona.
Provela sam u travnju i svibnju nekih 15 dana u bolnici i zračila tu zvijer da ju uništim. Izgleda da sam uspjela...zadnji dan zračenja čekam liječnicu na viziti da mi kaže da idem doma a ona mi kao nekom monty pythonskom vicu kaze dobru i lošu vijest. Dobra je da idem doma a loša onako u žurbi izgovorena rečenica koja je meni izbila dah iz pluća:vi ste u progresiji. Moramo krenuti s kemoterapijom.

Mene je ovih pet godina od operacije držala jedna stvar na površini. Sve je dobro samo da ne moram na kemo. Ta riječ već sama po sebi ulijeva strah. Ovo je bila moja točka loma. Rasplakala sam se i mislila da ja to ne mogu...trebalo mi je malo vremena da se smirim i da samu sebe uz pomoć moje liječnice ubijedim da je to najmudrije rješenje i da je to "5 do 12" za mene...i tako je počelo.

30.5 prvi ciklus...došla sam kuči u Poreč nakon dana provedemog u bolnici i skoro 5 sati kemoterapije i slijedeće dane u strahu čekala nuspojave. Jer kod svakog je individiualno i ne znaš što te čeka. Za divno čudo a možda i zahvaljujući lijekovima za mučninu koje sam dobila ja mučnine nemam. Prvi me ciklus malo srušio i prvih deset dana sam ležala i nije mi bilo do ničega. Onda sam deseti dan otišla pješice u laboratorij, vadila krv i vratila se kući. I to je bila moja pobjeda. Nekome malo a meni tada sve. Dokazala sam da mogu sama sebi. I mogu. Sve mogu.

Od tog dana sve ide nekako lagano. Jedem normalno. Živim normalno. Jučer sam bila u Zagrebu na 4. ciklusu a sada pišem ovo. I dobro sam. Malo pospana ali to je pjesma s obzirom na to što sam ja očekivala.

Kosa...počela je padati treći tjedan. Nije lako, svaki put prođeš rukom kroz kosu i ostane ti hrpa dlaka u ruci...umireš sto puta dnevno kao Toni Cetinski i onda shvatiš da moraš to napraviti.

Ošišao me ON. Moja snaga i moja bomba pozitive. Napravio je od tog naizgled mučnog čina jedno sasvim pozitivno iskustvo ispunjeno smijehom i na kraju još i toplom kupkom u kadi punoj pjene. Osjećala sam se kao kraljica a ne kao žena koja boluje od raka i upravo je ostala bez kose. I shvatila sam da mi marame dobro stoje. I sad hodam ponosno ulicom i ne obazirem se na povremene poglede sažaljenja. Mene ne trebate žaliti! Ja sam borac. Osjećam se dobro, nikad nisam bila toliko pozitivna kao sada i ovo je samo još jedba bitka u nizu. I ja ću ju dobiti.

Dogodila mi se čudna stvar jučer u autobusu. Upoznala sam mladu ženu koju sam primjetila za vrijeme vožnje jer je bilo očito da ju nešto muči. Čak sam primjetila da briše suze. Prišla mi je u Rijeci u wc-u dok sam prala ruke i rekla mi: Da se upoznamo. Ja sam Dolores i mene čeka isto ovo što i vas.
Naježila sam se...ostatak puta provele smo pričajući. Rekla je prvo da nema namjeru ići na liječenje i da se uzda u boga. Rekla sam joj da mora prvo pomoći sama sebi da bi joj bog pomogao...nadam se i mislim da je možda promijenila mišljenje nakon sto je vidjela koliko se ja zezam i koliko sam pozitivna dva sata nakon kemoterapije. Razmijenile smo brojeve. Ostati ćemo u kontaktu i duboko sam uvjerena da se nismo slučajno srele. Ništa u životu se ne događa slučajno.

Želim joj pomoći da bude jaka i da prebrodi ono što ju možda čeka uz smijeh i pozitivu jer je tako lakše. Upalilo je meni. Zašto ne bi i njoj?

I ovo što pišem ne radim samo radi sebe. Jer ako ima i jedna osoba koja ovo čita a prolazi borbu sa ovom opakom, podmuklom životinjom možda joj pomogne ako pročita ovaj tekst...možda je lakše kad znaš da nisi sam. I da ne mora sve biti crno.

Bit će sve ok....mogu ja to. ❤
- 07:23 - Komentari (10) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< kolovoz, 2019  
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Kolovoz 2019 (1)
Listopad 2018 (1)
Kolovoz 2018 (1)
Srpanj 2018 (1)
Lipanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Prosinac 2017 (1)
Studeni 2017 (1)
Listopad 2017 (1)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (1)
Travanj 2017 (2)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (2)
Rujan 2016 (1)
Kolovoz 2016 (1)
Srpanj 2016 (2)
Lipanj 2016 (3)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (3)
Ožujak 2016 (2)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (6)
Listopad 2015 (6)
Rujan 2015 (6)
Kolovoz 2015 (9)
Srpanj 2015 (6)
Lipanj 2015 (5)
Svibanj 2015 (7)
Travanj 2015 (18)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • Kad sam imala trinaest godina, pisala sam dnevnik. Kao i većina curica. Jer sam htjela neke svoje misli zapisati, ali da ostanu skrivene. Nisam htjela da itko dozna o čemu razmišljam. To je bilo onda. Sada, tridesetak godina kasnije, opet želim zapisati neke svoje misli, ali želim da ih netko pročita. Možda moje misli nekima neće značiti ništa. A možda će nekome značiti sve....

Linkovi




  • "Ono što ostaje je naše djelo i životi koje mijenjamo. Ne postoji taj uspjeh koji će nam značiti više od divnih ljudi koje smo upoznali zbog njega.".


    NEOBRANJIVO

    Kako da te ne volim kad svi misle da te volim
    kako da ne gorim kada misle svi da gorim
    nameće se kao greška nešto čemu ne znam ime
    i kako da ne boli kad svak pita boli li me

    Samo pravo, samo pravo
    srce moje sanjivo
    kako da se brani
    što je neobranjivo

    samo hrabro, samo hrabro
    to mora biti rješivo,
    ali čime da se tješi
    što je neutješivo


    Silente na facebooku



    Misleći da ima izbor
    Ne shvaća tko koga vreba
    Srce moje grabežljivo
    Ni puknut ne zna kako treba





  • Suzana Gubina

    Create Your Badge

    LOVAC NA ČUDESA

    Slobodno ko ptica
    šetaš mi kroz san
    i glumiš da si dijete
    a ja glumim da sam ja

    Tiha kao srce
    i besplatna ko dah
    mirišeš na sol
    i mirišeš na mrak

    Ne gledam u ime
    ni u perje koje nosiš
    šapni mi što piješ
    da ti mogu reći tko si

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa

    Slobodna ko ptica
    i predvidljiva ko dan
    glumiš da si dijete,
    a ja glumim da spavam

    Snažan kao prva ljubav
    s lovorom u kosi
    opijen kao luda rijeka
    što me tebi nosi

    Barabama ostavljam svijet,
    a nek oni ostave mi tebe
    samo tebe volim
    i kad ne volim sebe

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa


    Ja ti čuvam leđa
    ja te sanjam dok sam budan,
    al ne zamjeri svijetu
    on nije navik'o na čuda

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa

    tekst: Sanin Karamehmedović
    glazba: Tibor Karamehmedović

    Lovac na čudesa - SILENTE