Marketing
Suze radosnice....
Bila je ovo baš čudna godina za mene. Godina u kojoj se toliko toga promijenilo. U kojoj sam naučila da mogu i moram sama. U kojoj sam postala svjesna da u stvari radim sve što sam morala i do sada ali sad barem znam zašto je tako. I da se u biti nije puno toga promjenilo. Osim što je ona "prava" Suzy konačno dobila priliku prodisati i ne mora nikom osim sama sebi polagati računa.
Godina u kojoj je i moja kćer postala punoljetna i ja s ponosom sjedim kraj nje u autu dok se vozimo ulicama našeg grada a ona je za volanom. Ponosna na nju i svog sina što su tako hrabri i što su uspjeli u sebi pobjediti ono sve loše što im se događalo i sve negativne emocije. U suštini, imao 10 ili 20 godina, razvod roditelja je šok i nešto što ti promjeni život. Znam da im nije lako i znam da zbog mene pokušavaju ne reći uvijek što misle i kako se osjećaju. Ne moraju mi ni reči. Ja sam mama. Mama uvijek zna.
Nekad kad slušam neke priče drugih žena i njihovih sudbina dođe mi da samoj sebi lupim šamar. Mladi ljudi koji boluju od strašnih bolesti. Strašne priče i strašne sudbine. Žena koja dozna da muž siluje njenu jedanaestogodišnju kćer. O čemu ta žena razmišlja u ovom trenutku? Gdje izvlači snagu da pomogne svojoj djevojčici da se izvuče iz tog pakla? Kako će imad ikome vjerovati? Kakav će život imati djevojčica na pragu puberteta nakon ovakvog iskustva? Razmišljam o tome i osjećam se krivom kad plačem zbog naoko banalnih stvari. Jer svi moji problemi nisu ni blizu ovog. Život je zbilja čudan i nevjerojatno što sve moraš preživjeti i pred kakve izazove te život stavlja. Ali izvuči će se i ova djevojčica. Jer ima uz sebe majku koja ju voli više od života. I jednog dana ovog će se samo sjećati kao nekog ružnog sna. Ja joj od sveg srca to želim. A majci želim svu snagu i nek ne izgubi vjeru u ljude.
Ovo je i godina u kojoj sam konačno čula dobru vijest. Dok sam stajala na sred Cvjetnog trga u Zagrebu i čitala link koji mi je poslala poznanica suze su se slijevale niz lice. Ljudi su me možda čudno gledali, ali nije me bilo briga. Ono što sam mjesecima čekala i ono čemu sam se nadala konačno sam pročitala velikim slovima na svim portalima: SILENTE SE VRAĆA.
I u tom malom trenutku kao da se nešto u mom srcu vratilo na svoje mjesto. Onaj vakuum koji sam osjećala. Strašnu prazninu koju nisam mogla nadomjestiti ničim u proteklih godinu i po dana, u sekundi je ispunio osječaj neizmjerne sreće. To je to...ono nešto što mi je trebalo da dobijem novu snagu za dalje. Bili su ti kad mi je bilo najteže. Bili su moja pozitiva kad mi je tako trebala. Ovih godinu dana dok sam vodila borbu sama sa sobom, bolesti, brakom koji se raspao samo mi je jedna pomisao davala snagu: to što nikad nisam ni na tren povjerovala da bi osoba poput Tibija mogla i smjela odustati od svojih snova. I znala sam da je prijateljstvo i ljubav prema glazbi jača od svega. I znam da će uspjeti i da će biti razlog za osmijeh na mom licu i na mnogim licima još dugo. Jer jednostavno ne smije biti drukčije.
I ako ikad ovo budeš pročitao Tibore. Ona piva koju si mi dužan zbog pretrpljenog šoka kad si napisao onu objavu -ja častim prvom prilikom. Hvala ti što nisi odustao i hvala na novim pjesmama.
A ja sam obećala nešto mojoj dragoj Ivi...da ću napraviti tetovažu kad se Silente vrati...i što da sad radim? Kako da se izvučem iz toga sada? Ili da stvarno napravim tetovažu jer k vragu, zivot je jedan....?
Život je tako kompliciran. Barem je moj protekle tri godine. A opet - na neki čudan način sve je tako jednostavno...ljubav je glavni pokretač svega. Ili ona koja nestaje, ili neka nova koja se rađa bez razloga. Ili neke posebne ljubavi koje su konstanta. Zavoliš nekog kao da ti je familija. I voliš ga bez obzira što se događalo...i ne moraš ni vidjeti tog "nekog" i više od godinu dana ali tu je, u srcu i želiš mu samo najbolje....za takve ljubavi vrijedi živjeti i zbog takvih ljubavi se vrijedi boriti...
I sad konačno mogu napisati ono što mislim a izbjegavala sam ovih mjeseci iz poštovanja prema njihovoj odluci da se povuku...
SILENTE JE TU I OSTAT ĆE...
A ja ću i dalje voditi svoje borbe. Ići svaki mjesec u Zagreb, boriti se za svoje zdravlje, biti tu za svoju djecu i voljeti. Voljeti svoju djecu, Silente, ljude koji mi ulaze u život i obogaćuju ga,i voljeti najvažniju osobu u mom životu....
....Sebe....
Post je objavljen 25.11.2017. u 13:57 sati.